»Esodo Pentateuco #2«

Scenska rekonstrukcija povijesti: Diego Runko publici ponudio smijeh kroz suze

Kim Cuculić



RIJEKA Predstava »Esodo Pentateuco #2/Izlazak – Petoknjižje #2« izvedena je u HKD-u na Sušaku. Riječ je o projektu nastalom u koprodukciji Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca i Associazione K. u suradnji s Teatrom Verdi i Teatrom del Buratto iz Milana, a uz potporu Regije Lombardija. Riječka izvedba bila je uoči Dana sjećanja na žrtve fojbi i esule, koji se obilježava 10. veljače u Italiji u spomen na egzodus i stradanja talijanskog stanovništva Istre, Rijeke i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata.


Prema originalnom tekstu Diega Runka, nagrađenom na talijanskom natječaju Concorso Nazionale di Drammaturgia Civile »Giuseppe Bertolucci«, tekst predstave autorski potpisuju i dramaturginja Chiara Boscaro te redatelj Marco Di Stefano. »Esodo Pentateuco #2« je drugi dio projekta koji je zamišljen kao ciklus od pet monologa inspiriranih Petoknjižjem – prvih pet knjiga Staroga zavjeta u kojima se opisuju događaji od stvaranja svijeta do Mojsijeve smrti.


Referirajući se na Bibliju, Diego Runko u ovoj monodrami rekonstruira povijest jedne istarske obitelji, ali i prošlost ovih prostora na kojima su se stalno smjenjivale vlasti, zavojevači i ideologije, a svaki se novi »osloboditelj« pokazao pogubnim za narod. 


Urezano u sjećanje




Središnji lik je Rudi, sin oca Hrvata i majke Talijanke, koji je rođen i odrastao u Puli za vrijeme fašizma. S vječnim snom da će jednoga dana otići u Ameriku, Rudi je stjecajem okolnosti ipak ostao u Puli svjedočivši smjeni raznih režima. Svoju životnu priču on, u ispovjednom tonu, iznosi dječaku. U nizu »flashbackova« Rudi se vraća u vrijeme svoga djetinjstva i mladenaštva, evocirajući – između ostaloga – trenutak kad je u lokalnom bordelu postao muškarcem. Privatne zgode i nezgode prepliću se s povijesnim zbivanjima, dok će fašizam i rat trajno prekinuti snove jednog mladića. Oca mu ubijaju fašisti, a kasnije će tragično stradati i majka.


Jedan datum Rudiju se posebno urezao u sjećanje: bio je to 18. kolovoza 1946. kad se dogodila velika eksplozija mina na Vergarolli u Puli. Mine koje su zaostale u zaljevu eksplodirale su uzrokujući pogibiju i ranjavanje brojnih ljudi, a većina žrtava bili su kupači. O tome tko je aktivirao mine, postoje različiti podaci. U predstavi »Esodo Pentateuco #2« Rudi iznosi vlastitu verziju priče, prema kojoj je on »krivac« za eksploziju jer je bombama lovio ribe. Ta eksplozija na neki je način simbolično označila početak egzodusa.


Drugi datum koji se u predstavi ponavlja je 25. lipnja 1991. godine, dan kad je donesena odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Time je naznačen vremenski okvir u kojemu Rudi pripovijeda o događajima iz prošlosti, no pritom nije uvijek pouzdani pripovjedač i ponekad je sklon pretjerivanju.


Smijeh kroz suze


Osim Rudija, Diego Runko tumači i čitav niz drugih likova – hrvatskog novinara Jakova koji organizira propagandnu akciju, britanskog vojnika Winstona, slovenskog svećenika don Željka, mladog Puljanina Gilda… Svi ovi likovi odražavaju kompleksnu sliku Istre, pa se u predstavi može čuti mješavina talijanskog, hrvatskog, slovenskog i engleskog jezika te puležanskog govora.


Pored toga što se vješto kreće različitim jezicima i s lakoćom prebacuje iz jednoga u drugi lik, Diego Runko uvjerljivo balansira između tragičnog i komičnog nudeći publici neku vrstu smijeha kroz suze. Prepoznala je to i riječka publika koja je izvođača nagradila srdačnim pljeskom.