Kada je prije nekoliko dana Karlo Hubak u svom intervjuu u Novom listu izjavio da »kazalište ili u stopu prati društvene odnose ili pada u banalnost«, da »opera Nikola Šubić Zrinjski kao kazališni komad danas ne drži vodu, a ima odličnu muziku« te da je »Zajčeva glazba ovdje isusovska – oprosti mu bože, jer je glup«, došlo je do pojačanog interesa za premijeru predstave »U Parku heroja« koja se u okviru festivala Riječke ljetne noći održala na istoimenoj lokaciji na Trsatu.

Za stvaranje slike o kontekstu izrečenih tvrdnji preporučuje se pročitati i cijeli intervju koji je nabijen željom za inovativnim pristupom operi u današnjem vremenu. Da progovaraju o inovativnosti nakon tolikih pokušaja na domaćoj i svjetskoj sceni tijekom desetljeća vrlo uspješni i talentirani umjetnici različitih profila, samo je po sebi teško, ali legitimno je pravo svakoga da pokuša učiniti jedan dodatni iskorak.

Suvremena priča

Karlo Hubak inače je rođen 1988. godine, a završio je studij klavira u Zagrebu i dirigiranja u Sankt Petersburgu. Od 2009. u Zagrebu redovito priređuje solističke recitale, a od 2011. djeluje u dramskom teatru kao dirigent, pijanist i skladatelj u različitim predstavama. Najavljenu inovaciju o Zajčevoj operi »Nikola Šubić Zrinjski« izradio je uz pomoć Nataše Rajković (inače profesorice na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu) s kojom se potpisuje i kao redatelj predstave, a u autorskom timu imao je i Manuelu Paladin Šabanović kao kostimografkinju (uz posudbu kostima iz nekih prethodnih produkcija HNK-a Ivana pl. Zajca) te Alana Vukelića kao dizajnera svjetla.

Foto Dražen Šokčević

Ako se govori o dramaturgiji, onda treba reći da je prostor ispred spomenika u Parku heroja na Trsatu bio samo minimalistički opremljen jednom ili dvjema stolicama uz korištenje prirodnih elemenata poput stepenica te u scene pretvaran svjetlosnim diferencijacijama. Dio same scene bio je rezerviran za instrumentalni ansambl kojem je Hubak i dirigirao, a zbog blizine protagonista i sam je aktivno sudjelovao u radnji predstave. Nakon odabira nekoliko ulomaka (mahom arija i dueta) iz opere »Nikola Šubić Zrinjski« napisan je dramski okvir, paralelna suvremena priča jedne obitelji kroz tri generacije: dementnog oca koji u govoru miješa povijesne okvire od Zrinjskog, Druga Tita, predsjednika Tuđmana i Europske unije (Nenad Vukelić), kćeri liječnice Hitne pomoći koja na nadasve humorističan način zapravo spaja radnju i drži predstavu na okupu (Olivera Baljak) te unuke (Nika Grbelja) nezadovoljne svojim dečkom, inače opernim pjevačem koji je zbog karijere želi napustiti (Marko Fortunato). U pravim ulogama iz opere Zrinjski nastupaju Jure Počkaj kao Levi, Slavko Sekulić kao Sulejman, Marko Fortunato kao Juranić i Gabrijela Deglin kao Jelena, a spoj s tehničkim osobljem predstave čini Andrea Slama kao inspicijentica.

Foto Dražen Šokčević

Nižući već spomenute arije i duete iz Zrinjskog, autori zaustavljaju originalnu dramsku radnju opere i spajaju je sa suvremenim dijalozima koristeći osobne karakteristike pojedinih likova kao poveznicu. Ideja sama po sebi i nije toliko loša, a mjestimično je taj spoj tradicije i suvremenosti u smislu vremena radnje iznimno dobar.

Foto Dražen Šokčević

Odmak od izvornog

Ono u čemu se pokazuje manjkavost je pitanje koju zapravo poruku autori žele poslati? Naime, jasno je da operu kao takvu smatraju potencijalno banalnom, ali značajnim intervencijama u samu partituru nije se zadržala ni kvaliteta izvorne glazbe koja je, navodno, dobra. Obrađujući originalnu glazbu za samo šest gudača, Hubak se nije libio i značajnije intervenirati u opću zvučnu sliku te je koristio slobodniji način obrade uz, slučajne ili namjerne, odmake od izvornosti, kako u artikulaciji, tako i u ponekim harmonijama ili dodanim efektima. Posebna priča bila su tempa koja su također značajno odstupala od tradicije, ponekad s razlogom, a ponekad baš i ne. I konačno, iako je kao libretist potpisan Hugo Badalić (izvorni libretist opere), tekst u pjevanim dijelovima značajno je promijenjen kako bi odgovarao spoju sa suvremenim dijalozima, ponekad s razlogom, a ponekad baš i ne. U svakom slučaju, pjevačima koji planiraju pjevati originalnu predstavu »Nikola Šubić Zrinjski« bilo bi dobro da ovu interpretaciju i obradu čim prije zaborave.

Foto Dražen Šokčević

A glazbenici u predstavi bili su zapravo odlični. Instrumentalni ansambl već spomenutih gudača (Osman Eyublu, Vesna Kolacio, Kata Stojaković, Aned Sngryan, David Stefanutti i Petar Kovačić) lijepo je i uigrano pratio izvedbu čineći sve što može da se osigura sonornost i nosivost zvuka svojih glazbala pojedinačno i skupno, s obzirom na neozvučenu izvedbu u jednom parku. Posebno se istaknuo Petar Kovačić u pratnji »Romance« Jelene koja je obrađena za glas i solo violončelo, ali i svi ostali jer su, osim sviranjem, u predstavi sudjelovali i osnovnom glumom. Neki od pjevača već su pjevali navedene uloge: Slavko Sekulić kao Sulejman koristio je vlastite fizičke karakteristike u korist predstave na komičan način, jednako kao i Marko Fortunato. Pravo iznenađenje bili su Gabrijela Deglin i Jure Počkaj koje bismo rado vidjeli i u cijelim ulogama opere, s tim da se Počkaju preporučuje uloga Zrinjskog s obzirom na ono što je pokazao u izvedbi »Romance«.

Dramski upečatljivo

Ipak, valja reći da su svi pjevači u ovom kontekstu ostali u drugom planu jer su izabrani dijelovi opere nekako slabijeg, više melankoličnog intenziteta, te su bili prava kočnica inače zanimljivoj, dinamičnoj i iznimno komičnoj dramskoj komponenti predstave. Zapravo, više ćemo se sjećati dramskih glumaca koji su bili iznimni te su nas, u skladu s ljetnom atmosferom, doista zabavili. Koliko je ovaj koncept predstave pomogao ili odmogao Zajcu i operi, ako je već izvorna glazba odlična, teško je reći, ali je činjenica da smo za pjevane dijelove, ma koliko oni bili lijepo izvedeni, nekako priželjkivali da čim prije završe.

Foto Dražen Šokčević

Publika se tijekom izvedbe povremeno dobro zabavljala, smijala i pljeskala te je na kraju izvođače nagradila zasluženim aplauzom. Ipak, nakon stjecanja zaključnog dojma može se reći da je ova predstava samo djelomično opravdala očekivanja te da je pokazala značajan prostor za napredak koji bi trebalo ostvariti prije svega kako bio se opera kao žanr afirmirala (ako je to bio cilj), ali i kako bi se opravdale teze s početka priče koje predstavljaju početne točke ove autorske koncepcije.