Premijera u Zajcu

Kritički osvrt na baletnu predstavu “Romeo i Julija”: Svijetli primjer riječke kazališne scene

Igor Vlajnić

Prije je riječ o plesnoj predstavi nego baletu / Foto MATEO LEVAK

Prije je riječ o plesnoj predstavi nego baletu / Foto MATEO LEVAK

Zanimljiv i vrlo domišljen koncept i dramaturgiju predstave potpisuju Jiøí Bubeníček i Nadina Cojocaru, a navedeni koncept pokušava ispričati priču o nesretnim veronskim ljubavnicima u sinergiji pokreta, riječi i glazbe



RIJEKA – Zavjesa u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca podigla se treći put u nekoliko posljednjih mjeseci najavivši predstavu na temu poznatog ljubavnog para Romea i Julije. No ovaj put nije se radilo o operama Gounoda ili Bellinija, kako smo to imali prilike čuti i vidjeti proteklih nekoliko mjeseci, već se radilo o baletnoj predstavi »Romeo i Julija« ruskog skladatelja Sergeja Prokofjeva. Zapravo, bilo bi bolje reći da se radi o plesnoj predstavi, a ne o baletu, barem ne u onom klasičnom obliku kakvog bi neki mogli očekivati i kakvog je riječko kazalište nekada imalo.
Zanimljiv i vrlo domišljen koncept i dramaturgiju predstave potpisuju Jirí Bubeníček i Nadina Cojocaru, a navedeni koncept pokušava ispričati priču o nesretnim veronskim ljubavnicima u sinergiji pokreta, riječi i glazbe. Polazeći od Shakespeareovog teksta autori ga pokušavaju nadograditi i cijelu predstavu u potpunosti približiti publici. Rezultat je dinamična, brza, uigrana i vrlo zanimljiva predstava, koja doista može biti prihvatljiva širokoj publici.


Dva klana


Već tijekom ulaska u kazalište mnogobrojna publika, koja je jako dobro ispunila gledalište, mogla se susresti s plesačima podijeljenima u dva klana (Montecchi i Capuleti) koji trče po kazališnim hodnicima odjeveni u odlične kostime kostimografkinje Nadine Cojocaru i u realističnim scenama sukoba nagovještaju ono što se na pozornici ima dogoditi. Istovremeno, a prije službenog početka predstave, moguće je vidjeti i videoprojekcije Fanni Tutek Hajnal i snimljenu glazbu, koja također gledatelje sve više i dublje uvlači u predstavu. Pomalo i neprimjetno gase se svjetla u dvorani, a snimljenu glazbu zamjenjuje živi orkestar riječkog HNK-a, koji pod ravnanjem Valentina Egela izvodi balet »Romeo i Julija« Sergeja Prokofjeva.


 Dobro popunjeno gledalište / Snimio Mateo LEVAK

Dobro popunjeno gledalište / Snimio Mateo LEVAK



Valja napomenuti da se i u parteru gledališta nalazi dio pozornice u obliku križa na kojem plesači izvode koreografske elemente visoke zahtjevnosti i jednako visoke atraktivnosti. Sljedeće iznenađenje odmah na početku donose i glumci Ivna Bruck i Mario Jovev, koji recitiraju Shakespeareove stihove, a što nije svojstveno tradicionalnoj baletnoj umjetnosti. Sve navedeno događa se u samo nekoliko prvih minuta i odmah u publici izaziva pozitivne dojmove i oduševljenje. Slijedeći radnju tekstualnog i glazbenog predloška nižu se polako plesni prizori podijeljeni u dva dijela, a cijela predstava završava nakon nepunih dva sata u kojima ima jedna stanka, ali nipošto nema nekih zastoja u dinamici i intenzitetu.
Komentirati koreografiju Jiříja Bubeníčeka trebalo bi prepustiti stručnjacima, ali zasigurno se može reći da je bila vrlo inspirativna, realistična i gotovo filmska, a atraktivnost pojedinih scena naglašavali su i potpuno uživljeni izvođači koristeći mimiku, uzdahe, plač i sve druge elemente koji su im bili na raspolaganju. Neke scene, poput ubojstva ili smrti, toliko su jasne i kvalitetne da ih je i prosječnom gledatelju užitak moći vidjeti. Korištenje svih mogućnosti kazališta (spuštanje iz lože, izlazak iz orkestralne rupe, trčanje po gledalištu i sl.) u potpunosti je prisutno, a scenografija Ane Aleksandre Buković i svjetlo Dalibora Fugošića dodaju novu, pomalo bajkovitu dimenziju.


Prekinut pljesak




S obzirom na navedeni izuzetni angažman izvođača, dobro je reći da su u glavnim ulogama nastupili mlada Maria Matarranz de las Heras kao Julija i Nicola Prato kao Romeo, a zatim i Ali Tabbouch (grof Capuleti), Marta Voinea Čavrak (grofica Capuleti), Marta Kanazir (Julijina dadilja), Michele Pastorini (Tibaldo), Jody Bet (Paris), Tea Rušin (grofica Montecchi), Francesco Pio de Benedictis (grof Montecchi), Tommy Rous (Mercuzio), Leonardo de Santis (Benvoglio), Tilman Patzak (pater Lorenzo), Andrei Köteles (princ Verone) te u ostalim ulogama Soyoka Iwata, Milica Mucibašić, Ksenija Krutova i Anna Zardi. Kao jedina zamjerka scenskom dijelu predstave može se dodati činjenica da nakon posljednjeg akorda glazbe koji prati spuštanje zavjese nakon Julijina samoubojstva, a koji je toliko delikatan, jasan i suptilan, nadolazeći završni pljesak prekidaju glumci recitiranjem posljednjih stihova teksta. Iako je autor predstave vjerojatno želio zaokružiti cjelinu i predstavi dati analogiju početka, navedeni dodatak nakon glazbe možda je ipak suvišan.
Orkestralna rupa, osim za smještaj orkestra, služila je tijekom predstave i kao svojevrsna barijera u odnosu Romea i Julije, ali je ipak činjenica da je orkestar značajni nositelj i sudionik u ovoj predstavi. Naime svirati Prokofjeva nikada nije lako, čak ni kada se radi o tako poznatim glazbenim brojevima. Svoju kompleksnost Prokofjev temelji na različitim pristupima koji isprepliću gustu fakturu uskih intervala, ali uglavnom unutar proširenog tonaliteta, s vrlo prozračnim melodioznim dijelovima. Istovremeno, članovi orkestra moraju svirati meko, pjevno i suptilno, a već koji takt kasnije moraju biti dio moćnih i prodornih suzvučja koji, pomalo filmski, pričaju neku svoju glazbenu priču. S obzirom na to da orkestralna rupa nije dovoljno velika za pristojan raspored svih svirača, pribjeglo se elementima štednje prostora na više načina, od kojih su upadljivi smještaj glazbala u lože i smanjeni sastav gdje god je to moguće. Navedeno ipak rezultira određenim manjkavostima koje su rezultat takvog pristupa, a radi se o nedovoljnom skupnom muziciranju ili neadekvatnim tonskim odnosima i bojama. Nedostajalo je i postavljanja planova, kojih kod Prokofjeva uvijek ima nekoliko, odnosno nije uvijek dobro postavljeno što je melodija, a što pratnja.


Lijep poklon


Konačno, u značajnom broju »lirskih« brojeva nedostajalo je mirnoće i ispjevanosti fraze, posebno u smislu tempa. Stječe se dojam da je glazba izvedena korektno, čvrsto i energično te vrlo u skladu s koreografijom i konceptom predstave. Za hrvatske okvire to je sigurno jako, jako dobro i to nikome ne treba biti sporno. Dapače, treba orkestru čestitati na izdržljivosti i koncentraciji.
Sam kraj predstave bio je lijepo koreografirani poklon izvođača koji su doista dobili organski pljesak zadovoljne publike. I sve bi bilo dobro da taj pljesak nije prekinut paljenjem svjetala u publici, kao da se ne želi da publika plješće više. Za razliku od nekih predstava u kojima se izvođači preklanjavaju nekoliko puta, ne bi li se moglo reći da su »ovacije« trajale toliko i toliko minuta, u ovoj predstavi to ne bi bio slučaj, jer je publika bila istinski zadovoljna. I doista, ovu predstavu bez suzdržavanja može se preporučiti kao svijetli primjer riječke plesne i kazališne scene, ali samo ako ona ostane u ovakvom, premijernom obliku, bez da se naknadno stvari reduciraju, a sve pod istim novostvorenim brendom.