Foto Sanjin Strukić / PIXSELL
judi koji upravljaju Akademijom prepoznali su moj filmski rad i odlučili da pripadam u to izabrano filmsko društvo. Ima neka mapa svijeta na kojoj su obilježena mjesta gdje su filmski umjetnici koji su članovi Američke filmske akademije. Lijepo je znati da će sad i na gradu Rijeci stajati jedna zvjezdica. Nije crvena nego zlatna, ali ipak veseli
Rade Šerbedžija, jedan od najboljih i najpopularnijih glumaca svih vremena u cijeloj regiji je – glumčina i pol. Jednako se i odlično snalazi u radijskom, televizijskom, kazališnom i filmskom formatu, jednako dobro i uvjerljivo igra kralja Leara i prosjaka u seriji »Prosjaci i sinovi«, jednako se dobro slaže na sceni s holivudskim zvijezdama kao i s riječkim studentima glume, te jednako dobro glumi u hrvatskim klasicima poput Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića kao i u suvremenim tekstovima mladih autora. Uz sav svjetski uspjeh nije pun sebe i može ga se često vidjeti na riječkom Korzu i tržnici u starim trapericama.
Vjerujemo da stare traperice koristi i u Hollywoodu. Unatoč tome što će 27. srpnja navršiti 71 godina Rade je i dalje pun mladenačke energije, zanosa i radnog elana i doslovno skače iz projekta u projekt. Sa svjetski popularnim glumcem koji je pred nekoliko godina odabrao Rijeku za svoj dom i postao naš sugrađanin porazgovarali smo o svemu i svačemu, pogotovo o trenutno najaktualnijim stvarima.
Velika čast
Ovih dana postali ste član Američke filmske akademija koja među ostalim odlučuje i o Oscarima. Što za vas predstavlja to priznanje? Koje bi promjene u radu Akademije trebalo napraviti, pogotovo kod nominiranja i dodjele Oscara?
– To je velika, velika čast koja se ukazuje filmskim umjetnicima, a osim raznih aktivnosti u kojima sudjeluju, imaju i pravo glasanja za Oscare i bivaju članovi raznih žirija za nagrade koje dodjeljuje Američka filmska akademija. Za mene osobno to znači da su ljudi koji upravljaju Akademijom prepoznali moj filmski rad i odlučili da pripadam u to izabrano filmsko društvo. U životu sam dobio dosta nagrada i priznanja, ali sam još u ranoj mladosti naučio da im se obradujem, a onda ih zaboravim i idem dalje. Ali vidim da su se moji studenti jako obradovali, pa mi je eto drago da su ponosni na svog profesora. Ima neka mapa svijeta na kojoj su obilježena mjesta gdje su filmski umjetnici koji su članovi Američke filmske akademije. Lijepo je znati da će sad i na gradu Rijeci stajati jedna zvjezdica. Nije crvena nego zlatna, ali ipak veseli (smijeh).
Ok. Što je s vašim filmskim ulogama?
– Sredinom travnja bio sam u Los Angelesu na premijeri filma »The Promise« u kojem glumim uz Christiana Balea, Jeana Renoa i Toma Hollandera. Film je režirao Terry George (»Hotel Ruanda«, »In the name od father«). Igram važnu ulogu, vođu pobunjenih Armenaca. Film je snimljen prema istinitom događaju iz 1915. kad su Turci napravili genocid nad armenskim stanovništvom. Od ožujka do lipnja sam bio u Americi i između ostalih stvari snimio film »Proud Marry« u kojem sam glumio s Dannyjem Gloverom. Snimio sam i dva talijanska filma , a ove jeseni bi trebao početi snimati još jedan. Imam još nekoliko poziva, ali o njima ću detaljnije kad potpišem ugovore jer iz iskustva znam da se filmovi mogu otkazati i u zadnji čas.
Upravo ste završili snimanje filma »The Executrix« u kojem uz vas glume Asia Argento i Franco Nero. Je li to točno?
– Da. Upravo sam završio snimanje tog filma u Rimu prije mjesec dana.
Koji su holivudski glumci i redatelji s kojima ste surađivali ostavili na vas najveći utisak i zašto?
– Teško je to reći. U svakom slučaju Stanley Kubrick, Philip Noyce i veliki talijanski režiser Francesco Rossi s kojim sam snimio film »La Tregua«. Od velikih glumaca s kojima sam igrao na filmu posebno bih izdvojio moju suradnju s Johnom Turturrom s kojim sam odmah pronašao sjajnu interakciju, te naravno s mojom prijateljicom Vanessom Redgrave.
Redateljski prvijenac
S kim bi voljeli raditi a još niste kod nas i u svijetu?
– Volio bih snimati film s Robertom de Nirom. Obožavam ga! I volio bih napokon snimati film s velikim režiserom Terrenceom Malickom. Do sada je nekoliko puta želio da igram u njegovim filmovima i nikad se to nije dogodilo. Jednom je film otkazan zbog terorizma jer se poslije 11. rujna nije mogao snimati američki film u Africi, a u tom filmu sam trebao igrati jednu od glavnih uloga. Drugi put je Terrence odustao od režije filma o Che Gevari, a treći put je morao popustiti producentima koji su željeli za glavnu ulogu Brada Pitta. Meni ostaje satisfakcija da je on želio mene (smijeh). Četvrti put me je iznenada zvao prije godinu dana da dođem u Los Angeles jer je snimao jedan mali film, ali ja sam imao turneju po Srbiji i Makedoniji s Miroslavom Tadićem i Vlatkom Stefanovskim i nisam mogao prihvatiti taj poziv. Možda nam se želja da nešto zajedno snimamo ipak jednog dana ipak ispuni…
Zašto ne volite gledati sebe na malom ili velikom ekranu?
– To mi je savjetovao moj prijatelj, veliki filmski režiser Živojin Pavlović. Ja sam ga poslušao i držim se toga do današnjih dana….
U seriji »Downton Abbey« glumili ste u šest epizoda princa Kuragina. Jeste li nakon toga snimali još nešto za televiziju?
– U New Yorku sam kao ‘guest star’ snimio jednu epizodu popularne serije »Crna lista« (»Blacklist«) u kojoj sam glumio doktora Bogdana Krilova. Ta serija se inače trenutno emitira i u Hrvatskoj i to svaki radni dan u kasnovečernjem terminu na HTV1.
Vaš redateljski filmski prvijenac »Oslobođenje Skoplja«, u kojemu glumite i glavnu ulogu, prikazan je na više od deset prestižnih festivala u Europi i SAD-u, a prošle je godine izabran kao makedonski kandidat za 89. nagradu Oscar u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku. Što za vas znači taj film?
Radite jako puno i ljeti i zimi. Odmarate li se vi ikada?
– Nema odmora dok traje obnova (smijeh). Sada smo i Lenka i ja najviše zauzeti našim studijem glume. To su talentirani, pametni, svijesni mladi ljudi koji su iz cijele Hrvatske došli u Rijeku. Gušt nam je s njima raditi. Imaju što naučiti, a i mi učimo od njih. Podržavamo njihovu inicijativu da preuzmu stvari u svoje ruke i da se kod nadležnih vlasti i gradskih institucija izbore za pravo na neki prostor gdje bi mogli igrati i stvarati svoje predstave. Oni su jedna prepoznata prava energija, kad god su izašli pred riječku publiku dvorane su bile pune i već imaju neke druge mlade ljude koji ih prate. Zaslužuju da se ostvare u ovome gradu kojeg vole i u kojem žive svoje kazališne snove za koje su se sve ove godine školovali. Rijeka ima ogroman potencijal kreativnih ljudi i sigurno je grad koji treba imati jedan akademski teatar sa svojom posebnom estetikom i energijom.
Svi uvjeti su tu. Uostalom 2020. godine Rijeka će biti Europska prijestolnica kulture a što ima važnije nego stvarati uvjete u kojima će se buduće generacije moći razvijati i raditi.Vjerujem da će im pomoći svi oni koji su za to zaduženi u ovome gradu. Mi već šest godina radimo s njima u malim i potpuno neprikladnim prostorima za studij glume, pa ipak, unatoč tome, uspijevamo s tim mladim ljudima ostvariti uspješne predstave i podržati ih u talentu i mladenačkom entuzijazmu. Učimo ih da budu hrabri, odvažni i blagi ljudi. Da se bave sadašnjošću i budućnošću, da budu nova energija našeg društva koja će stvarati zanimljive i odvažne predstave i intenzivno komunicirati s gradom, kreirati u njemu jednu živost i obogatiti ga. Siguran sam da će Rijeka shvatiti da postoje ti mladi kazališni umjetnici koji moraju dobiti svoj prostor, svoj akademski teatar koji stvarno zaslužuju.
– Emotivno mi jako, jako znači. Moj i Danilov film »Oslobođenje Skoplja« bio je nedavno i u službenoj konkurenciji Shanghai Film Festivala koji je postao festival A kategorije uz Cannes, Berlin i Veneciju. Imao je četiri vrlo posjećene službene projekcije na festivalu, posljednju 26. lipnja i imao je jako dobar prijem. Nisam mogao putovati u Šangaj jer sam obnovio staru ozljedu kičme i morao sam se liječiti kod svojih terepeuta u Rijeci, Dejana Mišure i dr. Fulerra.
Živim za Leara
Koliko zbog karijere pati vaša obitelj?
– Nekada su uvijek putovali sa mnom i sve je bilo ok. Ali kada su djevojčice krenule u školu tada je bilo uistinu teško. Znao sam ih ne vidjeti po dva mjeseca. Dolazila je samo moja Lenka koja me posjećivala na snimanja po cijelom svijetu…
Teatar »Ulysses«?
– Dragi Vinko, znam da te jako zanimaju koncerti (smijeh). Petnaestog srpnja imati ću na Malom Brijunu u tvrđavi Minor koncert u kojem će mi biti gosti dvojica gitarističkih virtuoza Miroslav Tadić i Vlatko Stefanovski, te Damir Urban i američka violinistica Yvette Cornelia. Koncert će trajati najmanje dva i pol sata. Koncert će biti otvorenje 17. sezone kazališta Ulysses. Urban će tijekom ljeta imati i svoj samostalni koncert na Malom Brijunu.
A predstave?
– Već sedamnaestu godinu igram »Kralja Leara« i živim za tu ulogu. Igram samo četiri predstave po sezoni i obično publika ispuni gledalište do kraja. To je neka tajna veza između mene, Shakespearea i publike, nitko nam ne može oduzeti to naše posebno ushićenje i strast. Kralj Lear je najdugovječnija predstava Teatra Ulysses i na neki način naš zaštitni znak. Ovog ljeta igram još Kreonta u predstavi »Antigona 2 000 godina kasnije«. I to je sve od mene ovoga ljeta. Ali na Mali Brijun dolaze neki novi majstori glume i jako je lijepo gledati što se sve u našem teatru događa. Ove godine po prvi put će u našem teatru gostovati Mirjana Karanović , velika glumica i veliki čovjek, osoba koja je svojim humanitarnim akcijama zadužila cijelu regiju. Ona će se pojaviti u predstavi »Novo doba« koju režira Dino Mustapić. Bit će na Brijunima ovog ljeta i predstava »Dobri čovjek iz Sečuana« Bertrolda Brechta s Lenkinim studentima, iza toga repriza prošlogodišnje premijere »Shakespeare ljetne noći« koja se igra na novim, fascinantnim prostorima oko naše tvrđave, predstava HNK iz Zagreba »Ljudi od voska«, odlična predstava Borne Vujčića »Pečat« koja se već treću godinu igra na Velikom Brijunu, naša nova predstava »Mate Parlov« koju režira mladi Puljanin Aleksandar Švabić, a u kojoj igra glumački ansambl sastavljen od zagrebačkih i beogradskih glumaca predvođenih Slavkom Štimcem. Ovoga ljeta je ponovo s nama naš prijatelj Zijah Sokolović s predstavama »Glumac je glumac je glumac« i »Medvjed«, a biti će s nama i naša velika prijateljica oskarovka Vanessa Redgrave s jednim svojim posebnim programom poezije, Shakespearea i naše ranjive stvarnosti.
Do posljednjeg daha!
Kralj Lear, Kreont. Puno je to dugih i jezično kompliciranih tekstova za pamtiti…
– Ha, ha, ha. Nije to ništa! Bilo je vremena, kad sam bio dosta mlađi, kad sam na repertoaru imao to jest igrao iste sezone Hamleta, Don Juana, Melkiora, Per Ginta, Richarda lll, Georgija u »Oslobođenju Skoplja« i inspektora u našim legendarnim »Karamazovima«.
U trećoj ste životnoj dobi. Imate oko sedamdeset godina. Odakle crpite energiju i entuzijazam za daljni rad? Neki vaši filmovi i kazališne predstave su i fizički jako zahtjevni…
– Da. Još uvijek se vrti ovaj kotač koji me pokreće. I još se osjećam kao dječak. Tim više što ispred mene stoji najgenijalniji glumac svih vremena, čovjek od kojeg smo svi mi učili i još uvijek mu se neizmjerno divimo.To je to čudo od čovjeka i od glumca koje se zove Pero Kvrgić, umjetnik u koga sam od svoje mladosti naprosto zaljubljen.
Da možete bi li išta mijenjali u vašem dosadašnjem životu i karijeri?
– Bih, ali neću nikada otkriti što.
Po čemu bi željeli da vas pamte?
– Po prijateljstvu i po ljubavi.
Vaš umjetnički i životni credo?
– Živjeti do posljednjeg daha!
