Biti slobodni umjetnik – dvosjekli je mač. U angažmanu imate zagarantiranu plaću, ali kao slobodnjak bolje napredujete jer mijenjate pozornice, dirigente, redatelje, partnere... Radujem se približavanju riječke Opere europskim strujanjima i protoku novih ljudi – jer svaka brana pretvara umjetnost u žabokrečinu!
Bariton Robert Kolar bio je solist riječke opere od 1997.godine do 2012. Tada je – tražeći snažniji glazbeni angažman i nove izazove – izabrao status slobodnog umjetnika. Iako je nastavio nastupati i na riječkoj sceni, od te 2012. godine – češće nego ranije – slušala ga je publika Ljubljane, Sarajeva, Zagreba, Splita…
Ovog tjedna nastupit će u naslovnoj ulozi opere »Evgenij Onjegin«, koju je već otpjevao na pozornici zagrebačke ali i sarajevske opere.
Po čemu se razlikovao rad na riječkoj predstavi od prethodnih iskustava u istoj ulozi? – pitanje je koje najprije postavljamo baritonu Robertu Kolaru.
– Predstava je nastajala u specifičnim uvjetima promjene kazališne uprave u Rijeci, što je u koprodukcijskoj suradnji sa operom HNK-a u Zagrebu, stavilo njihovu premijeru ispred riječke. NAime, kad je mađarski redatelj Alfoldi napustio riječki projekt, trebalo je krenuti intenzivno s probama u Zagrebu – paralelno smo imali režijske i pjevačke pokuse, jedne ujutro, druge poslijepodne – ali smo do premijere bili spremni! Za to je zaslužan izvrstan rad s dirigentom Nikšom Barezom, koji mi je – iako sam već pjevao tu ulogu – razjasnio neka mjesta i pridonio izrazu i karakteru lika. Maestro Bareza insistirao je na artikulaciji teksta ali i potpunoj ranoteži s glazbom Čajkovskog, insistirao je da poštujemo frazu, ali ne na štetu teksta. Takav mi je rad otvorio nove vidike, učinio sam one mikro-pomake koji su tako važni u interpretaciji.
Nova energija
A sjajan posao obavila je i Zofija Dowjat, asistentica poljskog redatelja Michala Znanieckog, koji je došao tek na finalne probe. Ona je njegova stalna asistentica i prenosi njegove režije svaki put kad neko kazalište otkupi predstavu koju postavlja s ekipom suradnika, a ovog je »Onjegina« otkupilo devet europskih teatara!
Zofja Dowjat je divna osoba, spremna odgovoriti na svako pitanje sudionika predstave, a morala je raditi s trostrukom podjelom i nije joj bilo lako!
U ulozi Onjegina alterniram s Ljubomirom Puškarićem, u Zagrebu sam od pet predstava pjevao dvije, a u Rijeci ću pjevati prvu i treću, s partnericom Larissom Ciulei (Tatjana), s kojom sam radio i na probama u Zagrebu. U podjeli za ulogu Tatjane je i Anamarija Knego (do sada je pjevala u zboru) , s kojom ću možda pjevati u proljetnoj podjeli »Onjegina«. U svakom slučaju, svi smo radili na ulogama u Zagrebu – neki više neki manje – a sad se spajaju ekipe u novu podjelu, pod dirigentskim vodstvom Roberta Homena!
Odgovarajući na vaše pitanje s početka, moram reći da predstava zaista ovisi o dirigentu i da će ova biti drugačija od zagrebačke. Vrlo brzo sam u radu sa maestrom Homenom pohvatao sve različitosti u izvedbi i izrazu koje on traži od nas.Svaki dirigent traži nešto drugo u detalju i tumači glazbu na svoj način – ali i promjena partnera, donosi novu energiju, iako je režija ista…
Kontrolirane emocije
Kakav odnos imate prema Onjeginu – to nije lik s kojim se lako identificirati?
– Istina, ali u svakom liku koji pjevač tumači – nađe i dio sebe.
Onjegin pripada visokom društvu, živi između putovanja i prijema, balova i pijanki, tako da mu gdje god dođe – za kratko vrijeme postane dosadno. Sve je to već vidio i proživio, za njega nema izazova, ništa ga više ne dira. Čak i ljubavno pismo mlade Tatjane, koje plijeni iskrenošću i dira čistotom ljubavi – njega ostavlja ravnodušnim…Muzički, to je vrlo teška uloga upravo zato jer emocije teba držati pod kontrolom.
Ali u zadnjem činu, kad Onjegin shvati da je život prošao pored njega, on se slama i tu sad treba pokazati drugu stranu njegova lika, pokazati emocije, ali zadržati i dalje glazbeni segment na visokoj razini. Dakle, Onjegin se mijenja kroz predstavu i na toj strani izvedbe sam radio.
Posljednje dvije sezone redovito ste nastupali u ljubljanskoj Operi SNG-a, u ulozi Nabucca
– Imao sam jako dobre reakcije publike, dosta je ljudi i iz Rijeke dolazilo na predstavu u Ljubljani, tako da mogu reći da sam zadovoljan. Predstava je bila na repertoaru dvije sezone, ali ljubljanska Opera ima četiri baritona tako da smo se izmjenjivali u ulozi Nabucca. S druge strane, radi se u novoj zgradi koja ima izvrsne uvjete, a scenu dijele samo operni i baletni ansambl, tako da se igra puno više predstava nego u Rijeci ili Zagrebu, gdje istu scenu dijeli i drama.
Dvosjekli mač
Iz današnjeg iskustva i novih uloga koje ste pjevali, mislite li da ste profitirali odlaskom u slobodnjake?
Biti slobodni umjetnik – dvosjekli je mač. S jedne strane imate sigurnost i zagarantiranu plaću svakog mjeseca, ali ne i slobodu izbora uloga i angažmana.
Kao slobodnjak stalno ste u žiži događanja, pratite sve što se igra na scenama u okruženju, a bolje i napredujete kad iz uloge u ulogu mijenjate dirigente, redatelje, partnere i ansamble.
U Rijeci sam stekao tehničku sigurnost (pjevačku i glumačku) što je jako dobra podloga za nadgradnju, koju sam ostvario posljednje dvije sezone igrajući na različitim pozornicama. No, čini mi se da se – dolaskom nove uprave – i ovdje stvari mijenjaju; da nas očekuje veća protočnost ljudi i energija, što je jako važno za ljude u angažmanu! Ali i za publiku! Veselim se nastupu pred mojom riječkom publikom u novoj produkciji opere »Evgenij Onjegin«!
Nakon drugog bloka »Onjegina« u ožujku, pjevat ćete Germonta u »Traviati«.
