Posljednji koncert kojem smo mogli nazočiti u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca bio je za istinske sladokusce i, mora se priznati, bolje poznavatelje klasičnog simfonijskog repertoara.

Naime, već iz naziva »Ravel, Šostakovič i Debussy« posve je jasno da se ne radi o pitkoj glazbi za svakodnevno uživanje, već o promišljenim, dubokim i emotivno nabijenim skladbama iz pera nekih od najvećih skladatelja 20. stoljeća.

Povezanost izvedenih djela na programu nije jednoznačna niti linearna, već kao da se grana u nekoliko različitih pravaca.

Foto Dražen Šokčević

Impresionistička obojenost Ravela i Debussyja uvijek se temelji na skladateljevom dojmu, impresiji, a ona pak seže i do Šostakoviča koji ovim solističkim koncertom otvara vrata posljednjoj fazi svojega stvaralaštva.

Dodatni kontekst daju i aktualna zbivanja kojima svakodnevno svjedočimo, a radi se o ratu, koji se također provlači unutar koncertnog programa.

Impresionistička senzibilnost

Za početak koncerta Riječki simfonijski orkestar (koncertni majstor Anton Kyrylov) izveo je orkestralnu suitu »Couperinov grob«, četverostavačno djelo genijalne orkestracije.

Svi stavci (Prelude, Forlan, Menuet i Rigaudon) vrlo uspješno u sebi integriraju baroknu i rokoko ideju Couperina, impresionističku senzibilnost i majstorsko kombiniranje orkestralnih boja, a da bi djelo bilo odlično izvedeno potrebno je nekoliko stvari, jedna od kojih je dobar orkestar. Srećom, riječka publika je to imala pred sobom, pa je nelaka partitura zaživjela u punom sjaju. Ravelove posvete palim ratnim drugovima Prvoga svjetskog rata minuciozno su predstavljene tvoreći uvertiru Šostakovičevom »Koncertu za violončelo br. 2 u G-duru, op. 126« na čelu sa solistom Giovannijem Genoveseom, inače prvim violončelistom riječkog orkestra.

Zanimljivo je bilo vidjeti kako Ravelova ratna priča u baroknom duhu postaje antipod Šostakovičevom tamnom, mračnom i kontemplativnom koncertu neobične forme (stavci: Largo, Allegretto i Allegretto) s iznimno velikom ulogom solističkog glazbala koji otvara stavke i često izvodi slobodne recitativne dijelove.

Osim toga, tehnička zahtjevnost solističke dionice gura orkestar u drugi plan, a ritmičke i metričke zavrzlame, posebno u 2. stavku, ne dopuštaju pasivnost slušatelja čak i u mirnijim dijelovima. Koncert posvećen Mstislavu Rostopoviču Genovese je izveo iznimno dobro, koristeći svoje glazbalo s velikom lakoćom i muzikalnošću, a publika je to prepoznala i pljeskom nagradila izmamivši i zasluženi dodatak.

U drugom dijelu koncerta, značajno kraćeg trajanja, izvedene su tri Debussyjeve simfonijske skice »More«, koje se nižu jedna za drugom tvoreći cjelinu velike snage. Stavci »Od zore do podneva na moru«, »Igra valova« i »Razgovor vjetra i mora«, iako bi funkcionirali i kao zasebne skladbe, u svom zajedništvu oslikavaju skladateljevo viđenje mora, njegove snage, ali i sukoba u oluji. Upravo u tome možemo čitati i poveznicu s ostatkom programa.

Nepretencioznost pokreta

Osim odličnog solista, sve orkestralne dionice bile su na visini zadatka, posebno violončela i kontrabasi, zatim udaraljke i drveni puhači, ali i svi ostali zasebno i u umjetničkoj suradnji. Mladi gost dirigent Niklas Benjamin Hoffmann svidio se riječkoj publici prije svega svojom scenskom poniznošću i skromnošću, ali i jasnim, odmjerenim i nepretencioznim kretnjama koje su muzikalno, nadahnuto i precizno vodile sve izvođače. Radi se o dirigentu koji se na europske pozornice probio pobjedom na natjecanju dirigenata Donatella Flick & LSO u Londonu 2016., kao i brojnim gostovanjima i suradnjama.

U Hrvatskoj je ostvario značajan uspjeh pobjedom na Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata Lovro pl. Matačić i osvajanjem posebne nagrade Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije 2023. godine. Suradnja dirigenta i orkestra i na ovom koncertu bila je dobra, što je, uostalom, i temelj za prethodno opisana postignuća predstavljena publici.

Relativno dobro ispunjeno gledalište okupilo je koncertnu publiku, ali i brojne goste koji su, ako je sudeći po pljesku na kraju koncerta, iz kazališta otišli zadovoljni.

Glazba, čak i kad nije lagana i jednostavna, uvijek u srcima slušatelja otvori neku novu i pozitivnu perspektivu, a možda i senzibilizira za daljnje istraživanje ovih glazbenih stilova ili pronalaženje optimizma u negativnim okolnostima kojima svjedočimo u svakodnevnom životu.