Rajna Racz, komparatistica književnosti, autorica i kazališna redateljica, potpisala je još jednu uspješnu režiju u suradnji s Kolektivom Igralke. Predstava »Majke« koja se je premijerno održala na Velikom Brijunu i obilježila svečano otvaranje jubilarne, 25. sezone Kazališta Ulysses na Brijunima, publiku je, kao što i sama redateljica kaže, nasmijala i rasplakala.

Istiniti, proživljeni trenuci redateljice i glumica kroz kazališnu igru iznijeli su brojna pitanja vezana uz majčinstvo.

Mlada redateljica i mlada majka Rajna Racz govori o majčinstvu s oba stajališta. Iznosi vlastita iskustva, intimna razmišljanjima, govori o začudnosti prirode, ali i desenzibiliziranim društvenim stavovima i očekivanjima.

Prvi impuls

Što vas je potaknulo da otvorite upravo temu majčinstva – što je bio prvi impuls?

– Prvi impuls za ovu predstavu došao je od strane kolektiva Igralke, koje su ovom predstavom završile svoju genijalnu trilogiju »Bakice«, »Cure«, i na kraju »Majke«. Jedne večeri razgovarale su o tome hoće li ikada postati majke.

Prvo su pomislile da bi možda trebale zamrznuti jajne stanice da odgode to pitanje. Učinilo im se da bi to bio dobar dokumentarni performans, ali nakon što su se raspitale o postupku, koliko je invazivan, skup i ne mora uspjeti, zaključile su da je lakše napraviti predstavu o odluci o (ne)majčinstvu.

Kad su mi se javile, bila sam trudna osam mjeseci i u procesu pisanja doktorata na temu suvremenih diskursa o majčinstvu u književnosti. Tada nisam mogla ni zamisliti koliko će me majčinstvo promijeniti i koliko će mi biti važno napraviti ovu predstavu s njima kao mlada majka i umjetnica.

Jedna od izvođačica na samome početku predstave pita se može li se uopće donijeti odluka o majčinstvu? Ako da, gdje se ona donosi?

– Jako je važno da se pitanje majčinstva oslobodi ideološkog taloga i društvenih pritisaka. Kada bi se ono oslobodilo tih okova, tek tada bi žena zaista imala pravo odabira.

Čini mi se da je u zadnje vrijeme pitanje majčinstva još više postalo bojno polje. U trenutku kada se u čitavom svijetu ponovo pokušavaju ženi uskratiti njena reproduktivna prava, jako je teško govoriti o majčinstvu izvan konteksta politike.

U našoj predstavi na samom početku rastvaramo društvo i majčinstvo unutar njega kroz statistike. Meni nije normalno da žena koja mora čuvati trudnoću, ako je prekarna radnica, ima pravo na 110 eura naknade mjesečno.

Već ovdje ona je financijski ovisna o partneru. Isto tako, u Hrvatskoj više od trećine žena provodi više od osam sati sama s djetetom, a 80 posto njih želi veću podršku. Nije normalno da je žena zatvorena sama s djetetom u stanu. Potrebna nam je zajednica i podrška, a u individualističkom, globalnom svijetu to je sve teže dobiti.

Foto Ana Križanec

Srušili ste još jedan tabu, ili barem dotaknuli osjetljivu temu – naime, mnogi smatraju kako je majčinstvo prepreka u ostvarivanju umjetničkih potencijala. Kod vas, čini se, upravo je suprotno – nadahnjuje vas?

– Dok sam studirala, iako nisam tražila tuđe mišljenje, profesori i profesorice su mi često nametali svoje stavove. Jedno od čestih bilo je: »Majčinstvo? Ako postaneš majka, nema mjesta za veliku umjetnost.«

Kao da su režija i majčinstvo isključivi. Ja se često zainatim, osjećala sam otpor prema svim tim zastarjelim stavovima, znala sam da moram biti primjer koji će drukčije živjeti i stvarati.

Majčinstvo i ovaj posao nisu lagani za spojiti, jer od tebe zahtijevaju potpunu pažnju i posvećenost. Ali projekt po projekt, proba po proba, dan po dan – i sve nekako uspijevam.

Nadahnuje li me majčinstvo? Majčinstvo me preplavilo, kao da mi je netko darovao ocean u kojem plivam. Svaki dan me mijene u oceanu iznenade, ali još uvijek sam na površini, upoznajem valove i bonacu.

Upravo završavam i roman u kojem pišem o djevojaštvu i transformaciji iz djevojke u majku. Majčinstvo mi je definitivno vratilo vjeru u tijelo, a u kazalištu je izvođačko tijelo neiscrpan izvor inspiracije. Više se vodim intuicijom i tjelesnom morfologijom, a manje razumom – i to smatram umjetničkom pobjedom.

Odgovor na intervjue

Redateljica ste predstave, ali potpisujete i autorski tekst zajedno s glumačkom ekipom. Možete li nam reći nešto više o tome kako je predstava nastajala?

– Ovo je sad već četvrti projekt gdje sam, uz režiju, radila i autorski tekst i smatram da smo napisale zajedno sjajan izvedbeni tekst, koji je jako važan i kao predložak za predstavu, ali i kao zapis o ovoj prešućenoj ženskoj temi.

Predstava je nastajala kao odgovor na intervjue žena koje smo skupile kao odgovor na naša početna stajališta. Imali smo nekoliko blokova probi. Kolektiv Igralke donosile su materijal koji bih ja, između blokova, slagala dramaturški, uz prijedloge za slike koje bi djevojke stvarale svojim tijelima.

Moj impuls bio je da stvorimo imaginarni muzej majčinstva te da dokumentarno spajamo s mitskim. Bilo mi je jako važno da se moja poetika, koja je dosta u slikama i u sinesteziji glazbe, tijela i riječi, spoji s njihovim sirovim, neposrednim, dokumentarističkim pristupom.

Iskreno, oduševio me ovaj spoj i voljela bih nastaviti razvijati se u tom smjeru. Zaista se nadam da ću nekada opet surađivati s ovim kolektivom.

Tijekom rada zasigurno ste se susretali s vlastitim emocijama. Je li bilo dirljivih trenutaka? Koje su vas emocije iznenadile, zatekle?

– Bilo mi je teško raditi, jer smo se nas troje preselili u Rijeku, u novi grad, novi stan i novu rutinu. Jako mi je teško bilo uskladiti Sebastianov život i kazališne probe, jer nisam htjela da on išta gubi.

Probe su se slagale prema njegovom rasporedu spavanja. Unaprijed sam postavila granicu, rekla sam da ne želim raditi dvokratno, ujutro i popodne, kako to zna biti u kazalištu, te da probe moraju biti kratke i fokusirane.

Na gotovo svim probama bio je i Sebastian, koji se onda igrao s tatom koji je ujedno i kompozitor za ovu predstavu. Najteže mi je bilo kada sam vidjela koliko je Sebastian tužan ako ne bi bio s nama na probi.

On je u ovom procesu prohodao, naučio se sramiti, pa šarmirati, trčati. Imao je velik razvojni skok u četiri mjeseca i bilo mi je teško ne biti sto posto prisutna. Nikad nisam mislila da ću osjećati toliku krivnju, ali zaista nije lagano režirati dok te dijete zove i želi da ga gledaš i budeš s njim.

Stalno sam imala osjećaj da jedan dio mojeg identiteta, bilo da je riječ o meni kao majci ili meni kao redateljici, pati. Navigirati kroz taj majčinski osjećaj krivnje i osjećaj da nikada nisi dovoljna bio mi je motor za rad na ovoj predstavi.

Negdje drugdje, u nekom drugom procesu ili instituciji, ovakav rad bi me slomio i vjerojatno ne bih naišla na ovakvu podršku. Ali ovdje su zaista nježne prakse prevladale i upravo to je inspiriralo kraj naše predstave.

Foto Ana Križanec

Je li njegova energija dotakla izvedbu?

– Već sam se toga dotaknula u prethodnom pitanju. Mislim da nam je on svima bio učitelj u ovom procesu, posebice prisutnosti. Kolektiv Igralke je s njim na probama zaista svjedočio mojem majčinstvu.

Kakve su bile reakcije publike?

– Kad vidiš da se publika na svakoj izvedbi smije i plače, znaš da si napravio dobar posao. Dobivamo poruke od majki i kćeri koje govore da im je bilo posebno iskustvo gledati predstavu zajedno. Prepoznaju se i ljudi bez djece i oni s djecom.

Svi se nasmiju, svi zaplaču. Predstava je nježna i traži da joj se dopusti da vodi – vrijeme u njoj je gusto, svaka slika otvara prostor za refleksiju. Majčinstvo se rasprostire, a ne nudi se odgovor.

No, ono što me zapanjilo su komentari na društvenim mrežama. Vjerujem da su to botovi ili organizirana skupina ljudi, ali količina mržnje na intervjue, fotografije, kritike, šokantna je.

Majčinstvo je očito »svetinja« o kojoj se ne smije govoriti. A ako se usudiš u jednoj rečenici spojiti riječi »majčinstvo« i »patrijarhat«, odmah si proglašena zlom osobom, nevjernicom, maloumnom ljevičarkom koja »zaslužuje biti spaljena«.

Jasno je da ti ljudi predstavu nisu ni pogledali, ali činjenica da sam spomen teme izaziva toliku polarizaciju pokazuje da smo ovu predstavu morali napraviti.

Ruke pune ljubavi

Kako se vi osobno osjećate kao majka? Što je majčinstvo za vas? Koje dijelove kod vas osvješćuje?

– Teško je govoriti o majčinstvu i pisati o njemu, a da ne bude previše sentimentalno. Majčinstvo doživljavam kao sadašnjost, kao posvećenost i kao vježbu empatije, nježnosti i solidarnosti.

Za mene je majčinstvo privilegij – da nekome darujem djetinjstvo i ponovno se igram. Stalno su mi ruke pune ljubavi. Otkad sam majka, puno sam manje anksiozna.

Od trudnoće počela sam vjerovati svojem tijelu. Osnaženo se osjećam, i kao da sam bliže ritualu, prirodi i toplini općenito. Puno sam borbenija i društveno osjetljivija. Sve ljude sam počela promatrati kroz prizmu da su i oni nekad bili samo djeca.

Daje li vaša predstava prostor ženi koja se opire majčinskom mitu i kakva je njezina sudbina?

– Ova predstava jednako ostavlja prostor za ženu s djecom i ženu bez djece. Ovo je predstava za majke i kćeri, svaka se drukčije ogleda u njoj. Mislim da je to snaga naše predstave.

Majčinski mit ovdje započinje s praiskonskom majkom, arheološkim otkrićem žene koja je pokopana s dojenčetom u naručju, ali to dojenče nije bilo njeno. Već s tom ženom, koja je vodič kroz naš muzej, ostavljamo prostor za refleksiju – je li ona bila majka?

Sigurno je imala majku. Na samom kraju predstave pozivamo se na antropološki termin alo-roditelja. To su oni koji nemaju djecu, ali pomažu brinuti se za tuđu djecu: stričevi, tete, stare cure iz sela. Društvu su jednako potrebni ljudi s djecom i bez djece. To je simbioza.

Foto Privatna arhiva

Što današnje društvo govori o »dobroj majci«, odnosno što izostavlja iz tog narativa?

– Današnje društvo, osobito uz prisustvo društvenih mreža koje nas bombardiraju sadržajem, savjetima i konstantnom prodajom raznih tečajeva, proizvoda, e-bookova, gadgeta i »načina života«, stvorilo je zajednicu u kojoj ne možeš biti dobra majka bez nečega.

Ti si sama po sebi manjkava. Društvo, da bi zaradilo, radi na tome da mi kao majke budemo nesigurne i udaljene od vlastite intuicije. Došlo je do apsurda u kojem se čak prodaju tečajevi kako da se u majčinstvu »vratimo intuiciji« – i to za lude cifre.

Društvo koje zarađuje na djeci i na osjetljivosti majki društvo je koje je krenulo krivim smjerom. Kapitalizam je postao norma, a u takvom svijetu ne ostaje ti prostora da se osjećaš kao dobra mama.

Nevidljivost i samoća

Podržava li društvo majčinstvo?

– Ne. Otkad sam postala majka, shvaćam da je cijelo društvo strukturirano tako da majčinstvo jedva opstaje, ono je marginalizirano. Kao majka brzo osjetiš osjećaj nevidljivosti i samoće.

Primjerice, tvoj partner ne može uzeti porodiljni dopust istovremeno kada si i ti kod kuće s djetetom. Mnoge majke koje smo intervjuirale žale za tim, jer upravo u prvim mjesecima potrebna je međusobna podrška i zajedničko upoznavanje djeteta.

Moj je partner prva dva mjeseca otkazao sve poslove da bi mi bio podrška. Kad se morao vratiti raditi, osjetila sam val samoće, iako imam podršku zajednice, mame i sestara.

Nije mi jasno kako bi majka trebala opstati u ovako postavljenom društvu – gdje se od nje očekuje sve, a svi imaju mišljenje o svemu. Primjerice, svi najprije zagovaraju dojenje i pitaju te dojiš li, iako je to osobna odluka.

No, kad prođe godina dana, odjednom te pitaju s podsmijehom: »Još uvijek dojiš?« i tada dojenje postaje društveni problem. Kad se vratiš na posao, nitko ne razmišlja kako majka može nastaviti dojiti ako to želi jer nije prirodno da budeš osam sati odvojena od djeteta.

Nitko ne razmišlja o tome kako je majkama koje se nakon godinu dana moraju vratiti na posao, a dijete je još uvijek jako malo. U Hrvatskoj imamo godinu dana porodiljnog dopusta, ali primjerice u Švicarskoj – samo četiri mjeseca.

Odnos prema ženama jasno se ogleda u tome kako je uređen sustav porodiljnih dopusta. U društvu si, kao majka, stalno u zamci: ako ostaneš kod kuće s djetetom, nisi feministica i podržavaš patrijarhat.

Ako dijete daš u jaslice, osuđuju te da ti država odgaja dijete. A što ako si, poput mene, majka djeteta koje zbog zdravstvenih razloga ne može u vrtić? Kako onda raditi, režirati?

Trebaju li bake biti te koje se žrtvuju? Ili ćemo napokon priznati da je sustav postavljen prema muškom mjerilu, pa je ženi teško biti majka i igrati po pravilima koje nije sama postavila?

Sve više shvaćam da se mnoge stvari moraju sustavno promijeniti, posebice ako govorimo o staklenom stropu i drugim oblicima diskriminacije. Od majki se očekuje da mogu sve – da su savršene žene, majke, partnerice, radnice. Količina nevidljivog posla koji majke obavljaju, i fizički i mentalno, nevjerojatna je. Otkad sam postala majka, drukčije gledam i na svoju mamu.

Foto Ana Križanec

Koliko ste se, radeći na predstavi, vraćali vlastitoj majci? Vaša majka slala vam je i stare fotografije. Kakva su bila vaša propitivanja kroz taj odnos?

– Moja je mama u dva navrata živjela s nama kako bih ja mogla raditi predstavu. Pomogla nam je, iako i sama radi i ima svoj život. Kroz majčinstvo sam počela razumijevati svoju mamu – njezinu ljubav, ali i njezine nesigurnosti i strahove.

Svaka kći ne želi ponoviti obrasce svoje majke. Postoji i termin – matrofobija. Skovala ga je Adrienne Rich, a označava strah ne od majčinstva, već od postajanja poput svoje majke.

Ne zato što je majka bila loša, nego jer je sve radila savršeno, onako kako je društvo tražilo od nje. Bila je idealna domaćica, žena, majka, radnica, a sve to bilo je sustavno obezvrijeđeno.

Zato se kćeri boje da će završiti jednako nevidljive. Ovom predstavom shvatila sam koliko majke čine za svoju djecu, a da to ostaje neprimijećeno. Danas osjećam posebnu zahvalnost za te svakodnevne čine ljubavi: kada ti majka čisti naranču, plete pletenice, miče kosu s čela, podsjeća da piješ vodu… Sve su to rituali ljubavi, iako ih se možda nikada ne sjetiš, oni su zauvijek upisani u tebe.

Ženske priče

Kako biste zaokružili temu majčinstva – što je »dobra majka«, ili kakvom majkom vi želite biti svom sinu?

– Majčinstvo se ne može zaokružiti. Zato u predstavi kažemo da je naš »muzej majčinstva« nepregledan i neistražen, da je veći dio u mraku. Kao majka stalno se mijenjaš, prilagođavaš, iznova se upoznaješ u odnosu s vlastitim djetetom. Taj osjećaj stalne promjene posebno je snažan u prvoj godini, ali vjerujem da majke to osjećaju čitav život.

Ja se ogledam u svom djetetu, i ono u meni. Želim biti prisutna i posvećena majka. Želim da moje dijete osjeti ljubav, ali i vidi moju strast – prema umjetnosti, kazalištu, književnosti, glazbi. Želim da, gledajući mene, spozna i vlastitu iskru i strast prema svijetu.

Intrigira vas slojevitost intime ženske priče – to ste pokazali i u predstavi »Yerma«. Koje biste teme još voljeli istražiti kroz buduće projekte?

– Mnogo ženskih priča ostalo je neispričano – od zaboravljenih autorica do tematskih ciklusa. Želim ih nastaviti stvarati. Uz predstavu »Majke«, ove sam godine napisala i režirala predstavu »Ptice – špijuni«, gdje proročica Kasandra progovara glasovima migrantskih pjesnika o stanju u svijetu, genocidu u Palestini.

Želim da moje predstave govore jasno, ali bez dociranja, o društvu u kojem živimo. U kazalištu se mora progovarati o onome o čemu se ljudi ne usude razgovarati. Teme koje me zanimaju i kojima se želim baviti su mladi, mentalno zdravlje, rat, žrtvovanje djece, jačanje nacionalizma, samoubojstvo, starenje, tijelo. Želim raditi kazalište koje potiče na razgovor, na razmišljanje, ali koje nas ne zatvara u ideologije.

Foto Ana Križanec

Koliko vas je, unatoč odluci, majčinstvo iznenadilo, preokrenulo smjer?

– Na majčinstvo te nitko ne može pripremiti. Najviše me iznenadila ta količina konstantne brige. Ti bez prestanka razmišljaš o tom drugom biću. Zaista kao da ti je srce sada izvan tijela i ti se moraš naučiti živjeti s time. Nisam se mogla pripremiti koliko je cijela prva godina majčinstva okrenuta prema tijelu. Osjećala sam se kao da sam postala samo tijelo.

Entuzijazam prema svijetu

Kako želite odgajati svog sina? Koje slobode ste mu naumili otkrivati?

– Za mene je majčinstvo politički čin. U današnjem društvu koje se toliko udaljilo od samog čovjeka, htjela bih odgojiti sina koji razumije i prepoznaje svoje emocije i nije ga strah osjećati ih.

Mislim da nam je potrebna takva generacija nježnih i snažnih dječaka koji se ne boje plakati i koji su svjesni koliko ih je patrijarhat također oštetio. Za to je važno razumjeti da nisu majke te koje same odgajaju svoju djecu, nego nam je potrebna i generacija prisutnih očeva koji ravnopravno sudjeluju u odgoju.

Marin, koji je ujedno i kompozitor ove predstave, moj umjetnički i životni partner, primjer je takvog posvećenog oca. Znate li koliko puta mi se dogodilo, kada je on bio s djetetom, da su mu starije žene rekle: »Ah, ti mladi današnji očevi, oni čuvaju djecu dok se mame odmaraju.«

Dokle god postoji ideja da ti muž »čuva« djecu – iako su to njegova djeca jednako kao i tvoja – nećemo ništa pomaknuti za naše sinove. Meni i Marinu oboma je važno odgojiti dijete koje je intuitivno, koje se ne boji mašte i igre, i koje zna kritički razmišljati.

Danas, s ekranima, internetom i umjetnom inteligencijom, sve nam je servirano tako da što manje koristimo mozak. Naš je odgoj zajednički čin otpora prema takvom društvu.

Želimo da naše dijete bude marljivo i da ga naučimo da voli znanje, da ga zanimaju stvari i da ima različite interese. Važno nam je prenijeti mu entuzijazam prema svijetu.

Željela bih da se penje na stabla i da ga nije strah provoditi što više vremena u prirodi, u stvarnom svijetu, da nauči čitati i uživati u tom mediju koji nam omogućuje da zamišljamo stvari i maštamo.

Ne gledamo daleko u budućnost, ove su nam stvari sada u fokusu. A što se tiče sloboda, najvažnije nam je da bude otvorenog uma i da se ne boji onoga što je drugačije. Gdje ima straha, nema mjesta za ljubav. Uvjerena sam da je to osnova za sve druge slobode.

Žensko tijelo nije i ne smije biti tabu

Je li postojala neka scena ili rečenica koja je promijenila smjer cijele predstave?

– U prvom bloku proba djevojke su me pitale da im pokažem kako to izgleda kada iz dojke curi mlijeko jer one to nikada nisu vidjele. Pokazala sam im, jer žensko tijelo nije i ne smije biti tabu.

U šali sam jednu pošpricala majčinim mlijekom i rekla da će ostati trudna. Nekoliko tjedana poslije imale smo Zoom sastanak i ona je objavila čitavom autorskom timu da je ostala trudna. Njena trudnoća promijenila je tijek predstave i oblikovala je u ono što danas imate priliku gledati