KONCERT

Pohvalno nastojanje da se izađe iz udobne zone komfora. Bili smo na koncertu “Sretan rođendan, maestro Rossini”

Igor Vlajnić

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Ostatak programa od 15 skladbi ponudio je, međutim, vrlo malo ili ništa od Rossinija, što je svakako u programskom smislu moglo biti bolje, ako već koncert ima takav naziv



RIJEKA – Veljača je mjesec uz koji vezujemo mnoge zanimljive običaje ili priče, a koncert Riječkog opernog ženskog zbora HNK-a Ivana pl. Zajca odlično se uklopio u navedenu priču. Za početak, naziv koncerta »Sretan rođendan, maestro Rossini« odredio je da je cijeli događaj posvećen upravo velikom talijanskom skladatelju koji je živio na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a rođen je na poseban dan – 29. veljače! Kako je poznato, osobe rođene na taj dan, a kojih u Hrvatskoj prema podacima Državnog zavoda za statistiku ima ukupno 2. 399, svoj rođendan mogu slaviti svake četiri godine. S obzirom da je ova godina ujedno i prijestupna, rođendan maestra Rossinija obilježen je baš kako treba, na točan dan i, simbolično, u Svečanoj dvorani Zajednice Talijana Circolo u Rijeci, što se pokazalo kao dobar izbor.


Odabir programa


Publika koja prati koncertna događanja rado je ispunila dvoranu i srdačno nagradila veliki trud svih izvođača. Osim toga, veljača je poznata i kao mjesec ljubavi kod mačaka pa se odlično uklopio nastup ženskog zbora koji je doslovno zavijao do neslućenih razmjera, unisono ili višeglasno. Doduše, bila je to tek posljednja točka programa, na oduševljenje publike, Rossinijev Duet mačaka, poznat i kao jedna od najupečatljivijih glazbenih šala iz pera nekog od skladatelja. Ostatak programa od 15 skladbi ponudio je, međutim, vrlo malo ili ništa od Rossinija, što je svakako u programskom smislu moglo biti bolje, ako već koncert ima takav naziv. Odabir programa općenito bio je zanimljiv, svakako izazovan i zahtjevan.
Činjenice su da Riječki operni zbor nije veliki ansambl, pa je na sceni ovoga koncerta stajalo samo 17 žena, čime bi naziv izvođačkog sastava trebao biti ženska vokalna skupina. Osobe su to koje mahom nastupaju na velikoj pozornici, u opernim i drugim glazbeno-scenskim produkcijama u kojima vladaju druge zakonitosti pjevačke tehnike, interpretacije i fokusa tona.





Slijedom toga, hrabro je bilo od idejnog/ih začetnika ovoga programa staviti takav ansambl u kontekst vokalnih skladbi iz doba impresionizma ili romantizma, a koje nisu dio glazbeno-scenskog repertoara, posebno ako pritom ne koristimo scenu, već salonsku pozornicu. Natjeralo je to izvođačice na temeljito promišljanje, izrađivanje i »njegu« svoga vokalnog aparata, što je pohvalno i dugoročno korisno. Zapravo, pohvaliti valja svaki napor koji održava tehničku spremnost ansambla na određenoj razini. Ipak, potrebno je naglasiti da se onda radi o takvoj produkciji, više edukativnoj, a manje umjetničkoj, jer se ne može očekivati spektakularan rezultat koji bi neki drugi ansambli u tom kontekstu mogli ostvariti. Dodatna otegotna okolnost jest i dužina programa od gotovo sat i dvadeset minuta, bez stanke i bez točaka u kojima bi neku (možda Rossinijevu) skladbu ili ariju otpjevao neki solist. Umjesto toga, od 17 članica zbora, čak njih 10 dovedeno je u solističku ulogu, što je dobro za njih same, ali ne nužno i za umjetnost.


No, kako su bespuća programskih politika u našim kazalištima uvijek znana i neznana, pitanje je tko je i kako sastavio program koji je vrlo lako mogao biti autogol vlastitom ansamblu. Dobro je što su prema kraju programa na red dolazili ulomci iz opera, mnogo prirodniji za izričaj opernog zbora, pa je i ukupan dojam bio vrlo pozitivan. Pozitivan je i ogroman trud svih na sceni koji su vidno zainteresirani pokazivali entuzijazam, počevši od dirigenta Mattea Salveminija, čije je ime navedeno na plakatu, ali ne i u unutrašnjem dijelu programske knjižice za publiku. Kao i obično, inzistirajući na finoći tona, suptilnosti i detaljima, a sukladno mogućnostima i materijalu, Salvemini je izvukao maksimalan rezultat pokazavši veliko znanje, muzikalnost i zalaganje.


Korepetitorica Nataliya Marycheva također je odradila dobar posao, tehnički izvevši gotovo sve što je zapisano u notama, čak i neka mjesta tradicionalno teška za korepetitore. Marycheva se u ulomku iz opere »Carmen« G. Bizeta čak i vokalno izrazila, što je bilo značajno slabije od sviranja. Mjestimične šale koje su članice zbora scenski naznačavale u pravilu su bile zanimljive, a opet su bolji bili ulomci iz opera koji su i na taj način prirodnije »sjeli« ansamblu.


Solistice unutar zbora


Program je započeo s Tri religiozna zbora G. Rossinija, a nastavio se motetom Sub tuum praesidum C. Saint-Saënsa, skladbom Le ruisseau G. Faurea, impresionističkom Nuit d’etoiles C. Debussyja, ponešto avangardnijom (u melodijskom i harmonijskom smislu) skladbom Melodies, Deuxieme volume, br. 12 L. Delibesa, zatim Auf Flügeln des Gesanges iz »6 pjesama«, op. 34 F. Mendelssohna-Bartholdyja i Ländliches Lied iz »3 Gedichte«, op. 29 R. Schumanna. Operni dio programa započeo je ulomkom iz opere »Ukleti Holandez« R. Wagnera koji je u izvedbi pokazao prostor za napredak, jednako kao i uvijek izazovan zbor Au secours! iz opere »Carmen« G. Bizeta u kojem je nedostajalo intonativne prezence naspram izgovora teksta i ritma.


Bolji dojam ostavio je uvodni zbor Tripping hither iz opere »Iolanthe« A. Sullivana, a onda i redom sve bolje izvedbe madrigala iz opere »Manon Lescaut« G. Puccinija, zbora ciganki iz opere »La traviata« G. Verdija, uvoda iz 2. čina opere »Il pirata« V. Bellinija, scene Gianette i djevojaka iz »Ljubavnog napitka« G. Donizettija i zbora Dall’oriente l’astro del giorno iz opere »Ermione« G. Rossinija. Kao dodatak programu izveden je prethodno spomenuti Duet mačaka. Solistice unutar zbora dobro su se držale, a nastupile su sopranistice Morana Pleše Petruševski, Ljubov Judčenko Košmerl, Iva Peračković, Lorena Krstić, Stanislava Šćulac Vlajnić i Mirna Vidović te mezzosopranistice Ivana Miletić, Vivien Galletta, Ena Lešić Jovanović i Ivanica Vunić. Svima navedenima svakako treba čestitati.
U konačnici, održani koncert bio je uspješan uz naznačene prostore za napredak. Pohvalno je nastojanje da se izađe iz udobne zone uobičajenoga repertoara i publici ponudi nešto drukčije, međutim uvijek bi trebalo imati na umu onda osigurati elemente koji će cijeli rezultat podići na izvrsnu razinu i »upakirati« u bolji rođendanski celofan. Publika je bila zadovoljna i kući je otišla komentirajući i hvaleći ono što je doživjela.