RIJEKA – Nije novina da studenti glume u nas općenito, pa tako i riječkog APURI-ja, nerijetko igraju u predstavama koje bi zadovoljile ukuse mnogo šire publike od one probrane koja je u kakvim prijateljskim ili rodbinskim odnosima sa samim studentima glume, pa ima prilike posvjedočiti glumačkome trenutku rasta, sazrijevanja i pokazivanja dakako glumačkih mišića.

A upravo su svoje glumačke mišiće pokazali studenti preddiplomskog studija Gluma i mediji na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, na nedavno održanoj ispitnoj predstavi »U Moskvu«, i to za predmet Gluma III (nositeljica kolegija Olja Lozica). No ono što je zanimljivo u svemu tome, i valja istaknuti, jest da osmišljena predstava nadilazi ono planom i programom zacrtano za studente glume druge godine. Drugim riječima, cijeli kolektiv, svi studenti pokazali su se tijekom dosadašnjega studija dovoljno glumački zreli i spremni za nešto izazovno, za dodatan rad, pa sama predstava tako podrazumijeva ono što bi ih tek čekalo na trećoj godini studija, a to su modeli igre, odnosno korištenje tehničkih sredstava kojima se, kako i Stjepanović u knjizi »Gluma 3 – Igra« kaže, postiže finalni učinak, odnosno svrha glume. Također, kako smo saznali, studenti su za potrebe ovog ispita morali napraviti analize teksta, ne bi li naučili i mogli organizirati svoj glumački udio, kao i funkcionirati i kao dio kolektivne izvedbe, a uz to ovom je prilikom ostvarena i suradnja sa studentima i studenticama kositmografije i scenografije, što je uobičajena praksa opet za treću godinu studija, no spajanjem različitih i srodnih studija koji su temelj izvedbenih umjetnosti u ovom je slučaju generirana smislena i zaokružena predstava inspirirana pripovijetkom »Život u upitnicima i uskličnicima« te djelima »Ivanov« i »Tri sestre« Antona Pavloviča Čehova, koja bi se mogla igrati i nakon završenog ispita.

Ujednačeni i uigrani glumci

Prvi dio oslanja se na Čehovljevu kratku i zanimljivu pripovijetku »Život u upitnicima i uskličnicima« koja na vrlo prijemčiv način secira jedan životni vijek, od djetinjstva do starosti. Sam početak predstave simbolično je označio plač malih beba (kostimografska bjelina – bijelo donje rublje), a gradacijske infantilne kretnje koje su težile prikazati one mikropromjene na koordinacijskome i gestikulacijskome planu toliko su bile uvjerljive da su na trenutke tjerale i na onaj neusiljen smijeh. Uz taj početni dio, kako je predstava odmicala, gledatelji su mogli posvjedočiti i ostalim promjenama na lenti zrelosti, od dizanja na noge, normalnoga hoda, promjena u kasnijem djetinjstvu, pubertetskih godina i godina izlazaka te partyja. Sve to jako je dobro potretirano od studenata glume, pa određene mimike, gestikulacije i kakve reakcije posve autentično podsjećaju na ono formativno razdoblje čovjekova života.

Foto Ana Križanec

Ono što posebno valja naglasiti jest ujednačenost i uigranost glumaca, što je tehnički precizno popraćeno promjenom svjetla, zvukovnom kulisom, kao i režijskim suptilnim prijelazima iz jednoga čovjekova razvojnoga trenutka u onaj drugi, no i dramaturško-režijskim gotovo svilenkasto glatkim, mekim prijelazima iz prvog dijela predstave u drugi, koji je ostvaren prikazom ljubavnih trzaja. A drugi je dio predstave obrada scena (tri scene) iz Čehovljeva komada »Ivanov« iz 1887. godine, u kojemu su glumili Ernest Belošević, Zoja Sirovec, Karla Šoštarić, Mateo Zvono i Tea Sekelj, a donosi poznatu priču o čovjeku koji je u braku s bolesnom ženom koju niti ne voli, pa je vara s djevojkom Sašom. U kratkoj obradi toga poznatog komada ruskog pisca čija je književnost – kako ju je i sam jednom prilikom nazvao – ljubavnica, dan je prikaz ljubavnih odnosa i mikrodinamike osjećaja koji su poput nezaustavljivog vihora. A upravo tako su Belošević i Šoštarić tumačili ljubavni par, suvereno i sugestivno. S time da posebno valja istaknuti trenutak psihičkog sloma koji je emocionalno autentično, intenzitetski maksimalno, uspjela ostvariti Karla Šoštarić.

Simbolika

Prijelaz iz drugoga u treći dio ostvaren je svojsvrsnom etidom strasti, zvukom zvona i dimom koji najavljuje ulazak u Čehovljeve »Tri sestre«, jednu od najvažnijih drama dvadesetoga stoljeća, u kojoj je u fokusu težnja ženskih likova za srećom, životnim ispunjenjem, a sanjarenje o povratku u Moskvu simbolika je prošloga života, djetinjstva te (nekad) sretnih dana. Kao i u Čehovljevu djelu, tako je i u ovoj sceni naznačena životna rutina, dosada te prolaznost vremena, a kraj, kazat će Maša, završava šutnjom (kao u Gogoljeva luđaka). Osim samih dijelova koji se odnose na izvorno djelo, finalnog Mašinog imaginarnog sprovoda, što je signal životne rezignacije, također su, s ciljem idejnog zaokruživanja cjeline, pridodani i dijelovi koji se odnose na starački dom i(li) ludnicu (od kojih se ističe dio s reminiscentnim tonom), kao i dio koji ukazuje na prepuštanje životnome opticaju, pa sve na kraju, opet simbolično, završava na podu, u položaju fetusa. Protoku vremena i naznačenoj cirkularnosti te idejnome okviru pridonose i kostimi, pa tako prvi dio s rađanjem djece simbolizira bjelinu, party i scene iz »Ivanova«, mlade dane, vrijeme nevinosti, a time i proljeća i ljeta, dok posljednjim dijelom s požarom kao tranzicijskim elementom dolazimo do jeseni i zime (dijela koji se odnosi na »Tri sestre«) simboliziranih spremanjem zimske odjeće u kutije te bojom samih kostima.

Foto Ana Križanec

Uz Karlu Šoštarić koja je ranije spomenuti dio psihičkoga sloma odradila izvrsno, valja spomenuti i Mateu Tkalčević i Mare Šimić koje su svoje dijelove u posljednjem, trećem dijelu (»Tri sestre«) odradile apsolutno briljantno, jer prava je rijetkost vidjeti ovakvu glumačku potentnost koja rezultira time da i oni ravnolinijski dijelovi, koji, reći ćemo uvjetno, ne zahtijevaju kakvu izražajnost, ovdje toliko dođu do izražaja (sugestivni su i vrlo ekspresivni), u toj mjeri da je trenutak sjedenja na kauču, za stolom ili pak rezanja kruha ostvaren posve introspektivno, što je znak glumačkog potencijala, na kojemu svakako valja i dodatno raditi. Uz njih, Ernest Belošević također je bio jako dobar u drugome dijelu (»Ivanov«), u trenutku svađe i psihičkoga sloma, kao i u trenutku repetitivnog »klizanja s kauča«, u kojem je i najviše došao do izražaja. Ipak, uzimajući u obzir činjenicu da se radi o predstavi koja onime što iziskuje, u smislu znanja i vještina, za buduće glumce dolazi tek sljedeće akademske godine, možemo ustvrditi kako je zapravo cijeli kolektiv (uz već spomenute, čine ga i Zoja Sirovec, Sara Bunić, Tonka Bušić, Tea Sekelj te Mateo Zvono) i više nego dobar.

Životna cikličnost

U osnovici je ove dramske tročinke, koja počiva na Čehovljevim djelima, životna cikličnost na koju eksplicitnije upućuje sam prvi dio ove novonastale drame, no ista ona na koju je uputio još i Shakespeare svojim poznatim djelom »As You Like It«. Uzimajući u obzir cjelinu, možemo ustvrditi kako su izvrsno povezana i nadograđena Čehovljeva djela, pametno su osmišljeni tranzitni punktovi (znakovlja pojedinih dijelova), a prijelazi su odrađeni precizno, vrlo meko, pa gledatelj dobiva dojam kao da se zaista radi o jednoj povezanoj cjelini. Uz neveliku scenografiju (kauč, ormar, komodu, stolice, stol, odjeću, ogledalo, pribor za jelo i hranu…), točnu zvukovnu kulisu, dobre glumačke izvedbe koje poentiraju vrlo dobro, i na razini pojedinih dijelova i na razini idejne cjeline (cirkulacija/cikličnost život), predstava u režiji i dramaturgiji Olje Lozice (koja je i nositeljica kolegija u sklopu kojeg je osmišljena predstava), mogla bi funkcionirati i na puno većim riječkim daskama koje život znače.