Uoči premijere "Onjegina"

Robert Kolar: Svaka brana pretvara umjetnost u žabokrečinu!

Svjetlana Hribar

Biti slobodni umjetnik – dvosjekli je mač. U angažmanu imate zagarantiranu plaću, ali kao slobodnjak bolje napredujete jer mijenjate pozornice, dirigente, redatelje, partnere... Radujem se približavanju riječke Opere europskim strujanjima i protoku novih ljudi – jer svaka brana pretvara umjetnost u žabokrečinu!



Bariton Robert Kolar bio je solist riječke opere od 1997.godine do 2012. Tada je – tražeći snažniji glazbeni angažman i nove izazove – izabrao status slobodnog umjetnika. Iako je nastavio nastupati i na riječkoj sceni, od te 2012. godine – češće nego ranije – slušala ga je publika Ljubljane, Sarajeva, Zagreba, Splita…


   Ovog tjedna nastupit će u naslovnoj ulozi opere »Evgenij Onjegin«, koju je već otpjevao na pozornici zagrebačke ali i sarajevske opere.


   Po čemu se razlikovao rad na riječkoj predstavi od prethodnih iskustava u istoj ulozi? – pitanje je koje najprije postavljamo baritonu Robertu Kolaru.




   – Predstava je nastajala u specifičnim uvjetima promjene kazališne uprave u Rijeci, što je u koprodukcijskoj suradnji sa operom HNK-a u Zagrebu, stavilo njihovu premijeru ispred riječke. NAime, kad je mađarski redatelj Alfoldi napustio riječki projekt, trebalo je krenuti intenzivno s probama u Zagrebu – paralelno smo imali režijske i pjevačke pokuse, jedne ujutro, druge poslijepodne – ali smo do premijere bili spremni! Za to je zaslužan izvrstan rad s dirigentom Nikšom Barezom, koji mi je – iako sam već pjevao tu ulogu – razjasnio neka mjesta i pridonio izrazu i karakteru lika. Maestro Bareza insistirao je na artikulaciji teksta ali i potpunoj ranoteži s glazbom Čajkovskog, insistirao je da poštujemo frazu, ali ne na štetu teksta. Takav mi je rad otvorio nove vidike, učinio sam one mikro-pomake koji su tako važni u interpretaciji.


Nova energija


A sjajan posao obavila je i Zofija Dowjat, asistentica poljskog redatelja Michala Znanieckog, koji je došao tek na finalne probe. Ona je njegova stalna asistentica i prenosi njegove režije svaki put kad neko kazalište otkupi predstavu koju postavlja s ekipom suradnika, a ovog je »Onjegina« otkupilo devet europskih teatara!


   Zofja Dowjat je divna osoba, spremna odgovoriti na svako pitanje sudionika predstave, a morala je raditi s trostrukom podjelom i nije joj bilo lako!



   Robert Kolar debitirao je 1993. godine u Gradskom kazalištu Komedija, pjevajući Eneja u operi »Didona i Enej« H. Purcella. 1996. godine diplomirao je solo pjevanje na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zdenke Žabčić-Hesky. Usavršavao se kod primadone Dunje Vejzović. Od 1997. – 2012. solist je opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Osim kao operni pjevač, djeluje i na koncertnim podijima gdje kao solist sudjeluje u izvedbama komornih djela, misa, requiema, i to od skladbi baroknih autora do skladatelja našeg stoljeća.   Kao solist nastupa i u drugim kazalištima te na koncertnim podijima u Hrvatskoj i inozemstvu: HNK u Zagrebu, Slovensko narodno gledališče Ljubljana, Narodno pozorište Sarajevo, HNK Split, HNK Varaždin, Varaždinske barokne večeri, Zadarski ljetni festival, Hnk Zadar, Hnk Šibenik,Dubrovačke ljetne igre, Gradsko kazalište Komedija, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Krčko ljeto, Riječko ljeto, Histria festival, Organum Histrie…   Kao solo bariton nastupao je s Hrvatskim baroknim ansamblom, Zborom Hrvatske radiotelevizije, Akademskim zborom »Ivan Goran Kovačić«, Riječkim oratorijskim zborom »Ivan Matetić Ronjgov«, ansamblom »Collegium Musicum Fluminense«, Riječkim komornim orkestrom, Zagrebačkom filharmonijom, Riječkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radio televizije, Ukrajinskim državnim simfonijskim orkestrom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Europskim orkestrom Medicinara…   Tijekom umjetničkog djelovanja surađivao je s eminentnim hrvatskim dirigentima, među kojima su: Nikša Bareza, Pavle Dešpalj, Vladimir Kranjčević, Saša Britvić, Vjekoslav Šutej, Nada Matošević, Ivan Repušić, Miroslav Belamarić, Josip Šego,Zoran Juranić,Mladen Tarbuk, Dušan Prašelj, Veseljko Barešić, Ivo Lipanović , Miroslav Homen, Robert Homen.   Dobitnik je nagrade Milan Pihler koje najuspješnijim opernim pjevačima dodjeljuje HNK Ivana pl. Zajca za ulogu Michonneta u predstavi »Adrianna Lecovreur« Francesca Cilee.


   U ulozi Onjegina alterniram s Ljubomirom Puškarićem, u Zagrebu sam od pet predstava pjevao dvije, a u Rijeci ću pjevati prvu i treću, s partnericom Larissom Ciulei (Tatjana), s kojom sam radio i na probama u Zagrebu. U podjeli za ulogu Tatjane je i Anamarija Knego (do sada je pjevala u zboru) , s kojom ću možda pjevati u proljetnoj podjeli »Onjegina«. U svakom slučaju, svi smo radili na ulogama u Zagrebu – neki više neki manje – a sad se spajaju ekipe u novu podjelu, pod dirigentskim vodstvom Roberta Homena!


   Odgovarajući na vaše pitanje s početka, moram reći da predstava zaista ovisi o dirigentu i da će ova biti drugačija od zagrebačke. Vrlo brzo sam u radu sa maestrom Homenom pohvatao sve različitosti u izvedbi i izrazu koje on traži od nas.Svaki dirigent traži nešto drugo u detalju i tumači glazbu na svoj način – ali i promjena partnera, donosi novu energiju, iako je režija ista…


Kontrolirane emocije


Kakav odnos imate prema Onjeginu – to nije lik s kojim se lako identificirati?


   – Istina, ali u svakom liku koji pjevač tumači – nađe i dio sebe.


   Onjegin pripada visokom društvu, živi između putovanja i prijema, balova i pijanki, tako da mu gdje god dođe – za kratko vrijeme postane dosadno. Sve je to već vidio i proživio, za njega nema izazova, ništa ga više ne dira. Čak i ljubavno pismo mlade Tatjane, koje plijeni iskrenošću i dira čistotom ljubavi – njega ostavlja ravnodušnim…Muzički, to je vrlo teška uloga upravo zato jer emocije teba držati pod kontrolom.


   Ali u zadnjem činu, kad Onjegin shvati da je život prošao pored njega, on se slama i tu sad treba pokazati drugu stranu njegova lika, pokazati emocije, ali zadržati i dalje glazbeni segment na visokoj razini. Dakle, Onjegin se mijenja kroz predstavu i na toj strani izvedbe sam radio.


   Posljednje dvije sezone redovito ste nastupali u ljubljanskoj Operi SNG-a, u ulozi Nabucca


   – Imao sam jako dobre reakcije publike, dosta je ljudi i iz Rijeke dolazilo na predstavu u Ljubljani, tako da mogu reći da sam zadovoljan. Predstava je bila na repertoaru dvije sezone, ali ljubljanska Opera ima četiri baritona tako da smo se izmjenjivali u ulozi Nabucca. S druge strane, radi se u novoj zgradi koja ima izvrsne uvjete, a scenu dijele samo operni i baletni ansambl, tako da se igra puno više predstava nego u Rijeci ili Zagrebu, gdje istu scenu dijeli i drama.


Dvosjekli mač


Iz današnjeg iskustva i novih uloga koje ste pjevali, mislite li da ste profitirali odlaskom u slobodnjake?


   Biti slobodni umjetnik – dvosjekli je mač. S jedne strane imate sigurnost i zagarantiranu plaću svakog mjeseca, ali ne i slobodu izbora uloga i angažmana.


   Kao slobodnjak stalno ste u žiži događanja, pratite sve što se igra na scenama u okruženju, a bolje i napredujete kad iz uloge u ulogu mijenjate dirigente, redatelje, partnere i ansamble.


   U Rijeci sam stekao tehničku sigurnost (pjevačku i glumačku) što je jako dobra podloga za nadgradnju, koju sam ostvario posljednje dvije sezone igrajući na različitim pozornicama. No, čini mi se da se – dolaskom nove uprave – i ovdje stvari mijenjaju; da nas očekuje veća protočnost ljudi i energija, što je jako važno za ljude u angažmanu! Ali i za publiku! Veselim se nastupu pred mojom riječkom publikom u novoj produkciji opere »Evgenij Onjegin«!


   Nakon drugog bloka »Onjegina« u ožujku, pjevat ćete Germonta u »Traviati«.


   – Da, radujem se tome. Redatelj Janusz Kica će obnoviti »Traviatu«, pjevati će dvoje slovenskih kolega (sopranistica i tenor iz Ljubljane) koji će tumačit ulogu Traviate i Alfreda, a ja ću biti Germont, pod ravnanjem mađarskog dirigenta. Raduje me to približavanje europskim strujanjima, treba omogućiti protok ljudi, jer svaka brana pretvara umjetnost u žabokrečinu!