Teatar Ulysses

Premijera “Doručka šampiona”: Ovo (ni)je predstava o šampionu Mati Parlovu

Vanesa Begić

Predstava je vrlo komorna, primjerenija  kakvoj maloj sceni no utvrdi, a obilježava  je i hermetičnost. Dramaturginja Nataša Rajković kazala je da su radili predstavu inspiriranu stvarnom osobom,  znajući da će na kraju stvoriti fiktivni lik



MALI BRIJUN Predstava Kazališta Ulysses o kojoj se puno pričalo i prije negoli je izvedena, kojoj je promijenjen naslov (a i tekst) dva tjedna prije premijere radi zahtjeva obitelji Mate Parlova da njegovo ime ne može biti korišteno u tu svrhu – »Doručak šampiona« – premijerno je izvedena u subotu navečer u Utvrdi Minor na Malom Brijunu.


Dramaturginja je Nataša Rajković, a režiser mladi Puljanin Aleksandar Švabić, koji je došao već do svoje druge režije u ovome kazalištu nakon prošlogodišnjeg Fassbinderovog »Stranca«.


Iako se do zadnjeg trenutka nije znalo kakvo će vrijeme biti i premda je cijeli dan bio u znaku kiše i grmljavine na cijelom poluotoku, te najava raznih superćelija s Apenina, predstava je održana, no nisu bile prisutne one gužve koje su uvijek prisutne na svakoj Ulyssesovoj izvedbi, bilo premijernoj bilo gostovanju ili reprizi, a razlog tome, čini se, upravo je loše vrijeme. Naime saznajemo da za sve izvedbe koje su na programu do 16. kolovoza vlada iznimno veliki interes publike, a i vremenske su prognoze tada povoljne.


Izvrsni Štimac




Predstava je vrlo komorna, primjerenija možda kakvoj maloj sceni no utvrdi, a obilježava je i hermetičnost.


Zanimljivo je i zbog same specifičnosti predstave i onoga što je prethodilo njezinoj finalizaciji istaknuti neke od komentara posjetitelja. Neki su rekli da su u glavnom junaku prepoznali Matu Parlova, da je to upravo on, u najboljem smislu ljudskih vrlina i karakteristika, dok su drugi, koji su Parlova dobro poznavali, kazali da nema znakova prepoznavanja osobnosti.


Glavni protagonist u tumačenju izvrsnog Slavka Štimca, koji je upravo minimalističkom glumom ostvario vrlo dobru ulogu, vrlo je skroman, veliki šampion, faktografski su navedene sve njegove pobjede, majka ga uči da »čovjek mora voljeti svakog drugog čovjeka«, on je i diplomirani ekonomist, obožavatelj francuskog jezika, voli književnost, posebice Gundulića, Dizdara, Ujevića…


Dramaturginja Nataša Rajković kazala je da su radili predstavu inspiriranu stvarnom osobom, jednim od najvećih šampiona naše sportske povijesti, znajući da će na kraju stvoriti fiktivni lik u koji će biti moguće povjerovati, a »da svi znamo da to nije on, nego naša priča o nekom drugom«.


Dobre su i korektne uloge, uz nekoliko vrlo jakih i dojmljivih, sugestivnih scena ostvarili Lucija Šerbedžija, Jerko Marčić, Dejan Dedić i Katarina Bistrović-Darvaš.


Predstava nije uvijek podjednakog dramskog intenziteta, ne funkcionira cijelo vrijeme kao cjelina zbog nekih nedorečenosti i nepovezanosti što se same strukture tiče, no ima i vrlo dobrih, snažnih momenata, gdje ćemo izdvojiti intervju novinarke i boksača te sam kraj, koji se može odnositi na bilo koju veliku osobu, koju svi uzdižu u nebesa, ali ju žele i razvlačiti, upoznati, prodrijeti do dubljih sfera njezina života.


Hrabar podvig


Upravo minimalističke predstave ostavljaju mjesta za višestruko interpretiranje i iščitavanje, što ovdje nije uvijek najs(p)retnije učinjeno. Kako to biva kod djela u znaku hermetizma, kada se »otvore« nekima mogu biti semantički nedorečena, ili nedovoljno dorečena, a drugima upravo ta konciznost, ta uzročno-posljedična namjerna nedorečenost govori više od samoga teksta.


Dobro je i trajanje predstave, jer takva komorna forma ne bi mogla biti efikasna u trajanju duljem od sat vremena. Premijernoj se publici, sudeći po dugotrajnim aplauzima i glumačkoj postavi koja se poklonila pet puta, predstava dopala, iako su mišljenja gledatelja s kojima smo porazgovarali nakon predstave o tome što je ona predstavljala, odnosno trebala predstaviti, bila vrlo različita. A to je sigurno i iz razloga što su tražili identifikaciju, prepoznavanje. No režiseru Švabiću idu svakako pohvale za hrabar podvig.


Vodeći se pirandelovskom mišlju da smo svi mi jedan, nijedan i stotisuća, ovisno kako smo u kojoj situaciji prema kome i kako nas tko vidi, prepozna, shvaća, doživljava, tako je i ovaj šampion baš Mate Parlov, a možda i neki drugi šampion.


Glazbu, koja u trenucima najveće hermetičnosti radnje oslikava svojevrsnu tjeskobu, potpisuje Damir Urban, scenografiju Davor Sanvincenti, scenski pokret Staša Zurovac, kostimografiju Maria Marković, oblikovanje svjetla Andrej Hajdinjak, a oblikovanje zvuka Davor Rocco.