RIJEKA – »Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa sjećanje i želju, uznemiruje zamrlo korijenje proljetnom kišom…«, čuveni su stihovi kojima počinje poema »Pusta zemlja« Thomasa Stearnsa Eliota (1888. – 1965).

Navedenim citatom, u prijevodu Antuna Šoljana, počinje prvo pjevanje »Pokop mrtvaca«, a slijede »Partija šaha«, »Propovijed vatre«, »Smrt od vode« i »Što je rekao grom«. U bilješkama uz »Pustu zemlju« Eliot objašnjava da su ne samo naslov, nego i zamisao i dobar dio popratne simbolike potaknuti knjigom Jessie L. Weston »Od obreda do priče«, odnosno legendom o gralu. Jedan od poticaja je i antropološko djelo »Zlatna grana« Jamesa Georgea Frazera o podrijetlu religijskih obreda i običaja, pa se tako u poemi mogu uočiti stanovita pozivanja na vegetacijske ceremonije.

Duboko razočaranje

»Pusta zemlja« (u originalu »The Waste Land«) T. S. Eliota objavljena je 1922. godine, a danas se smatra jednim od najutjecajnijih i najvažnijih djela moderne književnosti, odnosno poezije na engleskom jeziku. Poema okvirno prati legendu o potrazi za Svetim gralom, uz brojne vinjete vezane za opis suvremenog britanskog društva. Eliot je djelo ispunio aluzijama na prethodna književna djela, prije svega iz zapadnog kanona, ali i referencama na budizam i hinduizam. Stil varira od satire do apokaliptičkih proročanstava. Kritičari su u »Pustoj zemlji« pronašli odraz autorova dubokog razočaranja modernom industrijskom civilizacijom, izazvanog kako Prvim svjetskim ratom tako i frustrirajućim životom u Londonu njegova vremena.

Kritičari »Pustu zemlju« opisuju i kao zbir »krhotina« kojima je pjesnik podupro, a možda još jače razrušio, ruševine Europe i cijelog Zapada. U analizama se ukazuje i na dramske prizore, na ironičnost i fragmentiranu strukturu poeme. Njenu aktualnost u novoj predstavi naslovljenoj »Pusta zemlja« prepoznao je riječki Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA. Prema konceptu i u koreografiji Ivane Peranić, ova predstava fizičkog kazališta refleks je na današnje vrijeme koje je također obilježeno krizom – duhovnom, zdravstvenom, kulturološkom, ekonomskom i svakom drugom. U tom kontekstu poruke Eliotova djela iznova postaju aktualne.

Apstraktne slike

U slobodnoj interpretaciji »Puste zemlje« Ivana Peranić i dramaturg Jorge Correa Bethencourt ne oslanjaju se na klasičnu dramatizaciju prizora i pojedinih motiva, već grade apstraktne, fragmentarne slike koje se temelje na jeziku fizičkog kazališta i korporalne mime, a prepoznajemo i elemente istočnjačkih borilačkih vještina i joge. Nadahnuće istokom osjeća se i u pročišćenim, minimalističkim kostimima Tajči Čekade.

Tematski se baveći krizom moderne civilizacije, odnosno moderne svijesti, Peranić u središte interpretacije »Puste zemlje« stavlja atomizaciju društva i kidanje veza između pojedinca i zajednice, ili, kako navodi: »… pustošiju ljudskog beznađa i ‘čežnju za vodom’…«
Koreografija Ivane Peranić kreće se od grupnih prizora do izdvajanja pojedinaca iz mase ili dojmljivog prizora s dvama plesačima i plesačicom. Koreografske zamisli izvrsno prati glazba Envera Krivca, posebno u sekvencama koje evociraju mitske oblike svijesti, to jest obred, ritual i primitvne kulture. Koreografija dolazi do punog izražaja oblikovanjem svjetla Gianfranca Mirizzija. Izvođači i koautori su Milijana Ćulić, Sanjin Ćuška, Dino Drokan, Paulo Jugo, Mara Klanjac, Iva Magaš i Lucia Paliska.

Eliotova »Pusta zemlja«, u Šoljanovu prijevodu, završava riječima: »Santih santih santih«, uz objašnjenje da je to uobičajeni svršetak upanišade. »Mir koji nadilazi shvaćanje« naš je ekvivalent toj riječi – zaključuje T. S. Eliot i iznova navodi na razmišljanje.