RIJEKA – »Međutim, ako bi tvoja duša bila dovoljno hrabra, mogao bi vidjeti njegov život u iluziji, i sve njegove događaje izražene pred tobom kroz prikaze koje nalikuju živim tijelima.« – citat je iz »Komične iluzije« Pierrea Corneillea koji stoji kao moto na početku drame »Iluzije« suvremenog autora Ivana Viripajeva (1974.), što ju je premijerno izvela Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca, u koprodukciji s Festivalom Mittelfest i u režiji Vinicija Marchionija.

Spomenuti Corneilleov tekst iz 1636. godine u svojoj upotrebi metateatralnosti, drame unutar drame, bio je daleko ispred svog vremena. Kao što upućuje već sam naslov Viripajevljevog komada iz 2011. godine, u središtu njegove drame su iluzije – kako one životne, tako i kazališne. Likovi ove drame, žanrovski određene kao tragikomedija, su dvije žene i dva muškarca, stari 30 odnosno 35 godina.

Oni naizmjence izlaze na pozornicu kako bi publici ispričali priče o kompleksnim, mnogostruko isprepletenim odnosima dvaju starijih bračnih parova: Dennyja, Sandre, Alberta i Margaret. U pričama koje iznose evociraju epizode iz osobnih života parova, kreirajući neku vrstu bajke o iluzornoj prirodi bračnog života i nedostatku bilo kakve trajnosti u svijetu koji nas okružuje. Unatoč komičnim elementima, predstava ima tužnu notu i završava tragično.

Ljubavni kvartet

Ivan Viripajev, poljski dramatičar ruskih korijena, smješta dinamičan zaplet ljubavnog kvarteta u svojevrsnu bezvremensku kapsulu. U osnovi drame »Iluzije« leži problem komunikacije između likova, što priziva teatar apsurda. Viripajev stilizira igru karaktera i transformaciju likova na poetičan način kroz razmjenu muško-ženske energije, imajući u vidu postojanje obje u svakom čovjeku.

Svaki odnos je neprestana igra iluzija i realnosti, a kroz dramu publika dobiva slobodu kreiranja vlastite istine. Pritom scenografija Ivana Botičkog nije posve realistična – na sredini pozornice su kauč i stolić s čašama i vrčem koji kreiraju ozračje kakvog dnevnog boravka, no oni su okruženi bajkovitim elementima – uvećanim detaljem puža, kišobranom koji se otvara i zatvara stvarajući iluziju ulaska i izlaska iz vremenske kapsule, začudna ružičasta vrata kao prijelaz iz jedne u drugu dimenziju, ormar u koji će se sakriti Margaret u svojoj neobičnoj igri…

U prednjem planu pozornice su dva mikrofona u koje likovi izgovaraju svoje priče. Prvi, podugački monolog, govori glumica Serena Ferraiuolo koja donosi priču sada već ostarjelog Dennyja koji suočavajući se sa skorom smrću zahvaljuje supruzi Sandri na ljubavi i djeci koju su dobili, no zatim doznajemo da je zapravo čitavog života volio drugu ženu.

Predstava tako otvara temu ljubavi, odnosno karverovsko pitanje »o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi«, uz opetovanu konstataciju da je prava samo ona ljubav koja je uzvraćena. U svojem monologu Ferraiuolo neprestano se kreće između pripovijedanja u prvom i trećem licu, ali i kroz vrijeme, rasplićući zapetljanu mrežu i slažući krhotine života koje se slažu poput kaleidoskopa u uvijek drukčijim bojama i oblicima, sugerirajući, pirandelovski, da ništa nije onako kako nam se na prvi pogled čini. A između dugih monologa likova su čehovljevske pauze.

Izmicanje istine

U evociranju višestruko zapletenih ljubavnih odnosa dvaju bračnih parova ono što stalno izmiče je – istina. Riječ je o svojevrsnom kazališnom rašomonu, u kojemu nikad ne možemo dokučiti pravu istinu, odabrati pravu verziju između više istina ili interpretacija u situaciji kad svatko ima svoju istinu ili priču.

Predstava »Iluzije« tako neprestance propituje granice između istine i laži, stvarnosti i fikcije, tragajući za onim što sintetizira jedan od likova: »Mora postojati barem neka vrsta trajnosti u ovom ogromnom, promjenjivom svemiru.«

Slaganju kockica mozaika raznolikih priča pridonose i ostali glumci, čiji su likovi koje tumače naznačeni i imenima na njihovim majicama. Serena Ferraiuolo je Sandra, Ivna Bruck glumi Margaret, Mirko Soldano je Albert, a Andrea Tich je Denny. Svi oni u mikrofon izgovaraju priče, ali bez klasične glumačke interpretacije i uspostavljanja odnosa među likovima na sceni.

Dok su jedni na prosceniju, drugi u pozadini na neki način komentiraju priče – pokretima ruku, pucketanjem prstima i više puta ponovljenim bljeskanjem svjetla (dizajner rasvjete je Ivan Bauk) u trenutku otkrivanja kakve činjenice ili spoznaje.

S vremenom predstava postaje isuviše repetitivna, predvidiva, monotona, s uvijek istim režijskim rješenjima.