Potencijal općenito međuljudskih odnosa, pa time i bračnih odnosa, partnerskih, potom prijateljskih, nepresušna je tema različitih umjetničkih djela, više ili manje uspješna. Napraviti dobro umjetničko djelo, primjerice kazališnu predstavu takve tematike nije stoga odveć posve jednostavno. Ne bi li takvo djelo koje u sebi nosi kompleksan naboj međuljudskih odnosa u konačnici i zaživjelo na način na koji se očekuje među gledateljima, u trenutku izvedbe, dakako ovisi o kvaliteti same podloge, priče o kojoj se radi, o kvaliteti glumačkih izvedbi koje moraju biti izvrsne, a potom i o kojim drugim manjim faktorima tehničke strane predstave.

Možda najbolji primjer jednog takvog uspjelog kazališnog uratka je i u HKD-u izvedena predstava »Sve zbog jednog imena« Satiričkog kazališta Kerempuh u režiji Saše Broz, prijevodu Vande Mikšić te dramaturgiji i adaptaciji Dore Delbianco, nastala prema originalnoj predstavi »Prenom«.

Foto Miroslav Chucha

Komedija o građanstvu

Radi se o originalno popularnoj francuskoj komediji o današnjem građanskom sloju i međuljudskim odnosima u kojima se zaista svatko od publike može prepoznati. Tekst predstave nastao je još 2010. godine, a napisali su ga Matthieu Delaporte i Alexandre de la Patellière. Od svog nastanka, tekst je postao popularna i višestruko nagrađivana kazališna konstanta, da bi 2012. godine bio i adaptiran u film »Ime«, koji je doživio i različite remakeove.

Radnja predstave zahvaća samo jednu večer u kojoj se zbiva prava građanska drama – ona među bračnim parom, dakle u obitelji, kao i među prijateljima. No jedna privatna drama, koja, kako i nazivna sintagma predstave kaže, nastaje zbog jednog imena, zadobiva puno veće razmjere, čak i društveno-političke. Uz neveliku scenografiju (jednu nepomičnu) koja upućuje na dnevni boravak pariškoga građanskoj sloja, likove izravno osvijetljene u njihovim vještim pozicijskim, ideološko-etičkim, razmotavanjima, ova ritamski ujednačena komedija svakako je nešto što vrijedi pogledati. Kao što i priliči jednoj ovakvoj komediji, scenografija i kostimografija u službi su onoga što i jest neosporno jaki temelj – tekst(a).

Foto Miroslav Chucha

Radnja se, dakle, odvija tijekom večere u stanu bračnog para Élisabeth Garaud-Larchet (Anita Matić Delić) i Pierrea Garauda (Damir Poljičak), u koji dolaze Élisabethin brat Victor Larchet (Borko Perić), njegova trudna partnerica Anna Caravati (Mirela Videk Hranjec) te njihov dugogodišnji prijatelj Claude Gratignol (Domagoj Ivanković). Atmosfera je u početku opuštena, prožeta šalama i laganim zadirkivanjem, a večer teče u duhu prijateljskog druženja, sve dok tu opušteno zamišljenu večer ne prekine Victorova objava da će sina nazvati Adolf, što izaziva šok i žustru raspravu. Pierre i Claude snažno se protive tome, ističući povijesnu težinu i moralnu neprihvatljivost toga imena (zbog Adolfa Hitlera, a sama činjenica da se sve zbog samog imena zakomplicira možda najjasnije pokazuje pravo značenje i težinu one latinske nomen est omen), dok Victor brani svoje pravo na slobodan izbor i tvrdi da ime samo po sebi nije krivo. S jedne strane Élisabeth pokušava ublažiti sukob, no i sama pokazuje nelagodu, dok se s druge strane Anna postupno sve više distancira od Victorove odluke.

Nerazriješeni odnosi

Ona početna rasprava se tako udaljava od pitanja glede imena djeteta te prerasta u osobne napade. Izlaze na vidjelo stare zamjerke, nerazriješeni obiteljski odnosi te različite prikrivene frustracije među prijateljima. Večera koja je trebala biti intimno i radosno okupljanje pretvara se u emocionalni obračun u kojem se preispituju vrijednosti, prijateljstva, kao i same granice slobode.

Iako se na kraju situacija prividno smiruje te blago upućuje na moguće odustajanje od spornog imena, ostaje osjećaj da su odnosi među akterima trajno narušeni. Jedna početno bezazlena rasprava o imenu razotkrila je veće, u trenucima čak i nepomirljive, razlike među likovima te pokazala koliko jedna naizgled jednostavna odluka može potaknuti lavinu sukoba i promijeniti stabilnost čitavog nekoć stabilnog (ili prividno stabilnog) društva.

Ključan sukob oko imena stoga funkcionira kao dramaturški okidač koji razotkriva ideološke i etičke pozicije likova. U takvoj komediji koju obilježava ono aristotelovsko jedinstvo mjesta i vremena, napetost se gradi na temelju verbalnog sukoba i sve većeg jaza koji se nazire među suprotstavljenim pozicijama likova. Iako njihov sukob nije onaj fizički, već retorički i ideološki, on u pojedinim trenucima odzvanja jačinom i žestinom gotovo fizičkog.

Foto Miroslav Chucha

Rasprava o jednome imenu postaje sredstvo poticanja kritičkog promišljanja o društvu, političkoj korektnosti, kao i općenito o odgovornosti pojedinca. Kad govorimo o problematici imena, s jedne strane možemo govoriti o pitanju jezika, odnosno činjenici da imena u ovome slučaju nose simbolička i povijesna značenja. Naime, tako gledajući, ime nije samo neutralan znak, već postaje onaj znak opterećen povijesnim značenjem, povijesnom težinom i kolektivnim sjećanjem, pa u tom smislu i simbol koji izaziva reakcije i nailazi na moralne (o)sud(o)ve. Također, zanimljivo je problematiku imena razmatrati i u kantovskim terminima etike dužnosti (i u samoj predstavi spominje se Kant); s jedne strane imamo one likove koji se protive odabiru toga imena, jer zapravo zastupaju onu ideju prema kojoj moralna odluka podrazumijeva i društveni okvir, zajednicu, kao i njezinu patnju (koja je povezana s povijesnim činjenicama glede Drugoga svjetskog rata), dok s druge strane imamo suprotstavljene likove, koji zagovaraju slobodu izbora i autonomiju pojedinca (takva bezazlena odluka glede imena djeteta osobna je odluka, stoga i legitimna jer u konačnici ne nanosi kakvu štetu drugima).

Univerzalne konotacije

Iako izvorno francuska predstava, što se iščitava iz mjesta radnje, imena likova, ova komedija zadobiva puno šire, univerzalne konotacije, što omogućuju dakako (i) izvrsne glumačke kreacije, u kojima glavnu riječ vode dvije muške glave, Pierre i Victor, da bi se kasnije uključile i njihove partnerice, kao i dugogodišnji prijatelj Claude. S obzirom na same zadane pozicije likova, Pierre i Victor dijametralno su suprotni, no tekstnom zadanošću ponešto je kompleksniji lik Victora, koji dinamizira radnju te prekida mir. A uz njegov lik, također je zahtjevan s obzirom na zadanost onaj lik Claudea. U svojem tumačenju, opet s obzirom na zadanost, no i na vlastitu nadogradnju, možda je najviše iznenadio Ivanković koji tumači Claudea, a njegovim se likom transformativno poigrava, vješto premeće registre, naglašavajući tako i ozbiljnosti situacije i onaj dobro izvedeni komični trenutak. Pojednako su dobri bili i Matić Delić i Poljičak koji u predstavi tumače bračni par, Élisabeth i Victora, kao i Perić i Videk Hranjec koji u predstavi tumače Victora i njegovu partnericu Annu.

Foto Miroslav Chucha

Uz osnovnu radnju koja se tiče jedne večeri i malog broja likova čijim sve zategnutijim odnosima svjedočimo, režijska je odluka na početku same predstave da glumac-narator predstavi ono o čemu će se raditi, odnosno pojedine uloge. Razmatramo li ovu kazališnu predstavu kao dobrom dijelu publike poznato djelo, moguće da je takva odluka višak, no uzmemo li u obzir da se radi o komediji o međuljudskim odnosima koju će gledati svekolika publika, dakle generacijski, ukusima i iskustvenorecipijentski različita, onda se takva odluka može smatrati posve opravdanom (na kraju, koji je cilj komedije ovakvog kalibra nego, između ostalog, i privući što veći broj gledatelja).

Što se tiče same scenografije, posve je funkcionalna, a svojim izgledom vjerno odražava život jedne moderne građanske obitelji. Iako se radi o scenografiji koja daje uvid u jednu večer u dnevnome boravku jedne obitelji, gledatelj nipošto ne dobiva dojam kakva zamora u smislu nepromjenjivosti ambijenta u koji je gledateljski situiran, što je postignuto dinamikom na sceni – odlascima i dolascima likova (napose domaćice), s time povezanom promjenom mjesta sjedenja, dizanjem i ustajanjem, kao služenjem hrane i pića. S time je povezana i glazbena podloga (Saša Broz i Marin Rabadan) koja, iako u jednoj večeri, ipak sugerira temporalnost.

Foto Miroslav Chucha

Projiciranje životnog

Ova britka komedija o bračnim, obiteljskim, partnerskim i prijateljskim odnosima, generacijskim razlikama, kao i poziciji jedne žene čini se, koliko god puta bila predstavljena na različite načine, pa i na različitim jezicima, uvijek osvaja publiku – projiciranjem onog životnog, situacijskog, iskrenog, dijelom intimističkog, a ponajviše na prvu sakrivenog koje biva mehanizmima društvenog potisnuto u pore individualnog. Baš zato i ova kazališna predstava između ostalog ukazuje na različite karakterne crte, naša htijenja i neostvarene želje, na život koji smo odabrali, koji živimo, sve dok nas odozgo ne zaslijepi onaj upozoravajući trak svjelosti.