Predstava

Premijera u ZKM-u: Alisa u zemlji čudesa ili kako srediti jezičnu policiju

Nataša Govedić

Prvu ruku adaptacije teksta napravio je  Ivor Martinić, a drugu  dramaturginje  Ivana Đula i Tamara Kučinović. Predstava svako malo zapada u kičerska vizualna i akustična pojednostavljenja



Zagrebačkom kazalištu mladih već dugo treba mladenačka predstava koja se može dobro prodavati djeci i odraslima (skraćeno: hit), a preduvjet za takvu dobitničku kombinaciju nije samo izbor literarnog klasika, nego i izbor kazališnih suradnika. Budući da je u posljednjih nekoliko godina vjerojatno ponajbolju dječju predstavu – »Ritam Tam: bajku o ritmu« (u kazalištu Trešnja) – napravio tim u sastavu redateljice Renate Carole Gatice i dramaturginje plus glazbenice Ivane Đule, ZeKaeM im je povjerio i izvedbu scenske adaptacije Carrollova romana, za prvu ruku dramatizacije anagažiravši i Ivora Martinića, dok je drugu ruku adaptacije predstavi posudila lutkarska redateljica i dramaturginja Tamara Kučinović. O predlošku se diskutiralo i prije same premijere na tribini pod vodstvom Srđana Sandića, kao voditeljskog favorita ZeKaeM-ove uprave, kad su o Carrollovu romanu iz perspektive Gillesa Deleuzea i psihoanalitičke teorije zborili Tomislav Brlek i Andrea Milankov.


Teen Alisa


Na samoj pozornici »Alisa« je prvenstveno mišljena za tinejdžersku publiku. Potraga za njezinim tobože zaboravljenim osobnim imenom kao okvir priče ujedno je i potraga za osobnim profilom mimo društvenih naredbi i očekivanja. Biti svoj, poručuje autorski tim, znači biti »malo lud«. Dosta je neizvjesna količina tog omjera ludosti i poslušnosti, ali izvjesno je da se pod ludošću misle svi oblici kreativnosti, jer predstavu otvara eksplicitna zabrana koju likovi – dakako s pravom dozom stroge dvosmislenosti – upućuju publici: »Zabranjeno maštati!«.


Alisu utjelovljuje uzorno drska, britka te fizički i filozofski zaigrana Anđela Ramljak (posebno je zanimljiv njezin spoj emocionalne kooperativnosti s fantastičnim događajima i hrabrosti »preokretanja« pravila igre koja su joj na licu mjesta nametnuta), a u njezinom najužem glumačkom krugu prati je i odličan dramski kor: Rakan Rushaidat (Bijeli Zec, Ožujski Zec), Dado Ćosić (Kuharica, Ludi Klobučar), Edvin Liverić (Vojvotkinja), Sreten Mokrović (Puh i Gusjenica), Petar Leventić (Kraljica) i Vedran Živolić (Kornjučo, Kralj). Alisine unutarnje dvojnice, pak, igraju Barbara Prpić (Hrabra Alisa), Marica Vidušić (Mudra Alisa) i Tina Orlandini (Osjećajna Alisa). Tu su i manje uloge Matea Videka (Lažna Kornjača) i Roberta Budaka (Galeb).




Osnovnoškolska djeca vrlo će se teško nositi s pričom o junakinji koja jezikom propituje jezik, ali zato je srednjoškolska publika itekako pozorno pratila kako Alisi otimaju riječi iz usta, kako joj ih guraju pod nos, na koje se sve načine može skuhati »jezikova juha« i zašto su neke riječi apsolutno zabranjene, neke ubojite, a neke upravo nepodnošljivo »ispravne i korisne«.


Kombinirani kič


Scenografi Isidora Spasić i Igor Vasiljev ogrnuli su prostor igre u prozirne i lelujave plastične zastore, dok su prilično predvidljivo estradne kostime izradili Decker + Kutić. Banalna pop glazba s mnoštvom samplova koju potpisuju Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle dobar je primjer kako NE treba skladati za djecu (pomalo prezirući veći trud oko promišljanja glazbenog materijala kad je u pitanju maloljetna kazališna publika), tako da predstava kombinira kostimografski i glazbeni kič s pročišćenim i inovativnim scenografskim i glumačkim rješenjima, u konačnici postižući dojam kutije na koju se pokušalo nalijepiti puno previše raznorodnih estetičkih naljepnica.


Srećom, frenetični ZKM-ov napor da se sve svidi svima, zbog čega predstava svako malo zapada u kičerska vizualna i akustična pojednostavljenja, ne priječi glumce da svoje uloge odigraju s pravom mjerom ljubavi prema traganju za originalnim nadrealnim izričajem. Glumačka posvećenost u ovom je trenutku ionako najjači ZKM-ov adut.


»Alisa« se mogla raditi na mnogo načina, recimo konzultiranjem serijala popularnih knjiga autorice A. G. Howard, od kojih je prva, »Između dva svijeta«, prevedena i na hrvatski jezik u izdanju Lumena, a u kojima Alisina pra-pra-pra-unuka otkriva prave razloge originalnog pra-pra-pra-bakinog posjeta Zemlji Snova i dublju vrijednost pamćenja čak i onih obiteljskih uspomena koje nas ispunjavaju strahom i tjeskobom.


Zagrebačka publika nije dobila prevratničku, niti osobito inovativnu, ali svakako je dobila šarmantnu tinejdžersku glumačku predstavu o Alisi koja se uspješno bori protiv različitih školskih, obiteljskih i kraljevskih jezičnih policija. Uz pročišćeniji glazbeni i kostimograski izraz i manje straha od toga da se do »današnje djece« tobože ne može doprijeti bez svekolike estrade i »kičade«, »Alisa« je mogla postići i rafiniranost scenske umjetnine koja nadilazi zamku dopadljivosti pod svaku cijenu.


Tinjajuća anksioznost


ZKM-ova pozornica ionako se u posljednje vrijeme stalno spotiče o imperativ brzinski sklepane »atraktivnosti«, na taj način prije otuđujući, nego privlačeći publiku. Kao i sve majstorske knjige o ljudskim avanturama s poetskim i matematičkim razbijanjem vladavine jednoznačne logike, »Alisa« je čitateljski živa i subverzivna, jer je i dalje lucidno »nepojašnjiva«. Njen bliski srodnik je Kafka, budući da ni u Carrollovu svijetu za kraljičinu smrtonosnu presudu nad Alisom također nije potrebna nikakva prethodna optužnica ni dokazni postupak – baš kao ni u Kafkinu romanu »Proces«. Zasebno je pitanje kome se takvo djelo obraća i zašto ga se konvencionalno smatra dječjom, a ne filozofskom literaturom.


Režija Renate Carole Gatice i glumačka izvedba Sretena Mokrovića kao Gusjenice eksplicitno tješi gledatelje stavom da se ne trebamo bojati odrastanja, ne trebamo strepiti nad gubitkom svoje dječje slobode, uvijek ima mjesta za ludiranje, nema nikakvog razloga misliti da će naše divlje dječje Ja posustati pred navalom gorke i suhe odraslosti. Ali u zraku je i sasvim drugačija poruka: čim nekoga moramo toliko uvjeravati oko toga da će »sve biti u redu«, negdje ispod tinja velika anksioznost i potisnuto znanje o odrastanju koje zbilja postupno oduzima velik dio naše zaigranosti i bezbrižnosti. To je ujedno i najbolniji aspekt najnovije ZKM-ove »Alise«, kao predstave o potrebi da se s Jezikom žestoko hrvamo i nadmudrujemo, a ne samo koračamo u ritmu propisanih i prepisanih rečenica.