RIJEKA – Ansambl Talijanske drame premijerno 17. listopada, a pretpremijerno 16. listopada, na pozornicu donosi »Castelli di rabbia«/»Kule od bijesa«, prvi roman svjetski slavnog talijanskog književnika Alessandra Baricca u adaptaciji i režiji Valtera Malostija. Ovaj istaknuti talijanski redatelj, glumac i vizualni umjetnik ovoga puta suočava se s Bariccom i njegovim bestselerom kroz prepoznatljivu i snažnu poetiku. Smješten u kasno 19. stoljeće, roman isprepliće poetičnu i bajkovitu priču o malom, tajanstvenom gradiću i njegovim ekscentričnim stanovnicima. Uoči premijere u HNK-u Ivana pl. Zajca razgovaramo s Valterom Malostijem.

Kako ste došli na ideju da pravite predstavu temeljenu na romanu Alessandra Baricca »Kule od bijesa«?

– Kad sam, zajedno s novom intendanticom Dubravkom Vrgoč, s kojom sam imao priliku surađivati ​​na nekoliko važnih međunarodnih projekata tijekom svog mandata ravnatelja Teatra Emilia Romagna, počeo razmišljati o projektu za Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci, odmah smo se složili oko ideje rada na novom talijanskom tekstu, po mogućnosti neobjavljenom za pozornicu, bilo da je književni, kazališni ili napisan za film. U ljeto 2024. pročitao sam i ponovo čitao tridesetak romana i drama. »Kule od bijesa« probudile su moju znatiželju i odmah sam uočio njihov snažan kazališni potencijal. Često sam na pozornici radio s materijalima koji nisu izravno kazališni. To je vrlo stimulirajuće jer vas izvodi iz vaše zone udobnosti, potičući vas da tražite nove načine komunikacije i izvođenja.

Prije točno godinu dana proveo sam nekoliko dana radeći u Rijeci s ansamblom Talijanske drame i tom prilikom smo zajedno »testirali« tekst, nešto što sam više puta radio i s kompanijama s kojima sam surađivao na »Antoniju i Kleopatri«, a neki od tih glumaca su na kraju bili uključeni u projekt. Radim vrlo empirijski; da bi se razumjelo ima li riječ kazališni potencijal, potrebno ju je izgovoriti naglas. To ponekad dovodi do neočekivanih otkrića, kao što mi se dogodilo u prošlosti s djelom »Zar je to čovjek« Prima Levija, još jednim romanom neromanom.

Predstava prema romanu Alessandra Baricca / Foto DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Poetsko kazalište

Rekli ste da ste bili impresionirani velikim bogatstvom jezične, stilske i zvučne mješavine u »Kulama od bijesa«, pisanju koje ima jasnu i izrazitu glazbenu, ali i kazališnu snagu. Znači li to da će glazba imati važno mjesto u predstavi?

– Čitajući naglas spomenutu knjigu »Zar je to čovjek«, shvatio sam njezin ogroman akustični potencijal: za mene zvučno tkivo književnog djela nije dodana vrijednost, već sama njegova materija. Dopustite mi da objasnim: knjiga opisuje zvukove Buna-Werke, ali u samom zvuku riječi možete čuti tvornicu smrti kako se nadvija, prodire u pripovjedačeve snove, baš kao što možete čuti glasove neprijateljske prirode, zvukove tjelesnih tekućina. Sve kroz pisanje.

To znači, vraćajući se Bariccu i njegovim »Kulama od bijesa«, da i ovdje osjećam velik akustični potencijal, bogat i živahan jezik, složen (čak i po strukturi), ali vrlo komunikativan. Svaki veliki pisac ima svoju glazbu, dobro definiranu, koja riječima daje druga značenja i smislove. To nadilazi riječi. I ovo je definitivno kazalište. Poetsko kazalište, ako hoćete, ili glazbeno kazalište. Moj rad je oduvijek eksperimentirao sa sjedinjavanjem riječi i glazbe. Često sam stvarao prava glazbena djela od književnih predložaka.

Koja je uloga skladatelja Bruna De Franceschija?

– Bruno i ja imamo dugu i čvrstu suradnju, koja se razvila i tijekom godina kada sam bio ravnatelj Glumačke škole u Teatro Stabile di Torino. Pokušali smo pružiti najopsežniju moguću obuku tim mladim ženama i muškarcima. Obuku koja je omogućila da riječi, tijelo i glazba idu ruku pod ruku. Mnogi od tih mladih glumaca koji su diplomirali na školi bili su prisutni, na primjer, u predstavi »Lazarus« Davida Bowieja i Ende Walsha (više od polovine glumačke postave), a neki su prisutni i ovdje. A Bruno, osim što je sjajan vokalni pedagog, također je briljantan skladatelj. Ovdje je imao težak zadatak uhvatiti dušu grada, bilo stvarnu ili izmišljenu, tako što je glasove glumaca-pjevača spojio, kao da je Quinnipak neka vrsta Spoon Rivera.

Galaksija priča

Koja je po vama glavna tema Bariccova romana i vaše predstave?

– Mnogo je tu niti, paralelnih priča koje teku kroz Bariccov tekst. Enzo Siciliano je roman definirao kao »malu galaksiju priča koje se isprepleću ostavljajući za sobom blistave vrtoglave brazde«. Rekao bih da roman konstruiraju višestruki glasovi, svaki slijedeći svoj vlastiti tijek, krećući se od trećeg do prvog lica, a zatim se isprepliću i međusobno igraju drugim usporednim pričama. Za mene su, u konačnici, »Kule od bijesa« velika i snažna ljubavna priča: ljubav prema pisanju, ljubav cijele zemlje prema glazbi i, na koncu, ljubav i pietas kojima autor obavija vizionarske likove koji ispunjavaju ovu knjigu.

Kakva je suradnja s glumcima Talijanske drame?

– Kada radite u kazalištu, stvara se svojevrsna zajednica, pa u određenom trenutku nestaje razlika između onih koji rade u ansamblu i onih koji dolaze izvana. Ako se to dogodilo, znači da je prijem bio izvrstan. Svi s velikom strašću nose ovaj projekt naprijed i nadam se da će biti prvi od mnogih.

Suradnja s Lucom Ronconijem

Kao glumac surađivali ste s velikim redateljem Lucom Ronconijem. Što je najvažnije što se naučili od njega?

– Sreli smo se u neobičnoj situaciji: nisam pohađao njegovu školu, ili bolje rečeno, nisam pohađao nikakvu školu, a ipak me pozvao na specijalistički tečaj za najbolje glumce sa svih kazališnih akademija u Italiji. Bilo je to veličanstveno putovanje koje je trajalo gotovo tri mjeseca. Vidio me u kazalištu u »Elli« Herberta Achternbuscha. Nakon tečaja predložio mi je da pratim njegov rad, gotovo uvijek igrajući male uloge (u većim produkcijama), ali dopuštajući mi da budem prisutan na probama, čak i tehničkim: bilo je gotovo kao da sam u renesansnoj radionici. To je bilo vrlo važno za mene, čak i dok sam nastavio raditi svoj eksperimentalniji rad (uz Maestrovu dozvolu, do određene točke). Nije samo njegov rad na riječi ostavio traga na meni, već svakako i njegova upotreba prostora, vrijednost proksemike tijela u tom prostoru, što je za njega bila svojevrsna matematička jednadžba, šahovska igra koja je trajala cijelu predstavu i koju je samo on »vidio« poput vidovnjaka.

Moja cjeloživotna fascinacija tom riječju produbljivala se kako sam provodio vrijeme s njim, neprestano je istražujući. Međutim, to sam uvijek kombinirao s fokusom na tijelo i pokret: ukratko, »prisutnost«. Biti uvijek spreman, živ, inherentno je riječima.

Prizor iz predstave »Kule od bijesa« / Foto DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Među vašim novijim projektima izdvaja se »Lazarus« Davida Bowieja i Ende Walsha. Na koji vas je način Bowie inspirirao?

– Kao dječaka, spasila me glazba. Davala je smisao mom životu. Tada sam shvatio, »pišući« na pozornici svojim tijelom – glas je tijelo – da veliki autori ne samo da donose sjajan sadržaj, već da mnogo više dolazi kroz prepoznatljivu i jedinstvenu glazbu unutar njihovog pisanja. Glazba i kazalište neraskidivo su povezani, barem u mojem vrlo osobnom iskustvu. Za mene je kazalište mjesto misterija koji ne treba objašnjavati, već je mjesto gdje se možete izgubiti, uz ubrzano kucanje srca. Bowie je jedan od mojih umjetničkih idola iz razdoblja adolescencije. Neka vrsta trojstva: on, Demetrio Stratos i Carmelo Bene. Tek sada shvaćam da su njih trojica u biti majstori glasa. Bowie postavlja svoj glas na vrlo kazališni način, Stratos ga istražuje do granica ljudskih mogućnosti, ponovo otkrivajući zvukove nemoguće za zapadnjake. Bene ga koristi na potpuno drukčiji način, gotovo kao neuspjeli pjevač koji ipak uspijeva stvoriti ono što ja, možda neprimjereno, nazivam vlastitim »canto fermo«, koji zahtijeva proučavanje zbog nevjerojatnog rada na suglasnicima i metru.

Bowie je u intervjuima često ponavljao da je samo glumac koji pjeva. U svojim nastupima dramatizirao je glas, što je nadopunjavalo njegovu zavidnu, jedinstvenu tehniku ​​i izvedbu. Koristio je kazalište kao medij; ono je bio njegova voda, njegov medium. Bowie je bio šaman koji je, na svoj jedinstveni način, tražio božansku prirodu skrivenu u tami naše podsvijesti. Bio je osjetljiva antena za duh vremena i umjetnosti. Opažao je raspoloženja i atmosfere, a zatim sve probavljao i remiksirao u briljantnu sintezu – alkemijsku, rekao bih, s obzirom na Bowiejev interes za ovu temu – u kojoj androginija i dionizijska energija uzrokuju da unutrašnjost i identitet eksplodiraju u tisuću fragmenata i maski.

Za Bowieja lik izvanzemaljca predstavlja sve one koji su »drukčiji«, ili bolje rečeno, one koje društvo smatra takvima.

Vraćajući se iz stratosfere na Zemlju, završit ću rekavši da je slučaj (ili sretna zvijezda) značio da sam dobio prava na »Lazarusa«, koja sam tražio prije Bowiejeve smrti, što je bio praktički nemoguć podvig, da je Manuel Agnelli pristao glumiti glavnu ulogu, Thomasa Jeromea Newtona, i da sam bio prijatelj s Endom Walshom, koji mi je pomogao usavršiti talijansku verziju teksta. Previše je jasno kako me ovo iskustvo vratilo u puni krug moje adolescencije. Postavio sam predstavu koju bi petnaestogodišnji Valter želio vidjeti.