Ove godine navršila se 130. godišnjica smrti francuskog novelista i romanopisca Guya de Maupassanta, kojemu je veliki tematski broj, pod naslovom »Maupassant, snaga očaja«, posvetio Magazine littéraire. Kao potomak starih plemićkih obitelji iz Normandije rođen je u dvorcu Miromesnil, Tourville-sur-Arques, Seine Maritime, 5. kolovoza 1850., a preminuo je u Parizu 6. srpnja 1893. godine. Studirao je pravo, sudjelovao u Francusko-pruskome ratu 1870. te potom radio kao vladin činovnik, objavljujući književna djela u časopisima i novinama. Činovnički posao nije ga privlačio. Sve više ga je zanimala književnost, pisanje, za koje je imao urođeni dar, kao i sposobnost da promatra i zapaža. Na kraju je pustio svojoj naklonosti na volju, a iz doba njegova službovanja proistekli su mnogi realistički i podrobni opisi kancelarijskih ljudi i uredske atmosfere.

Maupassantova majka Laure bila je sestra Alfreda le Poittevina, koji je bio blizak prijatelj Gustavea Flauberta, a sama je ostala u privrženim odnosima s romanopiscem do kraja njegova života. Laure je poslala svog sina da upozna Flauberta u Croissetu 1867., a kad se nakon rata vratio u Pariz, zamolila je Flauberta da ga drži na oku. Bio je to početak naukovanja koje je od Maupassanta stvorilo pisca. Kad god je Flaubert boravio u Parizu, pozivao je Maupassanta nedjeljom na ručak, držao mu predavanja o proznom stilu i ispravljao njegove mladenačke književne vježbe. Također ga je upoznao s nekim od vodećih pisaca tog vremena, poput Émilea Zole, Ivana Turgenjeva, Edmonda Goncourta i Henryja Jamesa. »On je moj učenik i volim ga kao sina«, rekao je Flaubert za Maupassanta. Bio je to sažeti opis dvostrukog odnosa: ako je Flaubert bio inspiracija za pisca Maupassanta, on je također djetetu iz raspadnutog braka dao udomitelja. Flaubertova iznenadna i neočekivana smrt 1880. bila je težak udarac za Maupassanta.

Guy de Maupassant pozornost je privukao novelom »Dunda« (»Boule de suif«), objavljenom u skupnoj zbirci mladih naturalista okupljenih oko Zole »Medanske večeri« (»Les Soirées de Médan«, 1880.). Tim je djelom, o prostitutki koja se za dobrobit nezahvalne zajednice podaje pruskom časniku, potpuno uspostavio i vrhunski uobličio svoj stil i svjetonazor: skladnu kompoziciju, realistički pročišćen izraz, sažeto i jetko oslikavanje građanskog licemjerja, psihološku slojevitost, naturalističku težnju za potpunim ogoljenjem zbilje te temeljni i sveobuhvatni pesimizam. Okrenuvši se pisanju, osim književnih kritika i društvenih komentara u listovima Le Gaulois i Gil Blas, Maupassant je do 1890., kada je zbog psihičke bolesti prestao pisati, objavio i oko 300 novela te šest romana. Novele mu se tematski mogu razdijeliti na one s radnjom za Francusko-pruskoga rata, one o normandijskoj seoskoj sredini te one o pariškoj malograđanskoj sredini, ali i o kazalištima, kavanama i bordelima – sve skupljene u zbirkama »Kuća Tellier« (»La Maison Tellier«, 1881.), »Gospođica Fifi« (»Mademoiselle Fifi«, 1883.), »Lovačke priče« (»Contes de la bécasse«, 1883.), »Mjesečev sjaj« (»Clair de lune«, 1884.), »Sestre Rondoli« (»Les Sœurs Rondoli«, 1884.), »Yvette« (1884.), te na fantastične novele s motivima tjeskobe, opsjednutosti smrću, jeze i delirija, primjerice u zbirkama »Le Horla« (1887.) i »Uzaludna ljepota« (»L’Inutile Beauté«, 1890.). Njegov prvi roman »Jedan život« (»Une vie«, 1883.), o sudbini jedne žene, još je u znaku psihološkog naturalizma, dok su »Bel-Ami« (1885.), o ciničnom i oportunističkom novinaru, i »Pierre i Jean« (»Pierre et Jean«, 1889.), o odnosu dvojice polubraće, izrazitiji primjeri »romana krize«.

Kako ističe natuknica mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, ovaj najistaknutiji francuski novelist uopće, autor je slojevita opusa u kojem je naturalistička zapažanja i realistički izraz ublažavao izostankom teze i nadograđivao impresionističkim nijansama, osjećajem za dramatiku anegdote, ironijom i satirom te, u potonjem razdoblju stvaralaštva, nihilističkim tonovima i otklonom od nastojanja za književnim prenošenjem zbilje u korist oslikavanja psihičkih proturječja. Time je uspostavio sponu prema egzistencijalističkim težnjama u francuskoj prozi 20. stoljeća. Ostali romani su mu »Mont-Oriol« (1887.), »Jak kao smrt« (»Fort comme la mort«, 1889.), »Naše srce« (»Notre cœur«, 1890.). Počevši od 1885. (»Majstor Belhome i njegova buha i druge pripovijesti«) na hrvatski su prevedena sva njegova značajnija djela.

Guy de Maupassant je uz Zolu najznačajniji predstavnik naturalizma (Zola je i razvio teorijske osnove naturalizma u kojima književnost mora što vjernije prikazivati prirodu i ljudsku narav). Premda su mu i romani vrijedna ostvarenja, Maupassant je u povijest svjetske književnosti zabilježen prije svega kao vrstan majstor novelistike. Najbolje se pronašao u pisanju novela gdje je razvijao zanimljivu i napetu radnju. Djela mu obilježava pesimizam u kojem ljudima upravljaju biološki i sociološki čimbenici. Iako je tematski sklon naturalizmu, pripovjedačkom tehnikom se približava klasičnom realizmu. Prikazivao je seljake i ribare Normandije, pariško društvo, patriotizam i scene pune tajanstvenosti i strave koje su ga privlačile zbog njegove bolesti. Maupassant je, naime, rođen nasljedno opterećen kako s očeve, tako i s majčine strane. No od majke i njezine obitelji nasljedio je i književni dar, a u majčinoj porodici više članova bilo je književno nadareno. Kako je bolest napredovala, njegov rastrojeni živčani sustav tražio je umjetna sredstva nadraživanja i trenutačnog olakšavanja, pa je Maupassant uzimao razne droge i alkohol. Biografi navode da je u prvo vrijeme uživanja tih opijata stvorio mnoga svoja bolja djela. Svojem liječniku o postanku svojeg romana »Pierre i Jean« rekao je ovo: »Tu knjigu, koju Vi smatrate pametnom i koja, ja u to vjerujem, pogađa pravu istinu, napisao sam – svaki red – opijen eterom.«

Maupassantov književni rad vjerno je ogledalo njegova duševnog života, i kad se čita kronološkim redom, jasno se vidi da je to autobiografska ispovijed koja pokazuje napredovanje njegove unutarnje drame. Dok je njegov književni rad u početku nosio obilježje »gurmana života«, a sredinom života obilježje narkomanije i halucinacije, pred sam kraj njegova života dobio je obilježje smirenosti. No to doba mirnoće bilo je i početak kraja njegove duševne katastrofe. Njegova svijest bila je pomračena i izgubljena zauvijek. Završio je u umobolnici i preminuo u 43. godini. Posljednje riječi, navodno, bile su mu: »Mrak, ah, mrak?« (prema knjizi »Tragedija genija« Vladimira Stanojevića).

Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u zemlju bez kovčega. Maupassant kao da je prorekao svoju sudbinu. Rekao je davno, još dok je bio zdrav: »Ušao sam u književni život kao meteor; iz njega ću otići kao pogođen munjom.«

Završimo s još nekoliko misli Guya de Maupassanta: »Realist će, ukoliko je umjetnik, nastojati ne da nam da sliku života, nego da pruži viziju života koja će biti potpunija, jača i uverljivija od same stvarnosti./Naš um je savršeniji od svemira: on daje život čak i onima koji više ne postoje./Oslanjati se na talent znači – nemati mašte./Mi (ljudi) samo tako slabi, neznalice, mali, mi ovdje, na ovom zrnu blata koje se okreće, razblaženom u kapi vode./Tko ne cijeni sebe, taj je nesretan, a tko se precjenjuje, taj je glup./Sve je laž, sve je moguće, sve se može dovesti u pitanje./Ljubav je kratka riječ, ali u sebi sadrži sve: ona znači tijelo, dušu, život, cijelo biće./Ponekad čovjek plače za izgubljenim iluzijama s istom takvom žalošću kao za umrlima/Smrt je jedino sigurna.«