redstava »Tri sestre fake« autorice Nataše Kopeč gostovala je u HNK-u Ivana pl. Zajca, gdje je izvedena komorno, u orkestralnoj dvorani kazališta. Ova predstava Kazališne družine »Drugi Revolver« ostvarena je u koprodukciji sa Scenom Ribnjak Centra kulture Ribnjak. Mlada kazališna umjetnica Nataša Kopeč sudjeluje u programu kazališne platforme Prospero New, čiji je član partner riječki HNK i koji se provodi uz potporu programa Kreativne Europe. Primarni cilj platforme je podržati kazališne umjetnike u usponu u postizanju vidljivosti i priznanja na europskoj razini. Oslanjajući se na iskustvo i geografsku raznolikost članova, projekt će do 2028. godine identificirati obećavajuće talente iz cijele Europe. Projekt Nataše Kopeč »Tri sestre fake« odabran je za uži krug, i sudjelovat će na Annual Eventu u Berlinu od 12. do 15. veljače 2026. što ga organizira kazalište partner Schaubühne am Lehniner Platz Berlin gdje će Nataša Kopeč članovima Prospero mreže prezentirati ovaj svoj projekt, koji je tim povodom i gostovao u »Zajcu«.

Aktualizacija

Predstava je inspirirana dramom »Tri sestre« Antona Pavloviča Čehova, na temelju koje Nataša Kopeč potpisuje tekst i režiju, a dramaturgiju Antonela Tošić. Riječ je o pokušaju suvremene interpretacije Čehovljeva komada, aktualizacije i iščitavanja iz vizure današnjega vremena. Tako je originalnom naslovu pridodana engleska riječ fake, koja se može prevesti kao nešto što nije istinito, stvarno ili istinsko, kao podvala i krivotvorina. Moglo bi se reći da fake na neki način obilježava današnje vrijeme, od svakodnevnog bombardiranja lažnim vijestima do krivotvorenja hrane i ostalih falsifikata. U adaptaciji Nataše Kopeč zbivanje je premješteno na 21. kat nekog današnjeg nebodera, gdje se sudbine triju Čehovljevih sestara – Olge, Maše i Irine, te njihova brata Andreja Sergejeviča Prozorova ukrštavaju u naslijeđenom velikom, ali trošnom stanu. Prostor je scenografski naznačen starinskim naslonjačem, čipkastom zavjesom, slikom na zidu i stojećim lampama, perzijskim sagovima, stolićima s knjigama, lončanicama s biljkama i detaljem crnih stuba, dok je u pozadini koncertni klavir. Pomalo prigušenu rasvjetu, koja kreira tjeskobnu atmosferu, oblikovao je Aleksandar Čavlek.

Time je scenografija vizualno vremenski bliža radnji drame A. P. Čehova, dok su tri sestre odjevene u (svečane) haljine, no obuvene u tenisice. Za razliku od toga, muški likovi koji se pojavljuju u predstavi odjeveni su suvremeno, u trenirku i majicu s natpisom. Na taj se način scenografsko-kostimografski povezuje Čehovljevo i naše vrijeme, no adaptacija bi bila još radikalnija da je krenula u smjeru potpunog, a ne ovako djelomičnog osuvremenjivanja.

Suvremeniji jezik

Isto vrijedi i za tekst Nataše Kopeč, koji se oslanja na Čehova i njegove likove, ali donosi i suvremeniji jezik, relacije prema suvremenosti i zapažanja koja se odnose na današnje vrijeme. U središtu ove interpretacije su odnosi između triju sestara i njihova brata. Kao i kod Čehova, Olga radi u školi, Maša je nesretno zaljubljena u Veršinina i jednako tako nesretno udana za Kuligina, Irina traga za osjećajem vrijednosti i integriteta, a Andrej se prepušta porocima koji obitelj dovedu do materijalne propasti. U ovoj inačici »Triju sestara« Prozorov prokocka njihov stan u »igrama na sreću«, što ih dovodi do deložacije. Ovakvog suvremenog Andreja Sergejeviča Prozorova utjelovio je Borna Baletić, u čiju je interpretaciju utkan i motiv starenja i prolaznosti pa se na kraju onemoćali Andrej pojavljuje u staračkim pelenama. Karakteri sestara ostali su slični kao kod Čehova, s time da je Maša koju tumači Nataša Kopeč mnogo senzualnija i seksualno oslobođenija. Nesretnu učiteljicu Olgu utjelovila je Maruška Aras, koja je posebno dojmljiva u prizoru u kojemu, uslijed povišenih emocija, sestri Maši otkriva jednu dugo potiskivanu istinu. Ulogu Irine ostvarila je Antonela Tošić, a Veršinina igra Luka Bulović. U glumačkoj podjeli je i Matija Čigir, koji na neobičan način uvodi motiv maškara, dok je u predstavi naznačen i motiv požara.

S glumcima je, uz rub pozornice, cijelo vrijeme prisutan i Igor Jurinić (kasnije će se uključiti u predstavu i kao glumac), koji za klavijaturom kreira ozračje svakog prizora i stvara svojevrsnu glazbenu karakterizaciju svakog pojedinog lika. U predstavi »Tri sestre fake« naglašen je i scenski pokret (nervozno kretanje sestara po stubama, igranje na lastik, Mašin finalni ples u crnom kostimu, dobacivanje lutkom tamnopute bebe…). Predstava je u cjelini ostala negdje na pola puta između Čehova i suvremenosti.