U Hrvatskom narodnom kazalištu ponovo igra prvo ime naše umjetnosti, Miroslav Krleža. To je rečenica kojom počinje i završava trijumf »Zastava« u režiji i adaptaciji Ivana Planinića te u dramaturgiji Dubravka Mihanovića i Mirne Rustemović.

Riječ je o romanu čije smo adaptacije do sad imali prilike susresti i u izrazito sentimentalnim čitanjima (ljubavna priča Ane i Kamila puna svađa i suzica) i jednako tako posve političkim tumačenjima (sve je to volja za moć, moj Horacije). Planinić ima mnogo gorči stav. Crne i strme stepenice povijesti koje obilježavaju HNK-ovu pozornicu i scenografiju Ivana Lušičića Liika, kao što smo mnogo puta imali prilike vidjeti kad je riječ o Shakespeareovim dinastijskim dramama, podižu i spuštaju svoje uspravne muške protagoniste, a negdje dolje na dnu valjaju se i koprcaju polegnuta ženska tijela. Ovdje: raširenih nogu, zadignutih suknji. Kamilo Emerički u interpretaciji Živka Anočića zgrčen je, zatvoren i nihilistički protagonist, koji do temperature blagog plamsanja stiže samo u glembajevskoj svađi s tatom (igra ga otmjeni i slojeviti Livio Badurina), ali inače ga i prijatelji, i žene i ideje ostavljaju prilično ravnodušnim.

Igrajući Kamila od dječačke dobi do karijere jurista, Anočić naglašava svojevrsni stoicizam i stamenost lika, kao da je u pitanju portret državnika kojemu su od mladosti usadili krajnju suzdržanost. Čak je i lik Joje (Marin Klišmanić), umjesto da bude romaneskno utjelovljenje životne sile i strastvenosti prema pravednijim svjetovima, mlak i veoma rezerviran. I prostodušan, iako mnoge indicije teksta upućuju na njegovu eruditsku provokativnost. Atmosfera dvosatne predstave je operno tmurna, a izvrsna glazba »ironične uzvišenosti« (skladatelji: Nikša Marinović i Luka Gamulin) naglašava pogrebnu svečanost uprizorenja. Jesu li zbilja »Zastave« roman o ljudskoj nemoći, o našim apsolutnim porazima na svim frontovima?

Foto Marko Ercegović

Stepenice, prvi put

Tekst »Zastava« ovom bih prilikom usporedila s britanskom serijom »Kruna« scenarista Petera Morgana jer mislim da je iskustveno bliža suvremenim gledateljima. Riječ je o seriji koja prati gubitak ugleda i sistemsko urušavanje britanske ideje monarhije, na isti način na koji Krleža prati odron jednog velikog stepeništa koje se naziva Austro-Ugarska Monarhija. I »Zastave« i »Kruna« ismijavaju ideju privilegiranosti, kao i mitologiziranje kraljeva i princeza – ali i političkih zastupnika, premijera i parlamentarnih kabineta – kao naših »božanstvenih« dvojnika, zastupnika i predstavnika. Umjesto toga, po palačama trče štakori, kraljice su tragično neobrazovane, prinčevi ginu gotovo isključivo za ljubavnicama, a premijeri su tašti manipulatori državnim budžetima u korist onih koji već imaju dovoljno novca da mogu financirati, a ne samo eksploatirati državnu blagajnu. Tu vrstu budnosti prema plitkosti i gluposti imperijalizma ili hijerarhijske ideje upravljanja ljudima u još većoj mjeri ima Krleža, dakle njegove stepenice sasvim sigurno ne bi trebale biti blistavo nove i poprskane svježom krvi, kao da je u pitanju »Rikard Treći«. Prije poluraspadnute, klimave i trošne, kao da se penjemo iz Radićeve prema Muzeju grada Zagreba Buntakovim stubama.

Čitava je struktura »Zastava« svojevrsno razgrtanje ideologijskih sljepila (koja dolaze u stalno novim valovima), zbog čega Kamilo čak mijenja i svoje plemenitaško prezime: da bi i nominalno postao »čovjek odozdo«, točnije osoba koja više nije statusno obavezna na poslušnost prešutnim korupcijama (tipičnima za njegova oca). Imati stepenice na sceni, dakle, zahtijevalo bi u raznim varijantima njihovu fizičku i simboličku demontažu, koja se u Planinićevu slučaju ne događa. To vidim kao ozbiljan problem ove inscenacije, jer Krleža uvijek iznova, u svemu što radi, ruši hijerarhijski princip pokornosti i poslušnosti.

Foto Marko Ercegović

Umjesto toga, operetni pathos Planinićevih »Zastava«, kao velikog zdanja tamnih stepenica sa skršenim protagonistom u središtu, ostavlja dojam fatalizma. Zalet krležijanske kritičnosti prema različitim perspektivama i nesmirivosti na samo jednoj ideologijskoj poziciji, međutim, odlično igra Jadranka Đokić u nizu uloga, a postiže ga upravo time što je ne samo mnogostruka, nego i spremna razobličiti figure koje igra. Načas je Kamilova majka, pa majčina sestra, odmah zatim politički vrh mađarske uprave u Pešti, pa onda Genja (violinistica zaglavljena između svoje karijere, svog bivšeg dečka Joje i naklonosti prema Kamilu) itd. Đokić svaki put cjeliva Kamilovu ruku od dlana prema laktu (scenski pokret: Maja Marjančić i Maša Kolar), ali ta je gesta svaki put drukčije socijalno uokvirena. Đokić je i jedina među glumcima koja izgleda kao da su »Zastave« predložak u kojemu vidi stalno kretanje, dinamiku, promjene, pa ako hoćete i dramski moment transformacije likova.

Tome nasuprot stoji Nina Violić kao Ana Borongay. Violić je odlučila potpuno zanemariti činjenicu da igra intelektualku koja drma kulturnim krugovima Pešte i Beča, umjesto toga ogolivši na sceni isključivo tijelo i podatnost svoje junakinje. Pa iako u jednom intervjuu glumica eksplicitno kaže da je golo tijelo danas »možda najveći otpor, veći od bilo kojeg stava«, njezina je obnaženost na sceni sama sebi svrhom (tim više jer golotinja počinje već scenom kućne sluškinje koja zavodi dječake Kamila i Joju, a također je tumači Nina Violić). Kasnije se Violić kao Ana Borongay naslanja na stubište povijesti da bi na njemu masturbirala, ali u kontekstu ove predstave to zapravo nije upečatljiva umjetnička gesta. Prije još jedno podcrtavanje da je žena vrlo kratka udaljenost između vagine i razdrljenog dekoltea. Iz moje perspektive, Krleža je o ženama imao kompleksniji, da ne kažem feminističkiji stav (postoji i glava na ženskim ramenima). Osim toga, Violić stalno ismijava Kamila svojim podrugljivim, bahatim držanjem, što također djeluje kao isforsirana i površna interpretacija njihova odnosa.

Stepenice, drugi put

U adaptacijskom materijalu malo se radilo na tome da na sceni čujemo Krležinu dugu, monologičnu, strukturalno slojevitu rečenicu. Možda najviše u argumentacijskim dionicima Amadea Trupca, u interpretaciji glumca Gorana Grgića, koji tako ispada »najveći filozof« čitava teksta, iako je kod Krleže postavljen kao centralni, klaunski oportunist. Na razini adaptacije, dakle, radilo se protiv Krležina jezika, koji je publika uvijek promatrala i s nemalom fascinacijom; nikad samo kao »težinu« jezičnih serpentina. U najnovijim su »Zastavama« iz teksta dramaturški izvučeni ili kraći dijelovi ili je napisan novi tekst koji ih sažima (Planinić kao svoj predložak navodi adaptaciju redatelja Georgija Para). Posebno prvi dio predstave zvuči kao srednjoškolska vježba iz prepričavanja Krleže kratkim replikama, bez želje da vidimo može li glumac izdržati originalnu sintaksu pisca.

Ali jezik su posve druge stepenice od onih političkih. Na jezičnim stepenicama se stječe intelektualna i emocionalna snaga, kao u kakvom planinarskom treningu. U jeziku, bolje rečeno u književnosti kao umjetnosti jezika, mora, dakle, biti ozbiljnih, teških stilskih izazova. Ako ulica »prevede« Krležu na svoj mlin »kratke misli«, Krleža je eliminiran. Pa i ako se to učini u najboljoj namjeri, kojom su paklovi ionako standardno popločani (kako je zapisao još William Blake), Krleža kao igra »viškova« i baroknog obilja jezika prelazi u rasplinuto, neprisutno stanje. Krležin je jezik – prisutan u romanu kroz duge Kamilove monologe koje prepričava narator – glavni autorski otpor raznim varijantama ušutkavanja ljudske vrste. Tim se stepenicama, stoga, moralo pokušati popeti mimo toga što puk misli o Krležinoj »prevelikoj zahtjevnosti«.

Stepenice, treći put

Ako krajem HNK-ove predstave odzvanja rečenica: »Zašto se bojimo smrti kad smo već dugo mrtvi«, ispada da su »Zastave« tekst o svijetu koji je praktički već ubijen, a ne o svijetu na čijem se faktičkom završetku romana Kamilo konačno odljepljuje od svojih mrtvih i upućuje živima. »Zastave« ni u kojoj varijanti nisu knjiga intelektualnog poraza. Dijametralno suprotno: Kamilo ne odustaje od svoje slobodarske agende od prve do posljednje stranice – što je zapravo jedina dimenzija njegova dječačkog postojanja koju neće izgubiti kad odraste. Naravno, posve je legitimno da Planinić pročita Krležu kao defetista. Krležu se čitalo i čita s opravdanom potrebom udaljavanja od njegovih agendi. Za Planinića čak možemo reći da je redatelj koji se s Krležinim tekstovima u proteklih petnaestak godina nosi najkreativnije i najobrazovanije. »Zastave« su, dakle, redateljski suvisli, rekla bih čak i detaljno promišljeni… promašaj. Opravdavaju ga sjajne dionice u kojima tekst prelazi u glazbenu partituru i time otkriva svoj poetski potencijal, kao i činjenica da na sceni uživo muziciraju Lucija Stanojević (violina), Božan Bejo (klarinet) i Helena Novosel (vokal).

To znači da je Krleža na sceni živ kad se napipa njegova izgrednička, eksperimentalna žica. Ne kad ga se zakuje za »stepenice povijesti«, koje Kamilo i Joja pokušavaju raznijeti dinamitom već na prvim stranicama »Zastava«. Znakovito je, međutim, da domaći redatelji takozvane srednje generacije ne čuju Krležinu borbenost. To je sigurno povezano i s činjenicom da gledamo »Zastave« u vrijeme kolapsa poretka mira i da se dvadesete godine 21. stoljeća ne čine ni malo politički zrelije od dvadesetih godina 20. stoljeća, u koje Krleža smješta svoj roman. Ali ako je Krleža osmislio matricu pobune kritičkog intelektualca koja se zove »Zastave«, onda mi se čini da je naša obaveza »oživjeti mrtvace« otpora i ne pristati na automatsko sljepilo epohe Netanyahua, Putina i Trumpa.