Sve se vrti u krug, Zemlja, nebo, Sunce… Krug je lik nebeskih ciklusa. U tom krugu našao se i ovaj intervju. Tog jutra prije polaska prema Zagrebu, na dogovoreni razgovor s jednim od najeminentnijih živućih slikara, Zlatkom Kauzlarićem Atačem, kako bih u »pravoj energiji« stigla do atelijera u Križanićevoj, uz doručak listala sam još jednom monografiju »Slikar u kazalištu«.

Pogled mi je zastao na portretu Miroslava Krleže s citatom. Nisam odoljela fotografirati stranicu mobitelom i podijeliti je na svom fejsu kako bih time trenutak zabilježila u svoj osobni podsjetnik na taj dan.

Zapravo, željela sam ući u raspoloženje pred intervju, vibru. Vremena nije nedostajalo. Vožnja autocestom iz Rijeke prema Zagrebu, gradska gužva i moje (ne)snalaženje, čekanje ispred prepune garaže…

Napetost, uzbuđenje, sve dok nisam pozvonila na vrata: »Dobar dan, gospodine Kauzlariću, stigla sam. Možete li mi, molim Vas, otvoriti vrata.«

– Gurnite vrata, penjite se ili vozite liftom na zadnji kat, tu sam objasnio je ljubazno domaćin.

Maska na licu, jer, ipak, pandemija je. Penjem se stubama, žurim. Ispod maske ponestaje daha. Na vratima petog kata čeka me osmijeh bez maske i živahan pogled. U znak pozdrava »boksamo« šakom.

– Dajte, zaboga, spustite masku da vidim kako izgledate. Oprostite, nemam masku, ali stavit ću je. Danas sam trebao biti cijepljen, no javili su mi da ne dolazim jer da su se bočice sa cjepivom oštetile.

Sada ponovo moram čekati… Možete li to zamisliti! No imamo mi, nadam se, razgovarati o stvarima zbog kojih ste ovdje. Izvolite u moj atelijer.

Ulazim u atelijer i pogled mi se zaustavlja na crno-bijeloj fotografiji gotovo naravne veličine, njegova djeda Vatroslava Forenbahera, rođenog u Grižanama nedaleko Rijeke uz kojeg je Atač odrastao u njegovoj postolarskoj radionici.

Djed izgleda dobroćudno, simpatično, modno uštiman, pravi gospodin s početka dvadesetog stoljeća u fraku s polucilindrom na glavi i zavrnutim brčićima.

– Eto tako su nekad izgledali šusteri – napominje unuk Atač – drugog djeda Leona Kauzlarića, rođenog u Fužinama, nisam mogao poznavati. Već 1912. godine otišao je u Ameriku trbuhom za kruhom poput mnogih ljudi iz toga kraja.

Bio je limar, krovopokrivač, a onda je pao s nebodera u nekom američkom gradu i poginuo ostavivši baku Josipu s tri sina, dvogodišnjeg Slavka, trogodišnjeg Ivana mog tatu i četverogodišnjeg strica Viktora, koji su se tada iz Rijeke preselili u Koprivnicu. Tako sam se ja rodio u Koprivnici – objašnjava ukratko domaćin svoju obiteljsku priču.

U atelijeru

U pretrpanom atelijeru na štafelaju s desne strane stoji portret njegova sina Frana koji živi u Bruxellesu, police pretrpane knjigama, iscrtani papiri, okviri, platna, nekoliko portreta, nedovršenih akrila na velikoj dasci, autoportret i portret njegovog profesora Miljenka Stančića, dvije figure, Krleže i Tina Ujevića izlivene u bronci, njegovog susjeda kipara Mire Vuce iz pokrajnjeg atelijera, razbacane tube boja i kistovi…

– Ovaj blok kuća projektirao je 1954. godine poznati arhitekt Vladimir Turina, a svaki ulaz na petom katu projektiran je s dva slikarska atelijera. Ovdje su stvarali: Oton Gliha, Josip Vaništa, Jordan, Slavko Šohaj, Motika, Ivan Lovrenčić i drugi.

Sad smo tu kipari Miro Vuco, Stjepan Gračan, slikarica Rakoci i ja. Ostali atelijeri nažalost su pretvoreni u privatne stanove. Stvarno, zašto ste baš mene izabrali intervjuirati?! Ja sam vam sada u kutu, nikome na putu…

Ne znam je li i koliko bilo uvjerljivo moje objašnjenje, jer uhvatila sam samo krajičak osmijeha na pognutom licu kad smo već krenuli prema stepenicama koje vode na galeriju.

– Izvolite, gore ćemo nastaviti – kaže slikar pokazujući stepenice prema galeriji. Penjem se prva stepenicama, a domaćin će u šali:

– Žena se stepenicama nikad ne penje prva. Ali kako imate dugačku suknju, vi možete…

Nasmijao me, jer već sam pomalo pohvatala vrckav smisao za humor i to kako ne propušta niti jednu priliku, a da ne plasira svoj uigrani muški šarm. Na galeriji je velik slikarski stol, dvije fotelje u art deco stilu i mali barokni stolić na kojem su pažljivo ponuđeni čokoladini.

Opet hrpa knjiga, fotografije njegove supruge Ivone i kćeri Tese sa sinovima Pavelom i Bornom u krilu tate Marka. Sjedam u fotelju, na drugoj strani atelijera veliki prozori. Slikari sugovornika uglavnom smjeste, valjda, na svjetlo nasuprot prozoru, poput istražitelja. Pitam se tko će tu koga zapravo propitivati… No, krećemo, palim diktafon…

– Vrijeme leti…, a ja sam sve sporiji i sporiji.

Kako sporiji, ne razumijem?

– Godine zasjele na leđima i nisam više onakav kakvog bih htio da me znate… Za sve mi sada treba puno više vremena.

Ali što za vas znači vrijeme? Što vam je važnije, vrijeme ili prostor?

– Prostor u vremenu, i kao što reče Branko Šimić: »Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda«.

Slikar u teatru

Ipak, koncem prošle godine tiskana vam je monografija »Slikar u kazalištu«. Nije li i to svojevrsno »zaustavljanje vremena«?

– To je rezime vremena u kojem sam intenzivno stvarao. Monografija je izašla u nakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – HAZU i Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti – ULUPUH.

Zahvalan sam inicijatorici Ivani Bakal, dr. art, urednicima knjige Martini Petranović, dr. sc. koja potpisuje monografiju te akademkinji Željki Čorak za njezin esej, kao i grafičkom dizajneru knjige Mariju Aničiću koji je izvrsno posložio tih petstotinjak stranica knjige. Koliko sam pročitao, monografija odlazi u Leipzig na svjetsku izložbu knjiga, što me raduje.

U monografiji su uglavnom vaše scenografije, ali ima i ponešto crteža i vaših slika.

– Ja sam ipak prvenstveno slikar i kao takav sam se uputio u prostor teatra. Radeći mnoštvo kazališnih projekata kao scenograf, a nešto i kao kostimograf, uvijek sam polazio od bijelog slikarskog platna.

Nadam se da ću, ako Bog da, tiskati monografiju sa svojim slikarskim ostvarenjima, međutim moram reći da su mnoge scenografske i kostimografske skice i dio mog slikarskog opusa. Scenografskim idejama pristupao sam slikajući, kao što sam često i oslikavao kulise i prospekte.

Scenografije koje ste radili, vrlo su različite, krećete se od krajnje figurativnog do potpuno konceptualnog?

– Svaki dramski tekst ili libreto s glazbom omogućava bezbroj načina inscenacije. Od svih umjetnosti, kazališna je najekskluzivnija. Vremenski i prostorno ograničeni ste na trenutak, na prolaznost…

Mnogi mi zamjeraju što sam se možda previše prepustio kazalištu, što nisam više slikao, ali slikao sam u kazalištu i za kazalište… Bez obzira što su moja umjetnička ostvarenja ovisila o komunikacijskom procesu, u kazalištu sam se osjećao slobodniji.

To zvuči paradoksalno, naoko ne kao samosvojnom stvaralačkom činu, no osjećaj da utječete svojom idejom i kreativnošću te ostvarenjem te ideje na sve ostale elemente predstave činilo mi je neobično zadovoljstvo.

Nadam se da se to može iščitati iz te moje monografije. Napokon, knjigu koju držimo u ruci, a koja će u budućnosti nekome poslužiti, znači mi puno jer »i te dvije, tri kutije štamparskih slova, to je zapravo sve što čovjek može imati na ovom planetu«.

I to je dobro da je tako, to je mudro, jer ako je nešto čovjeku dostojno, to je njegov osjećaj ljudskog ponosa, a taj je jači od gluposti čitavog svijeta, napisao je Miroslav Krleža.

Rad u kazalištu

Mislim da ste u kazalište ušli vrlo rano, već kao dječak, pučkoškolac ili kako vi volite reći da ste u kazalište ušli naopačke?! Vaša velika prva želja zapravo je bila gluma, zar ne?

– Da, glumio sam u amaterskom gradskom kazalištu u Koprivnici i eksperimentalnom studentskom kazalištu za vrijeme studentskih dana na ALU-u. Pokušao sam ići u tom smjeru, ali nisam imao sreće.

Kako niste imali sreće? Pročitala sam kako ste glumili i u nekoliko filmova, i to s Vanessom Redgrave i Radom Šerbedžijom u filmu o Isadori Duncan?

– Ma da, to je studentska epizoda; statirali smo uz nekoliko rečenica. Rade je otišao u jednom, a ja u drugom smjeru. Mnogo kasnije ponovo smo se svo troje našli u Ulysses teatru na Brijunima.

Pero Kvrgić vas je svojedobno prozvao, sudjelujući kao gost u vašoj TV-emisiji Umjetnička večer, kako ste kao scenograf doslovno izazivali dramu kod glumaca?!

– Ha-ha-ha… Da, bilo je zanimljivih trenutaka, pa i sukoba u stvaranju kazališnih scenografija. Trebalo se miriti sa zahtjevima glumaca jer u predstavi su on ili ona najvažniji.

Okušali ste se i kao redatelj.

– U Rijeci sam imao velik uspjeh s operom »Rigoletto«. Predstava je bila nagrađena kao najbolja operna predstava. Kasnije je prenesena uz nekoliko izmjena i novim ansamblom u Osijek. »Rigoletto« sam trebao postaviti u Splitu i Zagrebu, što je spriječeno.

Bio sam, osim scenograf, i koredatelj na nekoliko opera s Ivicom Krajačem. Poslije tih redateljskih izleta, mnogi redatelji nisu htjeli raditi sa mnom, govoreći »nećeš ti meni režirati«. Krivo! Jer scenograf mora usko surađivati s redateljem bez prevelikih taština.

Kako ste se nosili s taštinama u kazalištu? Vi niste tašta osoba?!

– Mislim da nisam previše tašta osoba. Kazalište je za mene bio stvaralački izazov, ne samo izlet, već stvar širokog i plodnog stimulansa, mjesto koje slikarstvu stalno daje i od njega prima.

Što vam je bilo najvažnije u kazalištu?

– Petar Selem, s kojim sam puno surađivao, piše u predgovoru moje izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1984. godine o mojoj kazališnoj opsesiji – o prostoru: »Atač, to će uvijek ostati značajkom njegova rada u kazalištu, od početka scenografijom aktivira scenski prostor, dinamizira njegove mogućnosti, zadaje mu stanovite dramaturške nakane koje neizbježno moraju prijeći na režiju i glumu.

Otkriva vizualne mogućnosti tog prostora. Zadaje mu upite preko nepoznanica«.

Naravno da je glumac najvažniji oslonac svake predstave. Kako je kazalište isprepleteno svim umjetničkim elementima, važna je i dramaturgija scenskog prostora, pa tako i slika… Doduše, skica za scenografiju često nije više od sna, a i njezino ostvarenje često nije više od more.

Razočaran EPK-projektima

I u svom slikarskom opusu vrlo ste široki. Portret i akt su vam primarni, ali u zadnje vrijeme ne zaostajete ni u pejzažima?

– Stasao sam kao slikar u vremenu kad je prevladavala nemimetička, apstraktna, nefigurativna poetika. Mene to nikada nije privuklo. Ostao sam do danas figurativac, gdje me isključivo zanima ljudski lik.

Kad spominjete vaše vrijeme, značajno je bilo i sudjelovanje u grupi Biafra. Bili ste dosta kritički i prosvjetiteljski nastrojena grupa, u ono vrijeme i vrlo avangardni i hrabri. Istupili ste…

– Doticali smo socijalnu problematiku, bili osjetljivi na društvena zbivanja, pa i politički kritični. Naravno, sve to likovnim jezikom.

Nije li to bilo 70-ih, u vrijeme Hrvatskog proljeća?

– U to vrijeme, zapravo već 60-ih, počele su u Europi pa kasnije i kod nas Nove tendencije. Forsirala se Galerija suvremene umjetnosti koja je danas izrasla u Muzej suvremene umjetnosti koja, po mom mišljenju, nažalost, jedne forsira, dok druge zapostavlja, pa i diskreditira.

Da se vratimo Rijeci kao Europskoj prijestolnici kulture 2020. Bez obzira na ovu »korona-situaciju«, kakvi i koji umjetnički projekti će biti upamćeni?! Kakav se tu umjetnički pluralizam dogodio?!

Da smo možda predstavili Hlebinsku školu, bili bismo originalniji i zanimljiviji svijetu?! Šalim se, naravno, ali s mnogim izvedbama sam razočaran.

Zar samo ja?! Što će ostati upamćeno? Vrijeme i prostor pamte se i kroz umjetnička originalna, pa i tradicionalna ostvarenja. No, možda sam tu suviše subjektivan i nedovoljno informiran, pa se ispričavam…

Često je uska sprega između politike i umjetnosti.

– Umjetnost ne rađa samo mir i zadovoljstvo, već koji put i bijes i ogorčenje, a politika bi ipak trebala biti časna profesija te političar obrazovan čovjek, a ne da brine samo o svom dupetu.

I bogat, zar ne?

– Možda, ali ne na račun drugoga.

Portreti glumaca i političara

Portretirali ste političare. Kakvi su bili?

– Uglavnom, imali su ljudski oblik… Slikajući tako po narudžbi vlade, dakako, portret jednog bivšeg premijera, nikad nije preuzet. Bio sam prevaren!

Voljeli ste portretirati i glumce na poseban način. U tome ste, čini se, istinski uživali?

– Pritom me zanimala mnogobrojnost lica kroz ostvarene uloge, jednog istog lica koje opet stvara stanovitu dinamičku niz-sekvencu u prostoru imaginarnog… Zanimale su me gesta i grimasa kao stvar duha, ali i samo biće glumca ili glumice, njihov stav, njihov lik, eksponiranost tih bića i njihovih tijela.

Mnogi kazališni portreti, kao i scenografske skice, sada su vlasništvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

U vašim intervjuima spominjete da se crtanjem akta dotičete Erosa i Tanatosa, no nigdje nisam naišla na pojašnjenje?

– U intervjuima često nema dovoljno prostora, a ni vremena. Sva sreća da intervju traje jedan dan i da se drugi dan novine bacaju.

Danas ipak ostaje u virtualnom prostoru dostupno dulje vrijeme…

– Ma koga to više zanima?! Doduše, ljudski lik je još i danas najneravnodušniji motiv svake slikarske i crtačke akcije.

»Kao da ga ne vidimo isključivo očima, nego ga primamo čitavom kožom i svim udovima, bolnim ili slatkim poistovjećenjem s mjerama i proporcijama, stavovima ili pokretima naslikane figure.« – piše tekst Tonko Maroević o mojim crtežima – »Kriteriji tjelesnosti i kriteriji duševnosti podjednako zahtijevaju da se ne obaziremo na konvencije i na maske, na odjeću i na vanjske ukrase, već da se izravno uputimo prema što ogoljenijem i što prvotnijem iskazu bića.

Goli, uostalom, izlazimo iz majčine utrobe i gole nas (najčešće) pripremaju za gozbu crvima.«

Želite reći da je čovjek rastrgnut rubnim područjima?

– Ma, čovjek je centralno područje! Moji aktovi, golo tijelo aktivira sasvim specifičnu empatiju i emanira neiscrpnu energiju. Svako slikanje jest i traženje onog izvornoga i bitnog što se krije iza površine i privida.

Bitno je ući pod kožu. Ljuštenje izvanjskih opni i poniranje u jezgru bića dio je umjetničkog stvaranja. Želi se približiti istini udaljavajući se od pukog pričina u prikazu golotinje i jesu najčešće inkarnirane velike teme Erosa i Tanatosa.

Ljubav i smrt. Pohota i strava. Zagrljaj i gušenje. Ekstaza i agonija… često se paradoksalno međusobno približavaju… I opet ću citirati dragog Tonka Maorevića: »Erotizam neslučajno govori o maloj smrti orgazma, a tanatologija nije lišena strastvene privlačnosti one prave i velike smrti milosrdne sestre koja stavlja veo na zemaljske nam muke i patnje.

Kricima i šaputanjima, grčenjem i dahtanjem gotovo podjednako su ritmizirani trenuci začeća, rođenja i izdisanja…«

Dakle, između Erosa i Tanatosa pasija sadrži dvije stvari, smrt i ljubav. Zadatak je umjetnosti da u to prodre, da to shvati. Iz toga proizlaze mnogi motivi koje su slikari pronalazili. Pasija znači istodobno muku i strast.

Imamo primjer Judite i Holoferna. Tu je prisutna ljepota i strast, a nož u ruci. Napravio sam crtež na tu temu, koji se nisu usudili tiskati u nekoj mapi. Naslikao sam Juditu kako ubija orgazmičkog Holoferna, dok sam bodež u Juditinoj ruci asocira na falus.

Ljubav i mržnja bliski su…

– Ostalo neka prekrije šutnja, reče Hamlet.

Djelovanje u Rijeci

Putevi su vas vodili i prema Rijeci. Bili ste vrlo aktivni i na riječkoj kulturnoj sceni. Radili ste najvažnije riječke kazališne predstave: »Vježbanje života«, opere »Turandot«, »Rigoletto«, »Zrinski«…

– Puno sam radio, više se i ne sjećam baš svega… Prošlo je dosta vremena od tada, a imam i puno godina pa sjećanja pomalo blijede (smijeh). Žao mi je što sam zaboravljen u Rijeci gdje sam imao i nekoliko samostalnih izložaba.

Vrijeme dovodi nove generacije, što je prirodno. Mi pomalo odlazimo i prepuštamo teren onima koji dolaze. S Rijekom me vežu mnoga prijateljstva i ljudi kojih više nema: Fabrio, Gašparović, moj Jani, Ivan Fabijan… Moj tata Ivan Kauzlarić, koji je također rođen u Rijeci.

Osim kazališta, zaslužni ste i za riječku Akademiju. Bili ste suosnivač, zar ne?

– Rijeka je već tada imala Pedagošku akademiju pa smo dogovorili da to bude Akademija primijenjenih umjetnosti koja nedostaje u Hrvatskoj. U tom smjeru trebao je ići i novi program Akademije.

Nažalost, sve se pretvorilo manje-više u kopiju zagrebačke Akademije. Vidio sam novu Akademiju s programom primijenjenih disciplina i odsjeka. U početku u realizaciji programa sudjelovali su odlični vanjski suradnici.

Ja sam predavao scenografiju, ali jednostavno su nas nogirali, i to kad je bio dekan moj bivši student. Otišli smo, žao mi je, smatram da je Akademija izgubila dobru šansu o kojoj smo sanjali. Ne zbog nas, već zbog programa koji bi pridonosio, vjerujem, i riječkom Sveučilištu. Možda je problem i u našem mentalitetu, jer čini mi se da smo suviše mali i ne podnosimo, vjerojatno, ništa nego malo.

Niste li imali mogućnost napraviti karijeru i u inozemstvu – 70-ih ste imali samostalnu izložbu u Parizu u poznatoj galeriji Lambert, kasnije u Zürichu, Bernu, Londonu, Berlinu… Je li vam danas žao što niste nastavili graditi svoju karijeru izvan granica?

– Pomalo mi je žao. Ali »sunce tuđeg neba neće vas grijati k’o što ovo grije« ili tako nekako… Možda sam prerano postao asistent na ALU-u u Zagrebu, imao sam 27 godina.

Bili ste najmlađi asistent u povijesti zagrebačke Akademije?

– Možda sam prerano osjetio te svoje »zvjezdane trenutke«. Ljudi kod nas više cijene kad postignete nešto u inozemstvu. U životu mi je puno pomogao moj profesor Miljenko Stančić, koji mi je otvorio put i prema Parizu.

Predgovor toj izložbi napisao mi je Patric Walberg, prijatelj Picassa, Bretona i mnogih slikara nadrealista, što mi je tada puno značilo. Međutim, kao što mi je Krleža rekao na samrtničkoj postelji:

»Svi smo mi dočekivali naše premijere na konjima, ali vam to ništa ne znači… Na koncu konca, sve vam se svede na to što sada gledate ispred sebe«, mahnuvši umornom staračkom rukom na pozdrav.

Sjećanje na Krležu

Smatrate li kako danas vladaju neki drugi oblici, relacije? Kolika je krivnja na umjetnicima, a koliko na drugoj strani, u promatračima, u onima koji sve to primaju? Kako se danas gledaju te dvije strane?

– Manje-više s indiferentnošću, s jedne strane bezumno bogaćenje, a s druge strane preživljavanje. U nas bogati nemaju suviše interesa za kulturu i umjetnost, pa ni za znanost, te mnogi talenti odlaze pronaći sreću negdje drugdje.

Znači, krivac je ipak društvo?

– Pa i mnogi koji su na čelu tog društva. Nisam mogao vjerovati kada sam saznao kako su završili Murtićevi murali, mozaik u bivšoj pošti u Rijeci. To je na rubu pameti – talibanizam.

U vašoj monografiji je jedan umjetnički projekt-prijedlog, spomenik sv. Marinu u Loparu na Rabu. Je li to vaš skori projekt?

– Spomenik sv. Marinu, koji je prema legendi Loparanin, pa je logično da mu se podigne spomenik i kao svecu, i kao osnivaču San Marina, zaustavio je sadašnji načelnik Lopara, inače član Hrvatskog sabora.

Lagao mi je obećavajući da će realizirati spomenik. Pa vjerojatno nije ni svjestan da bi ga narod kojeg tamo predstavlja pamtio i po tome. Moglo se to realizirati i unutar akcije Rijeka – Europska prijestolnica kulture, kao proširenje kulturnih događanja na riječkom području. No, takvi smo kakvi jesmo… Možda on ima bolji prijedlog?!

Slažem se. Vratimo se na kraju razgovora umjetnosti i ljepoti. Radili ste puno Krležinih tekstova. I u ovom razgovoru nekoliko puta ste ga citirali i spomenuli. Imate li još nekih posebnih sjećanja, anegdota kojih se sjećate iz vaših susreta?

– Krleža, pored toga što je velik pjesnik i književnik, u svojim didaskalijama, on je na svoj poetski način i slikar. Njegove dramske didaskalije su slike, slike koje sam koristio radeći skice za njegove drame.

Moj pokojni prijatelj, krležijanac, redatelj Georgij Paro, te veliki umjetnik, pokojni Zlatko Bourek, pa, eto, i moja malenkost s Krležom na čelu, bili smo dobra ekipa u stvaranju legendarne predstave HNK-a u Zagrebu »Banket u Blitvi«.

Dopustite mi da za kraj našeg razgovora ponovo citiram velikoga književnika: »Treba prije svega biti pravedan, treba zatim znati što je istina, a ljudi su bijeda, prilike u kojima ljudi žive nedostojne su čovjeka te nije čudo da se ljudska svijest izdimila kao magla.«

Ostaviti sebe kao oporuku

Mislite li da je umjetnost put spoznaje?

– Što bih ja tu trebao mudrovati. To pitanje je suviše zahtjevno i za nas koji živimo u tom umjetničkom stvaralačkom svijetu. Umjetnost će trajati kao i sam ljudski život. Na to pitanje Krleža odgovara: »Naći sebe, izraziti sebe, ostaviti sebe kao oporuku, izgovoriti nešto o čemu se radi zapravo ovdje i sada, otkriti i najneznatniju mrvicu istine…«

Obiteljski portreti

Najljepši portret je onaj vaše majke Štefanije.

– Je, bilo je to za jedan Uskrs, kad je imala 90 godina. Rekao sam joj: »Moram te naslikati«. To je jedan od meni najdražih portreta, ne samo zato što je to moja majka, već zato što se tu nešto dogodilo.

Monografija inače započinje portretom djeda Vatroslava, kojeg sam nacrtao kao dvanaestogodišnji dječak. Naslikao sam kasnije tatu Ivana i baku Anu, a na kraju monografije portret je moje supruge Ivone koja je u drugom stanju i čeka Tesu, a tu su i portreti moje predivne djece Tese i Frana.