RIJEKA – »Sporost kojom moja odviše ljudska reakcija prati vrijeme u kojem živim, starim i nestajem, zadire u vrijeme poslije ljudskoga. Sve što bilježim prebrzo zastarijeva, svaka zamišljena budućnost prebrzo se realizira kao prošlost«, riječi su autorice prof. dr. sc. Mirande Levanat-Peričić naznačene u uvodnome dijelu njezine u Gradskoj knjižnici Rijeka nedavno predstavljene nove knjige »Avatari posthumanizma: Povijest književne i kritičke imaginacije neljudskog, poslijeljudskog i nadljudskog« koje su na neki način obilježile i samu knjigu i njezino predstavljanje, a izravni su naputak čitatelju o aktualnosti teme posthumanizma o kojoj knjiga i progovara.

Uloga i utjecaj tehnologije

Iste su autoričine uvodne riječi s ciljem doznačavanja aktualnosti teme poslužile i prof. dr. sc. Danijeli Marot Kiš s Odsjeka za kroatistiku riječkog Filozofskog fakulteta koja je razgovor otvorila promišljanjem o ulozi i utjecaju tehnologije na život pojedinca, napose umjetnoj inteligenciji koja uzima sve veći zamah, a to sve, naglasila je, posljedično može utjecati i na način mišljenja i komunikaciju, pa i na gubitak osjećaja orijentacije. S obzirom na takvu problematiku koja zahvaća mnogo šire od same književnosti, i sama autoričina knjiga aktualna je »jer se obraća široj publici, ne isključivo akademskoj zajednici«. Glede umjetne inteligencije koja sve više prodire u sve pore našega života, profesorica se stoga pita što ostaje od ljudskosti kad prestanemo sami tražiti informacije, kad prestanemo odlučivati i kad prestanemo razmišljati.

Knjiga sveučilišne profesorice sa zadarskoga sveučilišta, riječima moderatora Ervina Pavlekovića, »sveobuhvatna je interdisciplinarna studija koja propituje kako književnost zamišlja, prikazuje i preispituje granice ljudskosti, a iako nije prva studija u nas koja govori o toj temi, što ističu i recenzenti, ipak je pionirska, jer autorica precizno, sveobuhvatno, posthumanističkim ruhom zaodijeva one književne primjere o kojima možda ranije nismo razmišljali u tom, posthumanističkom kontekstu«.

Posthumanistička paradigma

Formalno, knjiga je podijeljena u dva dijela, od kojih se prvi dio odnosi na teorijsko-filozofske okvire posthumanizma na temelju kojih autorica kasnije interpretira različita književna djela. Kako je spomenuto u razgovoru, knjiga je nastala autoričinim kontinuiranim radom na temelju kolegija Posthumanizam i roman čija je nositeljica na zadarskome sveučilištu, kao i na temelju nekih njezinih ranijih radova koje je sada »provukla« kroz posthumanističku paradigmu.

Na pitanje kad se posthumanizam javlja, autorica je istaknula da se posthumanističke ideje javljaju već u tekstovima koji razbijaju stabilni humanistički subjekt, pa osim francuske teorijske scene 1960-ih i koncepta antihumanizma, navodi i ranije tekstove, kataloge čudovišta, srednjovjekovne prikaze marginalnih bića, kao svojevrsne preteče posthumanističkog mišljenja, a ti prikazi nisu samo fantazmagorije, već odražavaju kulturne obrasce utemeljene na isključenju i normiranju.

Jedno od glavnih pitanja i u samoj knjizi, no i u akademskome diskurzu koje gdjekad izaziva prijepore je ono razlike između posthumanizma i transhumanizma, a transhumanizam, kako objašnjava, razmatra čovjeka kao biće koje se može i treba poboljšati tehnologijom – slavi napredak, vjeruje u mogućnost besmrtnosti, u poboljšanje mentalnih i tjelesnih kapaciteta. Međutim, kako je naglasila, transhumanizam je u svojoj biti više ideološki pokret nego teorijska misao; on često nosi pečat neoliberalne ideologije, blizak je korijenima eugenike i nerijetko zanemaruje politička, etička i socijalna pitanja. Za razliku od toga, posthumanizam je kritički nastrojen prema ideji čovjeka kao mjere svih stvari, ne nudi utopijska rješenja, već propituje same temelje ljudskosti, identiteta, granice između čovjeka i neljudskog, prirodnog i umjetnog te organskog i tehnološkog.

Pitanje identiteta

S obzirom na to da transhumanizam podrazumijeva nadilaženje čovjekovih sposobnosti, Marot Kiš je skrenula pažnju na roman »Nikad me ne ostavljaj« Kazua Ishigura u kojem je naglasak na identitetu i sudbini klonova čija je jedina funkcija da budu donori. I prof. dr. sc. Dejan Durić je napomenuo da je transhumanizam, unatoč svome naglasku na napredak i optimizam, zapravo krajnje normativna ideologija. Njegova je poanta bila da transhumanizam ne nudi slobodu u oblikovanju identiteta, nego upravo suprotno – stvara nove, još rigidnije standarde toga što bi čovjek trebao biti. Kako je istaknuto, transhumanizam nas zapravo tjera da budemo bolji, brži, pametniji, izdržljiviji, no tko to određuje što znači biti bolji. A upravo se u tome sažima jednu od ključnih kritika transhumanizma – da iza onog naizgled oslobađajućeg diskursa o mogućnostima čovjeka stoji vrlo precizna i restriktivna ideja o tome što (taj) čovjek uopće smije biti.

Autorica se na to nadovezala vlastitim tumačenjem transhumanizma kao religije napretka, ideološkog nasljednika prosvjetiteljskog humanizma, koja u konačnici zanemaruje pitanja tijela, ranjivosti i etike. Transhumanizam, kako je istaknula, ne dovodi u pitanje tko je čovjek, nego polazi od pretpostavke da čovjek već ima definiranu suštinu, samo je treba poboljšati. Suprotno tome, posthumanizam negira postojanje jedinstvene, stabilne suštine i tvrdi da je identitet konstrukcija – diskurzivna, politička i povijesna.

Koncept čudovišnosti

Durić je upozorio na to da u transhumanističkim vizijama identiteta često izostaje koncept zajednice i empatije, za što su primjeri klonovi ili kiborzi prikazani kao savršeni, ali tragično izolirani, pa se s pravom pita što ostaje od čovjeka ako maknemo samo tijelo, kao i kakav je uopće odnos transhumanista prema neljudskim životinjama.

S obzirom na temu čudovišta i koncept čudovišnosti, autoričina se posljednja knjiga u određenoj mjeri nadovezuje i na njezinu knjigu »Teorija čudovišta: Od Humbabe do Kalibana« iz 2014. godine. Na temelju književnih predložaka autora kao što su Baraković, Vetranović, Zoranić, potom figure Ciganina od »Jeđupke« do »Jergine čerge«, poglavlja o »beowulfiani« i »donestarskim jezicima«, autorica pokazuje kako su čudovišta, hibridi, Romi i drugi marginalizirani likovi u književnosti korišteni kao projekcija društvenih strahova, etničke ili kulturne prijetnje, te kako se iz te pozicije simboličke drugosti mogu iščitavati posthumanističke poruke o nestabilnosti identiteta i dekonstruiranju binarnih opozicija.

U drugome dijelu knjige autorica jedno poglavlje posvećuje distopijskoj zbilji, a kako je pojasnila, iako smješteni u budućnost, distopijski romani govore o našoj sadašnjosti, upozoravajući nas na ponavljanje povijesti, na gubitak solidarnosti i dehumanizaciju. Zato je njezin fokus na onim književnim djelima u kojima se ne opisuje toliko budućnost, koliko »prenapregnuta sadašnjost«. Također, naglasila je da su joj zanimljive one distopije koje više ne znamo prepoznati kao kakvo izvanredno stanje jer su postale normalizirane.

Užas – mjerilo zbilje

Roman »Kis« Tatjane Tolstoj, tumači Levanat-Peričić, primjerak je romana u kojemu je dubinska struktura svijeta i jezika, pa se radi o prikazu stvarnosti u kojoj su sjećanje, empatija i jezik deformirani, a likovi žive u svijetu koji više ne uspijeva artikulirati ni otpor ni nostalgiju. Posebno se osvrnula na lik Benedikta Karpića, za kojeg kaže da je »postapokaliptični čovjek« koji ne zna da je svijet u kojem živi išta izgubio, pa je u tom smislu i sam roman bez otpora, bez pamćenja, ali s izrazitom sviješću o emocionalnoj pustoši.

S obzirom na to da je autorica posvetila romanu Indre Sinhe »Animalovi ljudi« cijelo potpoglavlje, govorilo se i tom romanu, glede kojeg Levanat-Peričić spominje termine »heterotopija bidonvila i heterokronija apokalipse«, te spominje kako je »užas jedino mjerilo zbilje«. Sam roman iz 2011. godine, pojasnila je autorica, opisuje posljedice stvarne ekološke katastrofe u Indiji i prikazuje bidonvile kao prostore izvan društva, no one koji su odraz njegove stvarnosti te ujedno i prostore apokalipse. Vrijeme je u takvome prostoru heterokronijsko; uvijek sada, zaustavljeno nakon katastrofe. Glavni lik, animal, govori autorica, hoda četveronoške, smatra se životinjom i izražava sumnju u to da je uopće moguće biti čovjek nakon onoga što je sam proživio. S obzirom na tematiku, roman je središnji primjer kako književnost tematizira kraj ljudskosti, kao i mogućnost njezine transformacije.

Uloga književnosti

Nakon uvodnih misli o tehnologiji kao dijelu naše svakodnevice i na samome kraju govorilo se o ulozi književnosti u takvome današnjemu svijetu, a kako su se svi složili, književnost, unatoč svim promjenama, zadržava moć da nas stavi u poziciju drugoga, da razvije empatiju te da nas nauči osjećati. Književnost je stoga možda jedini preostali alat koji nas podsjeća da biti čovjek znači biti sposoban – suosjećati.

Bilješka o autorici

Miranda Levanat-Peričić diplomirala je komparativnu književnosti i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala na poslijediplomskom studiju lingvistike Sveučilišta u Zadru te doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2009. stalno je zaposlena na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru gdje je nositeljica kolegija Uvod u studij književnosti, Naratologija, Arhetip čudovišta u književnosti, Komparativna povijest južnoslavenskih književnosti i Posthumanizam i roman. Redovita profesorica zadarskoga sveučilišta objavila je autorske knjige »Uvod u teoriju čudovišta: od Humbabe do Kalibana« (2014.) i »Poredbeni dvogledi. Iz hrvatske književnosti i kulture« (2017.) te suuredila jednu knjigu i tri zbornika.