Da je Rijeka dobila još jednu uspješnu kazališnu predstavu, svakako se može zaključiti nakon premijere koja je održana na velikoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. U mjesecu koji često nazivamo najljepšim u godini i na dan kada se naši najmlađi raduju darovima, kazalište je svojoj publici darovalo lijepu predstavu. Iako naslov sugerira određenu lakoću, »Ivica i Marica« (njem. »Hänsel und Gretel«) nije tek neka dječja partitura, već prava opera u punom smislu te riječi. Štoviše, trajanje izvedbe od više od 2 sata s jednom stankom može čak biti i previše za neke najmlađe, posebno ako na to nisu pripremljeni. Stoga se za posjet ovoj predstavi svakako preporučuje priprema koja uključuje osnove glazbeno-scenskog kazališta, način izvođenja i radnju – sve kako bi doživljaj bio ugodan i potpun.

Engelbert Humperdinck njemački je skladatelj koji je na temelju nekoliko dječjih pjesama inspiriranih pričom braće Grimm, a napisanih od strane njegove sestre Adelheid Wette, u želji da napiše omanji singspiel stvorio pravo remek-djelo. Od tada pa do danas, »Ivica i Marica« ostaju jedna od najpoznatijih dječjih opera na svijetu i to u okviru literature koja i ne obiluje sličnim djelima. No, pogled na partituru odaje i brojne probleme zbog kojih ovo djelo nije tako često na repertoaru: njegovo trajanje, zahtjevnost u pjevačkom i glumačkom smislu kao i izvođački sastav (posebno u orkestru). Riječka premijera otkrila je kako se svim ovim zahtjevima odgovorilo na ispravan način pa je i rezultat zapravo izvrstan.

Foto Dražen Šokčević

Pohvala prepjevu

»Veliki« orkestar (koncertna majstorica Vivijana Rogina) pod ravnanjem Valentina Egela, dirigenta koji i potječe s govornog područja na kojem je ova opera nastala, zvučao je iznimno dobro, u svim svojim aspektima. Površno slušanje može navesti na zaključak kako se radi o nizu dječjih pjesmica lake i jednostavne melodijske linije, ali pažljivom analizom zaključuje se upravo suprotno jer je Humperdinck u tu jednostavnost utkao svu složenost glazbenog stila kasnog 19. stoljeća, kakvog možemo vidjeti u koloritom bogatoj baletnoj literaturi ili (danas) u filmskoj glazbi. Prenoseći kompleksnu fakturu u orkestar, Humperdinck otvara prostor za mlađim naraštajima blisku i razumljivu melodioznost i scensku igru. Sve navedeno, riječki je orkestar odradio odlično.

U scenskom segmentu angažirana je redateljica Friederike Blum, a u realizaciji njezinih ideja pomogli su joj dramaturginja Katharina Duda, scenografkinja Anna Schötti, kostimografkinja Katarina Ravlić i oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić. No, iako je scena doista bajkovita, ne primjećuje se rastrošnost u ostvarenju raskoši, već se nekako sve može sagledati kroz prizmu ekonomičnosti. Dokaz je to da se i s manje može ostvariti više, bez pretjerivanja. I scena i kostimi prikazuju bajkovitu strukturu s određenim suvremenim elementima koji zanimljivi postaju i odrasloj publici, a doprinos scenskog pokreta i komičnih detalja svakako ne treba izostaviti. Ovdje treba posebnu pohvalu uputiti i prepjevu s njemačkog originala kojega je načinio Hrvoje Banaj, a isti se sastoji prije svega u inventivnosti i nečinjenju kompromisa, već pronalaženju prikladnih rješenja uz korištenje iznimno bogatog vokabulara. Rezultat je glazbeno točan prepjev i humorističan tekst u stihu s rimom koji plijeni pozornost i mlađih i starijih.

Vještica osvojila publiku

Ono što se eventualno može popraviti u ovoj izvedbi prije svega se odnosi na pjevački dio, a sastoji se od jednostavnog problema: nedovoljna čujnost i razumljivost. Lakoća melodija koje koriste veći glasovni opseg kao i karakter samih likova može navesti na zaključak da je pjevanje ostvarivo i s manje fokusiranim tonom ili nedovoljnom snagom. Nažalost, istina ne može biti dalja od ove tvrdnje, pa je sve prethodno navedeno u scenskom i tekstualnom smislu zapravo spašeno titlovima na hrvatskom jeziku bez kojih bi većina detalja ostala potpuno skrivena očima (i ušima) publike. Humperdinckov veliki orkestar daje brojne mogućnosti kao i orkestralne boje, ali jednako tako može ugušiti pjevače. No, ovoga puta nećemo toliko kritiku uputiti orkestru da je bio preglasan jer i on ima zvučne gabarite u kojima se kreće, već ćemo reći da bi bio nužan kompromis održavanja orkestra na minimumu uz jasnu uputu pjevačima – počnite pjevati razgovjetno! Ruku na srce, nekim pjevačima problemi nisu bili vidljivi pa se tako pohvala u prvom redu može uputiti Anamariji Knego u izbalansiranoj ulozi Marice i Robertu Kolaru kao uvjerljivom Ocu.

Foto Nikola Blagojević

U drugom redu našli bi se Marko Fortunato kao Vještica koja je scenski dominirala i zasluženo komikom osvojila publiku te Michaela Selinger kao Ivica čiji je izostanak autentičnog hrvatskog jezika u izgovoru uspješno pretočen u karakterni govor. Treći i najmanje razumljivi red rezerviran je za Sofiju Cingulu kao Majku koja je vrlo uspješno odradila scenski dio te Moranu Pleše Petruševski i Karlu Mazzarolli u ulogama Pjesuljka i Rosuljka.

Za različite uzraste

Poseban doprinos predstavi u pjevačkom i glumačkom smislu dale su i članice Kreativno-edukativnog centra »Glazbeni vrtuljak« i dječjeg zbora »Torretta« koje su uvježbale Suzana Matušan-Avgustini, Iva Peračković i Ana Jakšić. Njihov nastup nimalo nije jednostavan pa svakako zaslužuju i da ih se pojedinačno spomene: Cvita Vidučić, Lidija Kleončić, Lana Žeželić, Lana Pribanić, Mila Jurković, Eva Felker, Karin Vukelić, Cvita Orešković, Luana Špelić, Andrea Drozdek, Katja Babić, Tia Ivanišević, Ana Ventin, Petra Robotić, Andrea Bastiancich, Petra Škeva, Valentina Otočan, Paola Šop i Ena Krstulja. U daljnjim izvedbama predviđene su i alternacije uloga pa ćemo tako imati prilike čuti i Stefany Findrik kao Ivicu, Gabrijelu Deglin kao Maricu, Juru Počkaja kao Oca i Sergeja Kiseleva kao Vješticu. Za očekivati je da će ovakva izvođačka podjela omogućiti neometane izvedbe, a sigurni smo da će se tražiti i ulaznica više.

Svima koji žele pogledati »Ivicu i Maricu« preporučujemo da to što prije i učine, sami ili s najmlađima. Opera je ovo koju su Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci i Varaždinu odlično osmislili i ostvarili u okviru koprodukcije K-HNK te je sasvim sigurno da nitko ne bi trebao s predstave otići razočaran. Dapače, brojni elementi predstave vrlo su slojeviti te omogućuju uživanje za različite uzraste, a za one najmlađe poslužit će i kao odličan uvod u svijet operne literature. Današnja estetika brzine vjerojatno bi eliminirala drugu sliku u kojoj se dramska radnja nekako zaustavlja, a naglasak stavlja na ljepotu glazbe, međutim u ovoj produkciji navedeno ne predstavlja otegotnu okolnost. Uz pravilnu pripremu, riječki »Ivica i Marica« postaju uspješna predstava za sve generacije.