Mozartova »Čarobna frula«, autorova posljednja opera te jedna od najuspjelijih i najslavnijih opera svih vremena, prvi put se postavlja na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, a premijera je najavljena za 24. studenoga.

Ova bezvremenska priča o simboličnoj borbi dobra i zla, personificiranoj u likovima velikog svećenika Sarastra i Kraljice noći, koja obuhvaća ljubavne priče između princa Tamina i princeze Pamine, kao i ptičara Papagena i Papagene, osim brojnih čuvenih glazbenih brojeva obiluje i mnoštvom univerzalnih poruka koje prelaze povijesne i zemljopisne barijere.

Uoči premijere razgovaramo s dirigentom Valentinom Egelom, koji će ravnati prvom riječkom »Čarobnom frulom«.

Kako je počela vaša suradnja s HNK-om Ivana pl. Zajca?

– U ljeto 2020. godine pozvan sam dirigirati Dvorákovom Devetom simfonijom u Rijeci, kao dijelom nagrade na natjecanju »Lovro von Matačić«. To se na kraju pretvorilo u neku vrstu »tjedna audicije« jer je riječko kazalište u to vrijeme tražilo dirigenta.

Radio sam s nekima od pjevača te sam imao priliku bolje upoznati orkestar, a onda su me upitali bih li preuzeo ulogu kućnog dirigenta. Nakon samo četiri mjeseca suradnje s Riječkim simfonijskim orkestrom, na njihovu inicijativu proglašen sam šefom dirigentom.

Natjecanje »Lovro von Matačić«

Pobijedili ste 2019. godine na Međunarodnom natjecanju mladih dirigenata »Lovro von Matačić« u Zagrebu. Kako ste došli na to natjecanje i što je ono značilo za vas?

– Doznao sam za natjecanje online, istražujući europska natjecanja. Učinilo mi se da je riječ o vrlo dobrom natjecanju jer pobjedniku nije nudilo samo novčanu nagradu, već i brojne koncerte s različitim orkestrima.

To što je to bilo sa Simfonijskim orkestrom HRT-a također mi je bilo važno, kao i ukupni uvjeti te uzbudljiv repertoar. Bilo je jako dobro organizirano i to što sam uspio pobijediti otvorilo mi je mnoga vrata.

Vjerojatno danas ne bih bio u Rijeci da nije bilo tog natjecanja. Bivši ravnatelj riječke Opere Petar Kovačić bio je prisutan na finalu, uspostavio je kontakt sa mnom i zahvaljujući tome pozvan sam ravnati svojim prvim koncertom u Rijeci. A zahvaljujući intendantu Marinu Blaževiću došao sam i ostao.

Zašto ste odlučili postati dirigent? Svirate li neki instrument?

– Kao dijete učio sam pjevanje i violinu, ali je moj glavni instrument oduvijek bio klavir koji sam počeo svirati u dobi od 4 godine sjedeći u očevom krilu.

Dosta vremena proveo sam i na probama zbora pjevajući u Dječačkom zboru katedrale i promatrajući zbor odraslih »Bach« u Freiburgu. To, i činjenica da sam u obitelji imao uzore, zbližilo me i oduševilo ulogom dirigenta još od malih nogu.

Što se samog dirigiranja tiče, prva prilika da se okušam u njemu bila je s Državnim orkestrom mladih u Njemačkoj. Dirigirao sam zadnji stavak Beethovenove Pete simfonije, koji je djelovao poput iznenadnog zaranjanja u dubinu, ali sam od prvog trenutka znao da je to ono što želim raditi.

Bila je to za mene čista radost, a to što mi je bilo tako prirodno stajati pred tako velikim brojem dobro uvježbanih glazbenika i stvarati s njima glazbu s podija, učinilo je nezamislivim bilo koje drugo zanimanje za mene.

Glazbena obitelj

Potječete iz glazbene obitelji. Što nam o tome možete reći?

– Najmlađe sam od osmero djece u kućanstvu glazbenika i umjetnika, što je sigurno imalo velik utjecaj na moj razvoj kao glazbenika, ali i čovjeka!

Moj pradjed je bio pijanist Wilhelm Kempff, moj djed s druge strane, Theodor Egel, bio je dirigent i osnivač Freiburger Bach-Choir, njegova supruga (moja baka), Marga Hoeffgen, bila je poznati kontraalt i snimala je s dirigentima kao što su Furtwaengler, Klemperer, Karajan, Solti te je desetak ljeta pjevala u Bayreuthu.

Moj otac, koji je nastupio kao solist na Beethovenovom koncertu prošlog siječnja u Rijeci, violinist je i predavao je više od 30 godina kao profesor na akademiji u Würzburgu u Bavarskoj. Također je slikar, kipar i strastveni pijanist.

Zajedno s našom majkom stvorili su za nas djecu okruženje koje je bilo plodno tlo za razvoj kreativnosti svih vrsta. Moja starija braća stvaraju glazbu, u prilično različitim žanrovima od mene, bilo profesionalno ili u drugim karijerama.

Klasična glazba je doista bila temeljni dio našeg kućanstva, od Bachovog zbora moga djeda u kojem je moja majka pjevala 30 godina, do svakog djeteta koje je nekoliko godina učilo i vježbalo instrument; ili od kolega moga oca koji dolaze u posjet kako bi se zajedno pripremali za nadolazeće koncerte, do okupljanja moje majke i nas djece oko klavira da sviramo i pjevamo djela kao što su Božićni oratorij ili Bachove Pasije.

Osobito glazba kao što je cjelokupno Bachovo djelo, Mozartove opere i njegove sonate, Beethovenova glazba za violinu, klavir i orkestar ili Brahmsov opus bili su zaista nešto što biste naučili osmozom, gotovo kao učenje govora. Sve to sada igra veliku ulogu kada pristupam novom djelu ili komadu koji prije nisam dirigirao.

Pa ipak, nije bilo nikakvog pritiska naših roditelja na bilo koga od nas da započne glazbenu karijeru. Dapače, dali su nam prostor i okruženje da se svatko od nas razvija u smjeru koji smo odabrali i njime željeli ići.

Stil dirigiranja

Polazili ste majstorske seminare Teodora Currentzisa, Arthura Fagena i Petera Gülkea. Što ste od njih naučili?

– Umijeće dirigiranja, odnosno razne tehnike i glazbeno znanje uglavnom sam učio od svojih nastavnika na Sveučilištu za glazbu »Franz Liszt« u Weimaru. Na spomenutim majstorskim tečajevima, kao i mnogim drugima, jako sam zahvalan jer sam od svakoga od te gospode naučio nešto posebno što je od tada uz mene.

Currentzis mi je, na primjer, pokazao jedan trik za koji prije nisam znao, Arthur Fagen mi je mnogo pomogao da napredujem u karijeri, Peter Gülke me natjerao da preispitam ciklus tri posljednje Mozartove simfonije.

Možete li opisati vaš način i stil dirigiranja?

– Mogu vam reći čemu pokušavam težiti. Na koncertu, dirigiranje je način neverbalne komunikacije, ide u više smjerova, to je slanje i primanje. Na probi, koja je najvažniji dio posla, to je psihologija, autoritet u smislu prednosti informacija, i služenje skladateljevom djelu: nastojim svakom glazbenom odlukom razumjeti volju skladatelja i staviti kompozitora u središte.

Na kraju, ovim odlukama nastojim imati što više glazbenika uza se, želim da shvate kamo ide putovanje s ovom glazbom, da prihvate taj smjer i krenu zajedno – stvarajući tako vlastiti zvuk i zvučni jezik za svako djelo.

Kad vas promatram dok dirigirate, imam osjećaj da »plešete« na vrhovima cipela.

– U trenucima u kojima možete napustiti kontrolu, način dirigiranja, u onim momentima kada orkestar postane samostalni entitet koji diše, kada svi sviraju otvorenih ušiju (i očiju), mogu se odmaknuti i uživati u glazbi koju stvaraju, a ipak biti dio tog muziciranja. To su najispunjavajući trenuci bivanja dirigentom.

Riječki simfonijski orkestar

Kakvo je vaše mišljenje o Riječkom simfonijskom orkestru?

– Rekao bih da smo orkestar i ja u posljednjih godinu dana srasli i postali pravi tim u muziciranju. Imamo sjajne glazbenike u našim redovima, kao što ste se mogli uvjeriti kad je Antonio Haller prošle sezone svirao Straussov koncert za obou.

Uskoro ćete imati priliku čuti i našeg koncertnog majstora Antona Kyrylova kako svira Violinski koncert Maxa Brucha. I sljedećeg proljeća u našem ciklusu komorne glazbe pojavit će se nekoliko glazbenika.

Pokazati izvrsnost naših glazbenika, ne samo u simfonijskim i opernim izvedbama, nego i na solističkim i komornim koncertima, bio mi je cilj otkako sam postao šef dirigent.

S Marinom Blaževićem i Filipom Fakom nalazim se u inspirativnom triju kada je u pitanju planiranje naslova i namjera glazbenog dijela nadolazećih sezona.

Našom simfonijskom i opernom sezonom donosimo široku paletu glazbenih stilova i epoha našoj publici, koja nas na tako divan način prati kroz izvedbe.

Orkestar uvijek iznova pokazuje svoju sposobnost prebacivanja između stilova, sviranja nekoliko zahtjevnih programa u kratkom vremenu na najvišim razinama te uvijek izvode najbolje što mogu za našu publiku.

Mislim da Rijeka može biti ponosna na svoj simfonijski orkestar.

Povijesni događaj

Uskoro ćete dirigirati Mozartovu »Čarobnu frulu«. Koliko je ovo djelo izazov za dirigenta i orkestar, kao i za sve uključene u stvaranje predstave?

– Prije svega, neizmjerno je zadovoljstvo raditi na ovoj nevjerojatno uzbudljivoj i lijepoj operi s našim pjevačima, glumcima, redateljicom Renatom Carolom Gaticom, koreografima, scenografkinjom i kostimografkinjom te orkestrom.

Nevjerojatno je imati priliku, gotovo bih rekao jedinstvenu u cijelom svijetu, prvi put napraviti ovo djelo u opernoj kući s tako dugom tradicijom. Ovo je koliko izazov, toliko i šansa! Jedva čekam ovo fantastično scensko djelo donijeti riječkoj publici i nadam se da će ljudi iskoristiti priliku i doći vidjeti i doživjeti ovaj gotovo povijesni događaj!

Ravnat ćete i novogodišnjim koncertima HNK-a Ivana pl. Zajca pod naslovom »1001 noć«. Što nam možete reći o programu?

– Nakon prošlogodišnje verzije, i ovaj put ćemo predstaviti jedno popularno remek-djelo klasične glazbe posebno za novogodišnji koncert. Prije godinu dana to je bila Beethovenova Sedma simfonija (»apoteoza plesa«), što je dovelo do naslova i dramaturgije večeri simfonijskih plesova.

Ove godine to će biti uzbudljiva »Šeherezada« Rimski-Korsakova, koja govori o »1001 noći«. Oko tog fantastičnog djela izgradit ćemo večer inspiriranu sličnim temama poput »Aladdina« Carla Nielsena, Borodinovih »Polovjeckih plesova« ili Saint-Saënsove »Bacchanale« iz »Samsona i Dalile«.

Tako ćemo publiku voditi u svijet egzotičnih bajki i šarenih slika. S valcerom Johanna Straussa »1001 noć« konačno se vraćamo u Beč i naravno najpoznatiji valceri, polke i koračnice neće izostati.

Dakle, ovaj događaj je osmišljen tako da za svakoga ima nešto posebno. Jako se veselim što će Riječani i drugi doći u kazalište na ove večeri u božićno vrijeme!

O dirigentu

Valentin Egel dirigiranje je studirao na Muzičkoj akademiji »Franz Liszt« u Weimaru u Njemačkoj i u Bloomingtonu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ravnao je orkestrima kao što su Radijski simonijski orkestar Leipzig, Filharmonija BBC-ja Manchester, Državna filharmonija Nürnberg, Karlovarski simfonijski orkestar, Berlinska filharmonija, Bugarski komorni orkestar, Beogradska filharmonija, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije i drugi.

Između ostalih, radio je sa solistima kao što su Bruno Delepelaire, Fabrice Millischer i Reinhold Friedrich.

Prva izvedba u Rijeci

Prva izvedba »Čarobne frule« Wofganga Amadeusa Mozarta dogodit će se u Rijeci 230 godina od skladateljeve smrti. Autor libreta je Emanuel Schikaneder. Redateljica riječke predstave je Renata Carola Gatica, scenografkinja i kostimografkinja je Sandra Dekanić, koreografi Carlos Huerta Pardo/Michele Pastorini, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić.

Uloge tumače Filip Filipović, Viktorija Đurđek, Ivan Šimatović/Dario Bercich, Morana Pleše Petruševski, Darija Auguštan/Gabrijela Deglin, Vanja Zelčić, Lorena Krstić/Emilia Rukavina, Ivana Srbljan/Sofija Cingula, Slavko Sekulić, Marko Fortunato i drugi, a sudjeluju i članice dječjega zbora Torretta pri KEC Glazbeni vrtuljak te Riječki simfonijski orkestar i Riječki operni zbor.