Jedno od zaista najposebnijih i najsloženijih djela u opusu velikoga talijanskog skladatelja Gioachina Rossinija, istaknute figure u razdoblju belcanta, je nedvojbeno opera »Putovanje u Reims«/»Il viaggio a Reims« praizvedena 1825. godine, koja se zbog složenosti samog izvođenja, koje podrazumijeva i velik broj solističkih uloga, ne izvodi često.

Uhvatiti se u koštac s postavljanjem toga opernog djela na kazališne daske predstavlja izazov, no to je uspješno pošlo za rukom režiseru, dramaturgu i nekadašnjem intendantu HNK-a Ivana pl. Zajca dr. sc. Marinu Blaževiću, čija je opera »Putovanje u Reims« u sklopu EPK 2025, kada Gorica i Nova Gorica nose titulu Europske prijestolnice kulture, nedavno imala svoju premijeru.

Uz Blaževića, inače rođenog Riječanina, koji je ovo potentno operno djelo osuvremenio, na predstavi je također radila još jedna Riječanka, kostimografkinja Sandra Dekanić, a sudeći po reakcijama publike – višekratnim ovacijama na otvorenoj sceni – možemo ustvrditi kako je opera publiku zaista oduševila.

Belkantistički užitak

Svega nekoliko trenutaka nakon dugotrajnog pljeska negdje među redovima u gledalištu na otvorenom prvu smo ugledali nekadašnju gimnazijsku profesoricu glazbene kulture Borku Jovančević, koja je već u prvoj rečenici operu »Putovanje u Reims« okarakterizirala kao »rijedak spektakl, no onakav kakav smo s Marinom Blaževićem već doživjeli«. Sama opera, govori, »teška je za izvođenje, no zaista posebna«, jer »je jedna od prvih belkantističkih u tako velikom obliku«.

Foto DAMIJAN SIMČIČ/ SNG OPERA IN BALET LJUBLJANA / PICCOLO OPERA FESTIVAL

– Fenomenalno je kako je glazba bila sjedinjena s tekstom, jer bi svaki glazbeni broj završio čisto logično, i belkantistički s produženim vokalizmima na kraju, što je bio pravi užitak za dušu.

Posebno mi je ovdje zanimljivo i dosta teško polifono vođenje u ansamblima, kad su solisti zajedno – bilo da ih je dvoje bilo troje, čak ih je bilo od sedam do devet sa zborom – tako da svaki solist ima svoj dio, a opet je sve ujedinjeno u kompletu tog glazbenog broja.

Upravo je to onaj raritet za nekoga tko razumije glazbu, no pravi spektakl ovdje je režija koja objedinjuje scenu, kostime. Dakle za sve je pod navodnike u negativnom smislu, odnosno u pozitivnom smislu kriv redatelj koji je ovo napravio vrhunski.

Užitak je bio u slici, u detaljima, u ironiji i u puno drugih stvari, i za tu inspiraciju svaka mu čast, ističe Jovančević te dodaje kako je »ovo definitivno bio spektakl kakav ćemo rijetko doživjeti jer se i sama opera rijetko izvodi«.

Na premijeri opere koja se izvodila točno na liniji razgraničenja dvaju gradova, talijanskog i slovenskog, bila je i intendantica centralne nacionalne kazališne kuće, dr. sc. Iva Hraste Sočo, koja je također imala pozitivne dojmove o ovome opernome biseru.

– Bilo je inspirativno vidjeti kako Nova Gorica živi u duhu Europske prijestolnice kulture. Čestitam svim sudionicima izvedbe opere »Putovanje u Reims« na promišljenoj interpretaciji ovog Rossinijeva djela, a autorskom timu na višeznačnom odabiru same lokacije izvedbe.

Posebne čestitke upućujem kolegama Marku Hriberniku i Marinu Blaževiću, vrsnim solistima, kao i svim djelatnicima ljubljanske Opere koji su sudjelovali u ovom projektu, te se nadam nastavku uspješne suradnje HNK-a u Zagrebu i SNG-a Opera in Balet Ljubljana, kaže Hraste Sočo.

Priča bez granica

Glede same opere i načina na koji je povezana s temom, to jest sloganom EPK-a, »Borderless«, umjetnički ravnatelj Piccolo Opera Festivala Gabriele Ribis govori kako je priča o kralju Karlu X. Bourbonskom, zapravo »priča bez granica«, pa onda možemo govoriti i o operi bez granica.

Foto DAMIJAN SIMČIČ/ SNG OPERA IN BALET LJUBLJANA / PICCOLO OPERA FESTIVAL

– Kralj Karlo X. u Goricu je došao provesti svoje posljednje dane, umro je u palači Coronini, koja se sada nalazi u Italiji, a zatražio je da bude pokopan u samostanu na Kostanjevici, koji je u Sloveniji.

Baš zato, s obzirom na to da imamo kralja bez granica, kažem kako imamo i operu o tom kralju bez granica, što je i neka početna ideja.

Kao što ste mogli vidjeti u finalu, ova opera također je i prikaz europskih država; pjevaju se nacionalne himne, plemići iz cijele Europe dolaze u Reims odati počast Karlu, a večeras mislim da odajemo počast Europi, i to pokazujući joj da upravo ovdje u Gorici, odnosno u Novoj Gorici, možemo graditi neki novi europski kulturni identitet.

To je ono oko čega se moramo držati zajedno; kultura koju dijelimo, glazba koju dijelimo, opera koju dijelimo – to su stvari koje nas mogu ujediniti i potaknuti na suradnju i zajednički rad za neku bolju budućnost.

Mislim da je ovo i svojevrsna slika, odnosno primjer za ona mjesta u kojima se trenutačno odvijaju sukobi. I ovdje je bilo sukoba, ljudi nisu razgovarali, bili smo na dvije različite strane, ali kao što vidimo, možemo očuvati našu kulturu, dijeliti ono najbolje što svaka strana ima, živjeti u miru, uživati zajedno te težiti ljepoti, sreći i miru, ističe Ribis.

Glede nastanka same predstave, redatelj Marin Blažević naglašava kako je o operi »Putovanje u Reims« razmišljao već duže, otkako se prvi puta susreo s time djelom, prije petnaestak ili dvadesetak godina.

Iako se o ovome naslovu razmišljalo i za vrijeme njegove mandature u Rijeci, redatelj ističe kako je ovaj operni naslov bio »izvan njihovih dometa« pa su od njega morali odustati.

– O ovom smo naslovu u nekoliko navrata razmišljali i u Rijeci, gdje su me, kao što znate, uvijek posebno zanimali umjetnički i produkcijski izazovni i neobični naslovi, no svaki puta smo bili prisiljeni odustati.

Stoga me oduševila prilika da režiram »Putovanje u Reims« u sklopu programa Europske prijestolnice kulture 2025. (Nova Gorica & Gorizia).

Poziv je najprije stigao iz ljubljanske opere, nakon uspjeha »Arijadne na Naxosu« koju sam ondje radio u rujnu 2022. godine. Ljubljanska opera jedan je od partnera u produkciji »Viaggia« u ovogodišnjem EPK-u, što znači da će oni koji su propustili EPK premijeru, predstavu moći pogledati već u listopadu u Ljubljani.

Riječ je o Rossinijevoj operi koja se doista rijetko izvodi, a jedan od razloga je njezina izvedbena zahtjevnost, kazuje Blažević.

Inspirativna plićina

Kako dalje govori, »podjela solistilčkih uloga uključuje osamnaest likova, među kojima je čak deset glavnih«, a opera »usto podrazumijeva i angažiranje pjevačica i pjevača dobro upoznatih sa specifičnim stilom pjevanja rosinijevskog repertoara«. Njegov interes za ovo djelo, dodaje, vezan je i za njegov afinitet prema komičnome žanru.

Foto DAMIJAN SIMČIČ/ SNG OPERA IN BALET LJUBLJANA / PICCOLO OPERA FESTIVAL

– Premda i mene samoga čudi taj afinitet, s obzirom na to da sebe uglavnom doživljavam previše ozbiljno, još od Verdijeva »Falstaffa« u opernom me repertoaru posebno zanima komični žanr, opera buffa i njezini derivati, a usto i komični, odnosno ironični momenti u opernim tragedijama i melodramama.

Pokušate li se zadubiti u radnju »Putovanja u Reims«, nećete uspjeti duboko zaroniti. Zapravo, radi se o jednoj od najplitkijih, ali možda baš zato i najzabavnijih Rossinijevih opera.

Mene je ta plićina, odnosno praznina posebno inspirirala. Svašta možete učitavati u takvu operu. Netom prije radio sam »Don Giovannija«, »Toscu« i jednu suvremenu operu, »Sopra lo amore«, pa je interprerativna sloboda, upravo neobaveznost na koju poziva »Viaggio«, bila pravi odmor i užitak, ističe energično Blažević.

»Od same radnje, koju dinamizira razigrana glazba prije negoli razvoj odnosa među likovima, pa onda i samih likova«, pojašnjava, »zanimljivija je okolnost odnosno situacija u koju su ‘bačeni’ likovi, kao u neku vrstu zabavnog društvenog ‘eksperimenta«.

– Predstavnici europske aristokracije i vojne elite s početka devetnaestoga stoljeća zatekli su se, na putu prema Reimsu, u nekom spa-hotelu, gdje ih je slučajnost, nestašica konja, trajno spriječila da pravovremeno stignu na krunidbu.

Umjesto da nastave putovanje, nema im druge nego da se zapletu u ljubavne višekutnike. Finale prvog dijela opere, u kojem trinaest likova/solista najprije zapomaže zbog nedostatka konja, lansira nas preko sto godina u budućnost, sve do groteske ioneskovskog tipa i naboja.

No taman kada cijela opera zaglibi u teatru apsurda, evo nam političko-romantičkog obrata. Umjesto u Reims – preusmjeravamo se u Pariz, a dok ne stignu kočije, a valjda hoće, prije ili kasnije, nema druge nego prepustiti se slavlju, uz pjesmu i ples.

Tema, pa čak i slavlje tzv. europskog zajedništva, koje sugerira libreto, ipak nije idealizirana u našoj predstavi. Naime, ako se o nekom zajedništvu uopće radi, onda je to ono koje okuplja europsku aristokraciju, a ne narode.

U jednom od interpretativnih zaokreta uveli smo improvizaciju Marseljeze, a u finalu predstave, aristokracija opijena slavljenjem kralja uopće ne primjećuje konje koji su konačno stigli.

U kočiju se ukrcavaju sluge i pomoćnici te kreću za Pariz. Ili – na Pariz, sažima o operi Blažević te dodaje da su Lipicaneri Stevan i Janez »odlično odigrali svoje uloge«.

Duhovi prošlosti

Vrlo upečatljive, većinski bijele, kostime od kojih neki imaju i primjese sive boje izradila je riječka kostimografkinja Sandra Dekanić koja je kazala kako su joj polazište za ovu predstavu bili povijesni kostimi, u ovome slučaju stilski pojačani.

– Riječ je konkretno o 1825. godini, o lipnju 1825. godine, vrlo dinamičnome razdoblju u modi. S obzirom na to da je moda tog perioda bila gotovo brža nego što je danas, bilo je prilično zanimljivo raditi kostime uz sve te utjecaje. Kostimi, od kojih je većina bijela, uz nekoliko onih u sivkastim tonovima, zamišljeni su kao nekakvi epski kipovi u velikome parku, koji oživljavaju povijest, govori Dekanić.

Foto DAMIJAN SIMČIČ/ SNG OPERA IN BALET LJUBLJANA / PICCOLO OPERA FESTIVAL

Zadovoljstvo kostimima nije krio ni sam redatelj koji je naglasio kako se radi o kostimima i maskama koje likove pretvaraju u duhove prošlosti.

– Radi se o kostimima i šminki, odnosno maski koja likove pretvara u duhove iz prošlosti, zarobljene u vlastitom vremenu, sve dok u završnom prizoru predstave, ispod gustih slojeva šminke ne počnu provirivati lica naših suvremenika, mladih pjevačica i pjevača.

Njihov glazbeni i glumački talent, njihove osobnosti, njihova inventivnost, entuzijazam, ozbiljnost i duhovitost, njihova posvećenost teatru, učinile su »Putovanje u Reims« jednim od onih kazališnih iskustava koji možete opisati samo kao – radost, zaključuje redatelj predstave Marin Blažević.