Nova predstava »Majke« Kolektiva Igralke izvedena je na Riječkim ljetnim noćima, u parku ispred Državnog arhiva u Rijeci, a realizirana je u koprodukciji Kolektiva Igralke, Kazališta Ulysses, Kuće Nahero i Maske Ljubljana. Ovom predstavom Igralke su zaokružile svojevrsnu žensku trilogiju koja je počela »Bakicama« i nastavila se »Curama« u režiji Tjaše Črnigoj, dok je redateljica »Majki« Rajna Racz, a dramaturginja Maja Ležaić. Sve predstave iz trilogije nastale su na temelju slične metodologije – Igralke Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić opredijelile su se za dokumentaristički pristup koji stvaraju na temelju provedenih istraživanja i intervjua s različitim ženama – svojim majkama, bakama…, i sada u »Majkama«, onima koje su intervjuirale studentice Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci pod mentorstvom Dunje Matić Benčić. Dok su »Bakice« bile usmjerene na socijalnu tematiku društveno marginaliziranih žena koje su prisiljene sakupljati plastične boce da bi preživjele, a »Cure« su se bavile reproduktivnim pravima žena, u središtu »Majki« je tema majčinstva, odnosno odluka o tome da se žena ostvari kao majka.

Imaginarni muzej

Ideja za predstavu iznova je stvarnosna i dokumentaristička – autorice i izvođačice shvatile su da su se našle u srednjim tridesetim godinama i da im otkucava vrijeme za odluku o majčinstvu. Kako objašnjavaju u programskoj knjižici predstave, osjećaju se kao prva generacija žena u svojim obiteljima koje zaista imaju slobodu odabira o ovom pitanju; financijski su neovisne, za razliku od svojih baka, a bivanje majkom više se ne podrazumijeva kao što je to bilo kod njihovih majki. Krenuvši od svojih osobnih iskustava, tragale su za ovom temom u umjetnosti, teoriji i povijesti, a najvrednijom literaturom pokazali su se intervjui koji su za predstavu provedeni s nizom žena koje su se javile na javni poziv.

Foto Ana Križanec

Dok je praizvedba »Majki« bila nedavno u dvorištu Etnografskog muzeja na Brijunima, u sklopu sezone Kazališta Ulysses, za izvedbu u Rijeci odabran je prostor ispred zgrade Državnog arhiva. Odabir ovih lokacija dobiva dodatno značenje time što su autorice koncepta – Kolektiv Igralke i Rajna Racz temu majčinstva, odnosno nemajčinstva, odlučile propitivati putem forme imaginarnog muzeja koji postaje svojevrsni katalog znanja i iskustava vezanih uz temu odluke o majčinstvu. Umjesto kustosa kroz takav muzej vodi lik šamanice koju je utjelovila Ana Marija Brđanović, a koja na početku predstave iznosi priču o prikazu prve majke, podsjećajući na onaj »pupak svijeta« bez kojega nas ne bi bilo. Asocijativno ovakav uvod priziva Veneru iz Willendorfa i slične ženske figure iz davne prošlosti, čije pretjerane proporcije, s prevelikim grudima, trbuhom i bedrima, pozivaju na tumačenja koja uključuju plodnost i spol.

Ovaj neobičan muzej ženskog iskustva scenografkinje i kostimografkinje Paola Lugarić Benzia i Tanja Blašković oblikovale su mnoštvom razbacanih jastučastih predmeta u raznim nijansama ružičaste boje, uz zastor s prorezom koji asocira na ulaz u maternicu. Izvođačice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić odjevene su u jednobojne, pripijene kostime koji poput spomenutih figurica Venere ističu njihovu ženskost, što će u jednom prizoru biti dodatno naglašeno umetanjem u kostime bijelih »jastučića«. Vađenje tih predmeta, kao i udaranje o tlo ostalim jastučastim rekvizitima u jednom trenutku će postati i izraz revolta i pobune.

Foto Ana Križanec

Osobna iskustva

Kao i u prethodnim dvjema predstavama, Igralke se u svojoj izvedbi izravno obraćaju gledateljima, iznoseći u ispovjednom tonu svoja osobna iskustva vezana uz (ne)majčinstvo, a ta osobna razina nadopunjena je statističkim i drugim podacima kojima se u »Majkama« progovara i o alternativnim oblicima majčinstva i roditeljstva, o neplodnosti, postporođajnoj depresiji, kompleksnom odnosu majki i kćeri, umjetnoj oplodnji i drugim temama. Izvođačice se referiraju i na aktualne izjave nekih ministara i političara u Hrvatskoj koji ukazuju na potrebu povećanja nataliteta i rađanja onih koji će ratovati za svoju državu, odnosno postati ratno »topovsko meso«. U ovom posebno snažnom trenutku predstave uvodi se i tema rata, koja je u suprotnosti s majkama koje stvaraju život. Igralke će u tom prizoru nataknuti vojničke kacige na glavu, koje se u nekoliko puta ponovljenim pokretima spuštaju u predio trbuha, a zatim ih izvođačice, stavljajući u njih smotane ocijeđene krpe, zibaju poput kolijevki. Represivni državni aparat koji žene prisiljava na majčinstvo, da bi njihovu djecu slao u rat, dobiva epilog u intoniranju hrvatske himne koja je, upućuju Igralke, nastala upravo u Rijeci u kojoj je u vrijeme nastanka »Lijepe naše domovine« živio i radio njezin autor Antun Mihanović. U predstavi se citiraju stihovi koji nisu ušli u službenu himnu, a naročito su ratnički nastrojeni. U tom kontekstu možda je u predstavi trebala biti prisutnija i kritika crkve, ali se citira ono biblijsko: »Plodite se i množite…«, kao i njemački slogan »Kinder, Küche, Kirche«. Na važnost majčinstva, što se može »prevesti« kao pritisak na žene da postanu majke, ukazuju i razne uzrečice koje se u predstavi izgovaraju na različitim jezicima, čime se pokazuje univerzalnost ove tematike.

Od države se Igralke i Rajna Racz spuštaju na privatnu, intimnu razinu, progovarajući o vlastitim iskustvima, između ostalog dotičući se i teme bavljenja kazalištem/umjetnošću i majčinstva. Tako Racz spominje da su je upozoravali da kad postane majka, gotovo je s njezinom karijerom. Igralke se u jednoj koreografiranoj sceni (suradnica za scenski pokret je Mila Čuljak) pojavljuju s metronomima prislonjenim uz glave, u čekaonici u kojoj im sprava koja pokazuje brzinu izvođenja nekoga glazbenog djela odbrojava vrijeme fertilnosti. Osim toga, izvode i krizu i ples jajnika. U »Majkama« do izražaja dolazi i redateljski rukopis Rajne Racz, koji se temelji na sintezi pokreta, glazbe i slike, na poetičnosti, jeziku simbola i svojevrsnog nadrealizma ili magijskog realizma. Tako je u ovoj predstavi zastupljeniji pokret, a glazba Marina Živkovića u nekim motivima podsjeća na dječje uspavanke. Igralke u svojim predstavama koriste i videomaterijale koji pridonose dokumentarizmu, a ovoga puta to su fotografije s motivima majki i male djece projicirane na zastoru (oblikovatelj svjetla i tehnički voditelj je Marin Lukanović).

S mitske, državne i društvene te osobne razine predstava »Majke« u završnici se uzdiže do onog univerzalnog – izvođačice se povezuju bijelim vrpcama, poput pupkovine, u krugu zajedništva i majčinstva koje svojom ljubavlju grli čitav svijet. Pored brojnih drugih referenci, u »Majkama« se citira i Sheila Heti koja se u svojoj knjizi »Majčinstvo« hamletovski pita: Imati ili nemati djecu? Riječ je o naizgled jednostavnom pitanju na koje nema jednoznačnog odgovora, što pokazuje i predstava Kolektiva Igralki, čije je »Majke« publika Riječkih ljetnih noći ispratila snažnim pljeskom.