Predrag Miki Manojlović: Teatar vrijedi samo ako je briljantan

Odavno sam se mogao upustiti u režiju, ali nisam. Način kako ja živim glumu još uvijek mi je izazovan – provociranje procesa s kojim jeste ili niste dio zajedničke igre. Ako jeste – onda je to teatar

Jedan od rijetkih glumaca s područja bivše Jugoslavije sa statusom istinske međunarodne filmske zvijezde danas je Miki Manojlović. Do trenutka kada je početkom devedesetih godina – u znak protesta protiv rata – napustio rodni Beograd, u njegovoj je biografiji bilo ubilježeno dvadesetak filmskih naslova i niz nagrada – danas im je dodao još četrdesetak filmova, od kojih više od polovine snimljenih u inozemnim produkcijama.

  Sjećam se dobro jedne dodjele nagrada na filmskom festivalu Alpe Adria u Trstu – gost večeri bio je Miki Manojlović i njegov film »Il Macellaio« – gdje sam prisustvovala općem deliriju publike u trenutku kad je stupio na scenu. U Italiji Miki Manojlović uživa veliku popularnost, a njegova bilingvalnost – drugi jezik u obitelji je francuski – omogućila mu je da se nastavi baviti glumačkim poslom izvan granica svog jezika.

  Jedanaest godina Predrag Miki Manojlović nije stao na daske bilo kojeg kazališta na području bivše Jugoslavije, a onda je 2003. godine maestralno odigrao naslovnu ulogu u jedinoj kazališnoj produkciji koja se mogla mjeriti s nekadašnjim velikim glumačkim predstavama Jugoslovenskog dramskog pozorišta – »Molijer – još jedan život«, u režiji slovenskog umjetnika Dušana Jovanovića.

  Novo pojavljivanje u teatarskom životu Miki Manojlović bilježi tek 2008. godine, osnivanjem Radionice integracije namijenjene kreativnom izražavanju slijepih i slabovidnih osoba, koje su kao i svi ljudi s nekim fizičkim hendikepom u našim sredinama – marginalizirane grupe, prepuštene samima sebi.

  U Radionici integracije smještenoj uz Savu, u možda najljepšem, ali svakako jednom od najzapuštenijih dijelova Beograda, pod izravnim mentorstvom Mikija Manojlovića koji je u Radionicu (uz još desetak osnivača) uložio svoje ime, energiju i vlastiti novac, nastala su najprije dva »događanja pod reflektorima«, a nedavno i sjajna glumačka predstava »Dok nas smrt ne razdvoji« prema drami Mire Furlan, u kojoj je Miki Manojlović i glumac, i redatelj.

   Voda do usta

O Radionici integracije, u okrilju koje je nastala ova predstava, razgovaram s Mikijem Manojlovićem, uoči putovanja ansambla u Zagreb i igranja predstave u Zagrebačkom kazalištu mladih.

  Osim dramskog teksta Mire Furlan – »Dok nas smrt ne razdvoji« – Radionica je privukla pažnju javnosti dvama scenskim događanjima koji su grupu slijepih i slabovidnih osoba doveli do postavljenog cilja – kreativnog scenskog procesa.

 O komornoj obiteljskoj drami – napisanoj za majku, baku, njihovu kćer/unuku i oca – redatelj Manojlović kaže da je sadržajno i formom na visini najboljih dramskih tekstova današnjice. Radnja počiva na virtuoznoj igri glumačke četvorke u neposrednoj blizini gledališta (pri čemu dvije nepokretne žene tokom cijele predstave leže u krevetima), a gledatelji imaju osjećaj da su i sami dio prostora u kojem se razotkriva intima jedne obitelji.

  Samo igrom na blizinu moguće je ostvariti »krupni plan«, gdje (kao na filmu) glumac može šaptati, a da ga se dobro čuje, gdje svaki gledatelj možete vidjeti i najmanju bolnu grimasu na licu smrtno bolesne žene, čuti zatomljeni jecaj, pa i miris bolesti. Ili kapanje vode iz slavine u zapuštenom stanu…

  Političke konotacije u tekstu tek ilustriraju vrijeme u kojem su se još uvijek osjećale posljedice totalitarizma, ali se s njima i mirilo, njegujući neke vrijednosti koje su održavale intelektualce sedamdesetih godina živima…

  Sat i pedeset minuta publika gotovo da i ne diše, tek tu i tamo čuje se iz gledališta poneki uzdah, rekla bih ne zbog teške teme – jer potreba za ljubavlju je svuda oko nas, a bolest je postala očekivano stanje – već zbog svijesti da ljudi poput ovih na sceni – danas više nema.

  Uloge bake i majke igraju Jasna Đuričić i Anita Mančić, Mina je Jovana Gavrilović, a otac Martin Miki Manojlović. Njih četvero funkcioniraju kao jedno tijelo koje pulsira raspadajući se, bolno skrivajući svoju ranjivu nutrinu.

  – Do sada smo uspjeli prirediti dva takva događanja – pod naslovom »Hodnici žuti, purpurni, plavi«, a pod vodstvom umjetnice pokreta Sonje Vukičević, nastala je po svom sadržaju jedinstvena, uzbudljiva, iskrena i neponovljiva predstava, koja je počela pričom o nosu, kao čulu u svakom smislu, a onda se udaljila i transponirala u životno iskustvo, čije je stvaranje do scenskog prikaza trajalo nekoliko mjeseci.

  Do drugog »događanja pod reflektorima« dovela je želja za čvršćom dramskom formom – pod vodstvom glumca Nebojše Dugalića radilo se na Becketovom »Godotu« – uz obvezujuću profesionalnu pomoć nekolicine nas okupljenih oko Radionice integracije. »Godot« se i dalje igra, a sljedećeg mjeseca priređujemo novo događanje – kojim će djeca koja do sada nisu imala priliku za to – upoznati dječji zbor »Kolibri«.

  Što je navelo jednog više nego zaposlenog glumca s karijerom koja davno nadilazi granice zemlje i jezika na djelatnost koja nema i nikada neće imati zaslužujući odjek u društvu?

  – Sve što radimo kao pojedinci – ima korijene u obitelji iz koje smo potekli. Unatoč činjenici da sam imao bezbrižno djetinjstvo, moja je obitelj bila kazališna, a to znači da nam je »voda uvijek bila do usta«. Jako sam cijenio napore roditelja da se financijski održe »iznad vode«, a rano sam prihvatio i maksimu da kad imaš – moraš to podijeliti s drugima. Trenutačno sam u toj fazi da mogu ono što imam dijeliti. Sretan sam što u tome nisam sam.    

Izolacija kao izbor

Poznajem američkog umjetnika u Parizu (Howard Buten) koji je život posvetio autističnim osobama, a radi u velikom i od francuskog društva vrlo dobro opremljenom centru za autizam. Vaša je Radionica integracije smještena u dijelu grada do kojeg ni beogradski taksisti ne znaju doći…

  – Taj dio grada nazivam »središtem Beograda budućnosti«. Nadomak je gradu, uz rijeku, a potpuno pust, to jest zapušten. Kad bude ostvaren projekt »Beograd na vodi« – a planovi već uvelike postoje – nas tu možda više neće biti, ali će ostati činjenica da smo im »obilježili teren«…  

  Prostor u kojem djeluje Radionica integracije je iznajmljen – obnovili smo ga velikim dijelom vlastitim sredstvima, što znači da smo izdvajali privatno naš novac za obnovu objekta koji ni približno nije bio primjeren potrebama Radionice. Neću vam sad govoriti kroz što smo sve prošli – više puta sam to isticao u srpskim medijima, nastojeći probuditi javnost i senzibilizirati institucije za projekt koji je zaista važan za društvo – u konačnici mogu reći da Radionica opstaje samo zahvaljujući nesebičnom djelovanju ljudi kojima je stalo do njena opstanka, uz pomoć Ministarstva kulture i povremeno nekih drugih institucija.

  A koliko će trajati?

  Trenutačno vlast ima sluha za ovakvu vrst djelatnosti. Mogu se samo nadati da će tako biti i ubuduće, jer su ovakve radionice nužne za oplemenjivanje života svih kategorija hendikepiranih kojih je oko nas na tisuće…

  U prostoru Radionice integracije vi ste ostvarili i prvi vlastiti redateljski projekt – predstavu »Dok nas smrt ne razdvoji« po tekstu Mire Furlan, u kojem igrate s dvije prvakinje srpskog glumišta – Jasnom Đuričić i Anitom Mančić – te mladom glumicom Jovanom Gavrilović.

  – Odmah da vam kažem da sam s ovakvom podjelom i projektom mogao birati teatar u kojem ćemo igrati. I to ne samo u Beogradu, nego bilo gdje u regiji gdje se govori nama razumljivim jezicima! Ali ga igramo tu, u Radionici integracije, jer – unatoč objektivnim problemima i teškoćama – nitko od nas nije želio okrilje institucije. Predstava je nastala u izolaciji i tako se i igra, daleko od utjecaja gradskog života i teatara kojima vladaju dobre i loše vijesti, problemi s kojima živimo čitav svoj vijek…    

Kriza institucija

Pametni će shvatiti i to htijenje i tu gestu, koja je estetske i kulturološke prirode, a znak je ozbiljne krize institucija. No, čini mi se da ljudi ovo mjesto uzimaju – zdravo za gotovo i nitko se ozbiljno ne pita – »Zašto«?

  U biti, nije nam ni važno. Na predstavu nismo zvali nikoga, a stalno se traži karta više! Mjesta je 106 i ne povećavamo gledalište, jer ovo je intimna priča i igra se na blizinu – ne riječ, svaki se uzdah mora čuti…

  Na predstavu dolaze razni ljudi – i neki koji su mislili da tu pripadaju, a u biti dođu iz puke radoznalosti, znači ne pripadaju. Ali ima stalno onih koji razumiju naša htijenja.

  Zašto sam se prihvatio režije?

  Kad je ozbiljna pojava – gluma je monodisciplina, i to je njen lošiji domet. Ozbiljni igrači duha, kojima uspijeva sagledati cjelinu čiji je glumac samo dio, rijetki su, a ujedno i veliki. Svi oni kojima se gluma vidi – samo su viđeni glumci, a onaj mali broj kojima se struktura glume ne vidi – najveći. Ta atletska disciplina – brži, bolji, viši – za mene od malih nogu ne vrijedi…    

Igra duha

Režija je bliska ovom drugom. Koncept dosljednosti ili odustajanja od njega nevidljiva je forma. Morate imati prave razloge zbog kojih to radite.

  Odavno sam se mogao upustiti u režiju, ali nisam. Jer ta igra duha, na način kako ja živim glumu, još mi je uvijek izazovna, još nije postala autodisciplina – provociranje procesa s kojim jeste ili niste dio zajedničke igre. Ako jeste – onda je to teatar. A teatar vrijedi samo ako je briljantan!

  Mnogo se glumaca međutim, nakon nekog vremena, upušta u režiju.

  – Razlozi su tome razni. Imate glumce koji su nezadovoljni redateljima, pa odluče sami režirati; ili su mrtvi glumci, kojima gluma više nije izazov, a režija je način da se održe živima u teatru; na kraju, tu su i oni koji to rade isključivo za novac. Režija je po svom značenju – organizacija. Zato su mnogi redatelji dosadni.   Osobno sam radio s najboljim redateljima, ne samo na ovim prostorima nego i u Europi, svijetu. Ali i s najgorima. I mogu reći da sam od svakoga nešto naučio. Samo od osrednjih ne naučite – ništa.

   Veliki ekran

S tekstom Mire Furlan sreo sam se u Čapljini – bilo je to na snimanju filma »Cirkus Columbia« u kojem smo oboje igrali. Imali smo jedan slobodan dan tijekom snimanja i odmah sam pročitao tekst koji mi je dala. Jako me se dojmio i osjetio sam potrebu da ga pretvorim u predstavu.

  Anita Mančić je već godinama zvijezda srpskog glumišta, dok novosadsku glumicu Jasnu Đuričić – unatoč brojnim ulogama i četiri Sterijine nagrade – šira javnost »otkriva« tek posljednjih godina.

  – Jasna je najkraće rečeno – sjajna glumica i apsolutni je paradoks da tek odnedavno radi i na filmu. Razlog je taj što više nema filmskih redatelja koji odlaze u kazalište, gledaju predstave i na taj način upoznaju glumce. Većini njih teatar je dosadan, a kako je film u nas postao eksces, tako čak i velike glumice ostaju bez uloga na filmu. To važi i za Anitu Mančić koja je apsolutno najbolja glumica svoje generacije.

  S druge strane, Mira Furlan je – unatoč dva desetljeća odsustva – još uvijek u fokusu javnosti. I dalje zanima sve: redatelje, publiku, medije…

  – To može zahvaliti svom dubokom tragu u kazalištu, na malom i velikom ekranu. Da je bila samo kazališna glumica – možda ne bi bila tu a tako daleko, poput brojnih velikih glumaca koji su nestali iz javnosti…

  Kakva je bila reakcija Mire Furlan kao autorice teksta na predstavu?

  – Na jednoj od posljednjih proba igrali smo predstavu samo za nju – bila je sama u gledalištu. Glumcu nije ugodno igrati pred živim piscem. A ja sam, opet, jako sretan što je ovaj naš pisac živ! I neka tako bude još dugo!

  S druge strane, razumijem i autorski aspekt – jer, mi smo žestoko »kopali« po Mirinom tekstu. Piscu, u pravilu, nedostaju rečenice koje su glumcu višak! Zato na probama, pred autorom, zna biti vrlo intenzivno. Za bilo kakvu autorsku intervenciju u našu predstavu – Mira je stigla prekasno. No, činila se potresenom, ali sretnom.