Kad je Gus Van Sant 1998. godine napravio »apsolutno vjerni« remake Hitchcockova »Psiha« (1960.), u potpunosti bez promjena preuzevši kadriranje starijeg majstora filma, publika je konačno s apsolutnom sigurnošću shvatila da u umjetnosti ne postoji ponavljanje. Van Santov film, naime, imao je potpuno drukčije djelovanje na gledatelje od Hitchcockova filma. To je inicijalno i tema Berkovićeva filma »Rondo« (1966.), u kojem varijacije iste igre, šaha, kao i varijacije međuljudskih odnosa, indirektno donose filozofski i etički esej o tome kako vidimo svijet. Za suca Mladena, opterećenog krivnjom prema kažnjenicima na koje su pale njegove presude, svijet je »uvijek isti«. Sve je dosadno, predvidljivo i isprazno. Za umjetničkog dizajnera i ludista Feđu, sve se stalno mijenja, svijet i ljudi, nitko nije dva dana isti čovjek. Za lik mlade Nede, čiji je interesni domet izrezivanje haljina u modnim časopisima i želja da što prije postane majkom, dakle Neda je »ukras« ove muške konstelacije ljubitelja šaha, brak je također rutina iz koje će mlada dama pokušati istupiti. U Berkovićevu filmu, zaključno, dva se viteza bore oko ljepotice i pobjedu donosi onaj zaigraniji, maštovitiji, otvoreniji, blaži. S ovim se ishodom slaže i teorija evolucije: žene osvajaju umiljati, a ne agresivni muškarci. Kako je u Rakoševoj režiji?

Glumačke posvete nijansama

Na maloj sceni »Gavelle« nema mogućnosti da se ponavljaju rotacije kamere dok se likovi penju i silaze kružnim stepeništem (filmski postupak na račun »ronda« kao glazbene i socijalne teme Berkovićeva djela), niti postoji scenografija Željka Senečića u kojoj se fotografije Picassa nadovezuju na slike Miljenka Stančića i karnevalske maske. Kazališnu scenografiju potpisuju redatelj Janko Rakoš i Marita Ćopo: sve je tu ukusno građanski uređeno, udobno, toplo kao tepih na koji se nadovezuje elegantna fotelja. No, stan nije atelje, nije mjesto umjetničkog nereda i stvaralaštva (kao u filmu). Scenska podjela uključuje Filipa Šovagovića kao iznimno dobrostivog i zaigranog Feđu, Franju Dijaka kao mnogo tamnijeg i tmurnijeg Mladena i Tenu Nemet Brankov u ulozi trofejne figurice Nede. Sve troje je nesumnjivo točno, pa i svjesno (posebice zvukovno) određeno filmom, ali svaki je od glumaca u kazalištu napravio bitan adapt-autorski pomak. Tako Tena Nemet Brankov kao Neda u jednom kratkom prizoru plače u kavanici u lijevom kutu pozornice, kamo je pobjegla od obojice svojih kućnih šahista, signalizirajući da joj treba »treći«, nezavisni prostor (u filmskoj verziji plače u spavaćoj sobi i suprug je tješi).

Za razliku od filmskog Relje Bašića kao glumca koji doista odiše umjetničkim suverenitetom lika Feđe, malim glazbenim i likovnim virtuoznostima (Bašić čak svira odličnu jazz-obradu Mozartova »Ronda u a-molu«), Feđa Filipa Šovagovića kao da uopće nije umjetnik. On je dobar čovjek, mio i blag, srdačan, prijateljski odan, lucidan u tome kako »preusmjerava« i anksioznosti i mikroagresije u neki oblik igre i zafrkancije, ali Šovagovićeva je kvaliteta naprosto odsutnost zamjeranja, zloće, bilo kakve okrutnosti. U tom je mekodušju Šovagović doista bravurozan. Franjo Dijak igra najtežu ulogu, koju u filmskoj inačici nosi hamletijanski tamni, tmurni, gorki, iznutra poharani Stevo Žigon. Dijak je napravio svjetliju figuru od svog filmskog prethodnika, koja zapravo kao da ne može povjerovati da je igdje dobrodošla i prihvaćena. Neka neobična ranjivost zrači iz Dijaka kao gosta tople obiteljske oaze: on s mukom, naporom i oklijevanjem prihvaća da ga domaćini ne tretiraju kao stranca i da od njega ne traže ništa zauzvrat (osim partije šaha). Dijak, stoga, otvara problematiku samomržnje, na koju odnosi s drugima ipak djeluju (ništa slično ne može se reći za Žigonovu interpretaciju). Naravno, to nije pomak koji je lako definirati, ali i bog i vrag su uvijek u nijansi, pri čemu je Dijakova nijansa blago transformativna.

Što nam čine prihvaćanja

Upravo zbog Dijakove izvedbe, »Rondo« postaje predstava o mudrosti prihvaćanja, točnije o tome kako na tvrdu emocionalnu materiju djeluju otvorenost i dobrota (naravno da to ne bi uspjelo da nema Filipa Šovagovića kao svojevrsnog »sunca« uprizorenja). Krutost polako postaje znatiželja, seksualna mehanika razvija interes za intimnost, da bi na kraju stigao i moment svladavanja tako nepretencioznog, a opet velikodušnog opraštanja da se možemo pitati je li Berkovićev scenarij istinski, ključni antiratni tekst domaće kinematografije.

Režijski, predstava je iznimno pažljivo i točno ritmizirana (s odličnim glazbenim numerama koje ne postoje u filmskoj varijanti), zbog čega se čini kao da je Janko Rakoš oduvijek na redateljskom terenu. Svakako ga treba pohvaliti jer istovremeno poštuje i povijesnost filma, epohu kojoj film pripada (svi historijski citati odjeće, frizura i plakata pažljivo su i točno plasirani – kao što nitko nije dirao ni u jezik Berkovićeva scenarija), ali Rakoš nipošto ne radi klasičnu povijesnu adaptaciju. Umjesto toga, svjesno bira govoriti unatrag i unaprijed: nekad smo živjeli puno sporije, kao da kaže predstava, imali smo vremena za kavane, šah i slušanje radija, nije bilo mobitela i plazmi, čovjek je čovjeku bio pristupačniji.

U isti mah, to je i zagovor nedjeljnih popodneva koja nisu samo »utakmica ili šah«, nego i rituali ljudskih susreta, kakvih nam danas nedostaje više no ikada. »Rondo« je predstava koja vas zavrti u svoja moguća ponovna gledanja, što je krunski dokaz da je materijal prešao medijske granice i afirmirao se i kao kazališna izvedba. Naravno, dodatni je užitak u povodu ove premijere još jednom pogledati i film, ali bitno je da status filmskog klasika nije blokirao kazališno istraživanje – baš suprotno, oslobodio je dimenziju tihe, ali snažne žudnje za ljudskim kontaktom. Dugi aplauz nepremijerne publike s kojom sam gledala predstavu također je svjedočio u prilog emocionalnog intenziteta izvedbe. Konačno, i tema, i izvedba, i režija kojima je pošlo za rukom izbjeći utapanje u plićaku banalnosti »stvarnosnog pisma«. Naprotiv, Berkovićev poučak mogao bi glasiti da je unutarnji svijet uvijek mnogo zanimljiviji od vergla općih mjesta koje loši pisci vole nazivati »realnost«.