Moguće da je i samo ime Silvije Gribaudi privuklo broj gledatelja koji nije uobičajen za plesne ili dramske izvedbe u našemu gradu, ovdje HKD-u, no moguće je i da su neki sasvim slučajno temeljem koje najave odlučili vidjeti o čemu se radi, a na kraju se zasigurno nisu razočarali onime što su dobili – jednu izvedbenu večer punu plesa, smijeha i glume. Bila je to predstava »Graces« Silvije Gribaudi, talijanske umjetnice koja u svojemu radu pojednako zastupa ples i kazalište, uvijek stavljajući u fokus pojedinca, društvenu relevantno i aktualno, a tako je bilo i sada.

Društveno-kritička oštrica

Kako je i u samoj predstavi Gribaudi, koja je uz trojicu muškaraca i performerica, istaknula, u periodu kad je razmišljala o pojmu ljepote i načinima njezina aktualiziranja upoznala je Andreu Rampazzu, Sira Guglielmija i Mattea Marchesija, a susret sa skicama Antonija Canove »Tri gracije« – koja inače prikazuje tri kćeri boga Zeusa, Eufrozinu, Aglaju i Taliju, koje predstavljaju radost, sjaj i blagostanje – inspirao ju je da počne raditi i na samoj predstavi.

Bijela scenografija gotovo je prazna, a uključuje tek trojicu muših perfomera (Matteo Marchesi, Andrea Rampazzo, Siro Guglielmi) i jednu žensku (Gribaudi) performericu odjevene u crne čarape i crno donje rublje koji započinju smjehovno putovanje ljudskim životom, percepcijom, promišljanjem, društveno-kritičkom oštricom koja je u ovome slučaju samo prividno iznimno tupa, jer zapravo je vrlo oštra, te precizno reže segmente društvenog na tanke kriške, toliko tanke da se kroz njih može vidjeti ono na pozornici. A vidi se onako kako to i publika vidi, nepretenciozno, iskreno i posve neopterećeno, jer kao što su i tri fizički posve različite muške gracije na pozornici koje Gribaudi obilazi, komentira, implicira im, tako i svekolika publika u svojoj posvemašnjoj različitosti, između ostalog i onoj tjelesnoj, odnosno fizičkoj, posve se osjeća ugodno u vlastitoj koži. Na kraju, kako i ne bi, kad je predstava Silvije Gribaudi upravo slavlje ljepote i različitosti. A i ljepota, kao što se u narodu kaže, je u promatračevu oku. A promatračevo oko posve je različito danas od nekad; danas se pak generalno uzimajući razlikuje od onog pred samo pedeset godina, još više pred sto, pa je tako u vrijeme kad je poznata Canovina skulptura nasta(ja)la (1814. – 1817.) percepcija ljepote bila posve drukčija.

Foto V. Karuza

Iako su tri Canovine neoklasične gracije različite, jer je naglašen različit dio njihova tijela, njihove poze stvaraju određen osjećaj pokreta i dinamike, kao i fluidnosti, no isto tako znak su i gracioznosti ženskoga tijela. Sama skulptura simbolizira neoklasični ideal ljepote, odnosno shvaćanje ljepote kao univerzalnog koncepta. Kao što nas Canovino poznato djelo, koje je svojevrsna reakcija na baroknu kićenost i ukrašenost, podsjeća da je percepcija ljepote dinamičan fenomen koji izuzima vremensku dimenziju i bilo kakve kulturne/kulturološke okvire, tako i Gribaudina predstava signalizira ljepotu kao vječni ideal, simbiozu ljudskog tijela i estetskih principa.

Autorica kao posrednik

Gribaudi nastupa u predstavi kao vodič, svojevrstan smjerokaz, no i kao posrednik između publike i njezinih muških gracija, pa gledatelje tako vodi kroz cijelu predstavu, kroz izvedbeni proces, usmjerava i (na)dodaje, gdjekad preobličuje te stilski dorađuje, nerijetko ponavljački (također s ciljem postizanja humorne note).

Sve to, dakako, u vrlo humornom tonu koji je bio prisutan tijekom cijele predstave, zbog čega se Gribaudi na trenutke doimala kao kakva stand-up komičarka koja je svojim gestkulacijama, mimikom, no i tonom, unekoliko podsjećala na Wanku Sykes ili Ellen. Iako je dobrim dijelom Gribaudi vodila, to jest posredovala, i ona je plesala, ubacivala se i izlazila, te bila dio koreografskog odsječka. A trojica muških plesača, ili bolje rečeno perfomera, jer jednako dobro plešu i glume (kao i Gribaudi), svojim su jednostavnim formama omogućili suštinu ili plato koji je bio poprište susreta ili ukrštavanja klasičnog (baleta) i same ljepote, dvaju kodova, koji su u konačnici autorici i izvođačici Gribaudi omogućili eksperimentiranje.

Performerski jezik Gribaudi, i to jer se radi i o plesu i o glumi, ironijski je markiran, a plesači nastupaju natjecateljski, pokazujući svoje vještine (i ljepotu) izmjenično, plesom i gestama. Gribaudi kao moderatorica i posrednica između perfomera i publike uspostavlja dijalog koji traži odobravanje određenog pokreta ili figure. A ocjene pokreta prostor su rastvaranja dijaloga, no isto tako i signal neopterećenosti izvođača, kao i same umjetnosti, plesa, svim onim (opće poznatim) nametnutim normativima o poželjnoj plesačkoj konstituciji.

Iako se čini da Gribaudina komunikacija s publikom dolazi kao nešto posve zadano i unaprijed određeno, ona je samo okvirno (ili u dijelovima) unaprijed određena, no situacijski kontekst posve je određuje te unekoliko dovršava, što znači da se radi djelomično (ili bar u zametcima) radi i o improvizaciji.

Fenomen ljepote

Publika se tako smijala, ponavljala rečenice za Gribaudi, odobravala što, čak je i jaukala, što je posebno izazvalo smijeh. A ono što je također izazvalo smijeh, njezina su plesna (do)bacivanja, uključivanja, neočekivani skokovi, dizanje noge, kao i finalno bacanje po doslovno skliskome, to jest mokrome terenu, što je stavilo točku na g (gracije/gracioznosti). Uz to, čak je i operno pokušala izvesti djelo (i to solidno), a kao ocjenu svoje izvedbe dobila je kantu latica cvijeća na glavu.

Osim same ideje i koncepta koji je zaokružen i jasan, te se kao metaforička provodna smjehovna nit provlači predstavom, na koncept ljepote upućuje i sama glazba, pa se radi o žanrovskim i stilskim specifičnostima; glazbena nota je i posve suvremena, elektronička, s jedne strane, no i izrazito klasična, s druge. Iako su trojica performera stasom posve različita, pokazuju jednaku plesačku mogućnost kao i jednak umjetnički zanos, a ono što dodatno dekonstruira fenomen ljepote je dio u kojem se samo muški performeri posve skidaju, no vizualnom obradom njihovo skidanje pod izvrsnom rasvjetom postaje umjetnički čin, a njihova tijela zadobivaju upravo onaj sjaj elegancije koji imaju i Canovine skulpture.

Poetika Silvije Gribaudi, koja se može nazvati i poetikom nesavršenosti, ali istodobno i poetika plesačke različitosti i mogućnosti, ona je koja joj kao medijatoru zaštitnim naočalama simbolički prekriva lice, ne bi li mogla kao kakav zavarivač brusiti onu tvrdoću, željezo svakodnevice, dakako uz humorne iskre koje frcaju toliko daleko da s pozornice lete do svakog člana publike. Gribaudina predstava je stoga zanimljivo, višeznačno i apsolutno svježe djelo koje vrluda između plesnog i dramskog, a opstoji svojom aktualnošću i ironijskom strategijom koju autorica dovodi do savršenstva.