RIJEKA – Trideseti Međunarodni festival malih scena nastavio se predstavom »Majstor i Margarita«, koju je u Narodnom pozorištu u Beogradu režirao Andraš Urban. Riječ je o dramatizaciji romana ruskog pisca Mihaila Bulgakova koju je napravila Kata Đarmati. Ovo djelo vrlo složene strukture temelji se na motivima poznatima iz svjetske književnosti – na legendama o Faustu i Margareti (u prijevodu je namjerno zadržan ruski oblik Margarita).

Isprekidanim slijedom roman opisuje događaje u Moskvi dvadesetih godina 20. stoljeća, kao i događaje koje je glavni lik, Majstor, opisao u svojem romanu o Pilatovu sudu i Isusovoj mučeničkoj smrti. Događaji u Moskvi opisani su kao fantastična priča o dolasku Sotone Wolanda u Moskvu, gdje će se održati godišnji bal demona. Majstor je, uz podršku Margarite, napisao roman o Pilatu, no kritičari su ga odbacili prije objavljivanja, pa ga je on, ogorčen, bacio u vatru. Spasio ga je Woland glasovitom rečenicom: »Rukopisi ne gore.«

Glazbena dramaturgija

Problematika romana zahvaća temeljna filozofska, teološka, kulturološka i politička pitanja, osobito odnos umjetnika i vlasti, kao i vjerovanje u određenu ideologiju. Kako u djelu nema jednoznačnih odgovora, brojna su i raznolika njegova tumačenja. Žanr je također teško odrediti, jer je roman višeslojan i sadrži u sebi elemente satire, farse, groteske, fantastike, mistike, melodrame i filozofske alegorije. Nakon raznih kazališnih adaptacija, »Majstor i Margarita« Andraša Urbana drukčiji je po tome što od početka do kraja predstave dosljedno slijedi glazbenu dramaturgiju, s brehtijanskim songovima koje u koreografiranim sekvencama (Gerđe Kristijan) izvode glumci. Na pozornici je tako cijelo vrijeme koncertni klavir za kojim skladateljica Irena Popović kao klavirska pratnja kreira svaki prizor i daje mu ritam i ton. Scenografija Andraša Urbana pritom je krajnje minimalistička – sastoji se od dviju crnih stolica i motiva velikoga kruga iznad pozornice koji, kreirajući ozračje pojedinih prizora, poprima oblik Sunca, Mjeseca ili Zemlje, dok je u finalu predstave prekriven crnim platnom, poput totalne pomrčine.

Kompleksnu strukturu romana Bulgakova dramaturginja Kata Đarmati uspjela je povezati u kazališnu cjelinu u kojoj, kao i u predlošku, pratimo dvije fabularne linije.

Reference na suvremenost

U prvoj Sotona, koji se predstavlja kao Woland, za vrijeme proljetnog uštapa dolazi u Moskvu 1930-ih godina (kostimi Bojane Nikitović i Stefana Savkovića su stilski neutralni, što predstavi daje dojam bezvremenosti), gdje živi Majstor (Aleksandar Vučković) koji je napisao roman o posljednjim danima Ješue Ha-Nocrija (igra ga također Vučković) i rimskom prokuratoru Ponciju Pilatu (tumači ga Vanja Ejdus) koji ga je osudio na smrt. No, Majstor sada boravi u ludnici, u koju ga je doveo skeptičan odnos prema vlastitom djelu, podvrgnutom oštroj kritici cenzora i književnika suvremenika.

Foto Nikola Blagojević

Druga narativna linija je roman koji je napisao Majstor. Na kraju se obje linije presijecaju: Majstor oslobađa junaka svojeg romana, a Majstor i Margarita pronalaze u zagrobnom životu »mir« koji im daje Woland. U beogradskoj predstavi u ulozi Wolanda habitusom i načinom glume upečatljiv je Pavle Jerinić, koji je u interpretaciju ovoga lika unio inteligentan humor, ironiju i cinizam. On i njegova svita, koju čine mačak Behemot (Julija Petković), Azazello (Bojan Krivokapić) i Hella (Vanja Milačić), odjeveni su u crne kostime, dok s druge strane u kostimima Majstora, Margarite (Nada Šargin), Ivana Bezdomnog (Dragan Sekulić), Doktora (Jelena Blagojević)… prevladavaju svijetle boje.

Sve ljude, koji su došli u kontakt s Wolandom i njegovim suputnicima, progone kazne za njima svojstvene grijehe i slabosti. U jednoj kabaretskoj točki Woland će se obratiti publici, spominjući današnje modne brendove i opsjednutost novcem. Nasuprot ovoj referenci na suvremeni kapitalizam, predstava apelira na – dušu. Andraš Urban ubacio je još pokoju referencu na društvenu stvarnost, a kao ironijski komentar na religiju (ili više religijski kič) mogu se shvatiti likovni prikazi raspetog Isusa na mjestu čije je glave rupa iz koje vire glumci, poput sajamskih atrakcija za fotografiranje.

Margaritu iz naslova romana, ljubavnicu Majstora, utjelovila je ekspresivnim načinom glume Nada Šargin. Margarita je izgubila trag Majstora nakon što je završio u ludnici i mašta o tome da ga nađe i vrati. Nadu za ostvarenje te mašte Margariti daje Azazello, no ona mora Wolandu učiniti uslugu – moli je da postane kraljica bala koji on priređuje te noći. Na ovoj sotonističkoj »kostimiranoj zabavi« pojavljuju se svi likovi iz predstave, a u ovom ekspresionističkom prizoru kao dio »dekora« pojavljuju se mrtvački sanduci, lutke kostura i lubanje. Bal završava ispijanjem otrova i smrću Majstora i Margarite. Po završetku predstave Woland, Pavle Jerinić, učinio je još jedan »ritual« – pozvao je riječku publiku da pljeskom podrži pobunjene studente u Srbiji.