Uz redovnu aktivnost HNK-a Ivana pl. Zajca i nedavne premijere, »Macbetha«, »Djevojke sa Zapada«, »Koncertnih svjetova«, no i konačne prilike da riječka publika pogleda predstavu »Smrt vlastite pogibelji«, glumački kolektiv te kazališne kuće imao je jednu nesvakidašnju, no zanimljivu i vrijednu aktivnost u Gradskoj knjižnici Rijeka – Speed dating s dram(m)om – za koju je interesa nedvojbeno bilo, jer u novoj se zgradi GKR-a okupilo više od stotinu posjetitelja koji su željno slušali živopisne anegdote iz glumačkoga života.

Uvodno su glumci ispričali nekoliko anegdota o neočekivanim situacijama iz glumačke prakse, na pozornici ili izvan nje, pa je Olivera Baljak ispričala kako je prilikom pada u orkestralnu rupu slomila ruku, kao i situaciju u kojoj nije čula poziv na pozornicu, pa su i ona i kolege morali improvizirati, što srećom publika nije primijetila.

Zanimljivu je i humorom nabijenu anegdotu ispričao i Jasmin Mekić, koji je, prema uputi redatelja, jednom prilikom toliko dugo morao ležati na svome kolegi glumcu, da su s obzirom na činjenicu da je jedan iz Bosne, a drugi iz Hercegovine, zaključili kako su svojevrsna »instalacija Bosna i Hercegovina«.

Glumački žar

Glumci Talijanske drame, Giuseppe Nicodemo i Leonora Surian Popov, ispričali su kako je Leonora morala »spašavati« predstavu jer je Giuseppe zakasnio na scenu, a Tanja Smoje se prisjetila kako je plamen svijeće u jednoj sceni zapalio njezin veo, tako da je nakratko doslovno »gorjela u glumačkome žaru«, no, srećom, primijetila je što se događa prije nego se plamen proširio.

Ravnatelj Talijanske drame Giulio Settimo i voditeljica razvoja publike Katarina Mažuran pozvali su potom glumce i posjetitelje na »speed dating«, odnosno susrete u dvoje i osobno upoznavanje, tijekom kojih je zvonce označavalo kraj jedne trominutne »runde« razgovora te prelazak na novog glumačkog sugovornika.

Koliko su ovakvi razgovori i približavanje glumaca publici vrijedni i bitni, jasno su istaknuli učenici Prometne škole koji su dodali da im je bilo uzbudljivo i zabavno vidjeti glumce izbliza te čuti ponešto o njihovom radnome glumačkom iskustvu, jedna je učenica ustvrdila kako sada ima još veću želju doći u kazalište, a mnogi su kazali i kako će se nakon ovoga vjerojatno odlučiti da pogledaju neke predstave.

Uz učenike, u razgovorima su sudjelovali i volonteri Volonterskog programa Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku koji su većinom stalna kazališna publika, no dosad nisu imali prilike osobno upoznati glumce, pa je jednoj volonterki ovakav vid komunikacije s publikom potpuno promijenio mišljenje o glumcima kao o »uzvišenim i nedodirljivim osobama«.

Poziv u kazalište

To su, dakako, potvrdili i sami glumci koji su bili iznenađeni time koliko mlade zanima što se događa iza scene, kako se stvara uloga te kako nastaje sama predstava, kao i pitanjima koja su postavljali, a jedno od njih bilo je upućeno Annamariji Ghirardelli: »Što ste iz uloga koje ste do sada igrali naučili o samoj sebi?«.

Oduševljenje ovakvom incijativom nije krio glumac Aleksandar Cvjetković, kao ni Deni Sanković koji je kazao da jedva čeka neko slično druženje s publikom.

Na kraju, potvrdila je dobru svrhu samog događaja i Olivera Baljak, dodajući da publika voli vidjeti glumce izvan scene, čuti kako razmišljaju te kakvi su kao osobe, što pridonosi većoj posjećenosti predstava te je ujedno i topao poziv u naše riječko kazalište.

Valja na to nadodati kako su ovakve akcije vrijedne ne samo zbog ostvarivanja bolje komunikacije s publikom i približavanja istoj, što stvara i određenu vrstu povjerenja te unekoliko mogućnost dobivanja povratnih informacija, nego i zbog boljeg razumijevanja (kazališne) umjetnosti, a to bi trebalo rezultirati stvaranjem i(li) povećanjem interesa za kazalište i za umjetnost općenito.