Ono što u japanskoj tradiciji predstavljaju ždralovi – isti oni koje je djevojčica Sadako izrađivala s vjerom u svoje ozdravljenje – na simboličnoj razini isto to i u sklopu ovogodišnjeg festivala TranziT, između ostalog, značila je i predstava »Pisma iz Chirana«, koja opstoji kao uvid u naličje rata na temelju (pred)određenih sudbina pojedinaca te kao simbolična gesta ozdravljenja, u određenoj mjeri (i) pomirenja.

Predstava izvedena u drugome festivalskom bloku autorski je projekt japanskog kazališnog umjetnika s berlinskom adresom, Tomoye Kawamure, koju je režirao Francesco Procopio, a temelji se na priči Tome Torihame, žene koja je, preživjevši Drugi svjetski rat u Japanu, bila svjedok sudbina pilota kamikaza. Ova Kawamurina autorska predstava kazališta maski i pripovijedanja kao svojevrsni dašak svježine na oduševljenje publike vještim je pripovijedanjem te glumačkom minucioznošću dala uvid u svijet običnih ljudi te pilota kamikaza u Drugome svjetskom ratu, pružajući blic pogled na japansku kulturu i stanje nacije glede bolnih povijesnih tema koje su ostale traumatski upisane u kolektivnu svijest.

Sfera traumatskog

Ova zanimljiva i višeznačna otprilike jednosatna predstava vrlo jednostavne scenografije koja je uključivala kutiju iz koje je performer povremeno vadio različitu odjeću kojom je reproducirao narativ povezan sa sudbinom pilota kamikaza, jedno zvono te drveni stup razgrnula je dio povijesnoga sloja japanskoga društva koji ukazuje na kolonijalne tendencije i na suštinu onih povijesnih događaja koji su svojim negativnim djelovanjem uvelike oblikovali japansko društvo (kakvo i danas jest). A da neki povijesni događaji, ovdje Drugi svjetski rat i atomska bomba bačena na Hirošimu, postaju sfera traumatskog, naznačit će tijekom predstave i sam izvođač koji minuciozno, vještim pokretom i gestom – poput skladnog poteza kistom na platnu ili pak baletnog titraja – projicira različite likove, njihove sudbine i glasove koji odjekuju i nakon gledanja.

Foto Marin Ćuk Vurnek

Dramaturški, predstava u uvodnome dijelu uključuje kratku uvodnu priču o Drugome svjetskom ratu te (su)odnosu Japana i SAD-a glede njegovih posljedica (Hirošima – Pearl Harbour), da bi perfomer narativno kratko prešao na povijesni sloj i priču o dinastijama i samurajima koji su štitili japansko tlo, obuhvaćajući tako početak kolonijalnih tendencija te razdoblje Drugoga svjetskog rata, kao i potom na približavanje Japana kao zemlje publici (uz postavljanje pitanja o tome je li ga tko posjetio). Pozadina onoga povijesnog, jasno je, utjecaj je događaja kao što su napadi na Pearl Harbour i atomske bombe bačene na Hirošimu, pa izvođač narativno promišljeno uz brojke o poginulima u oba događaja ističe kako je američki predsjednik (tada Obama) tek 2016. godine posjetio Kupolu atomske bombe, a nekoliko mjeseci nakon njega i japanski premijer (Shinzo Abe) posjetio je Nacionalni spomenik Pearl Harbor.

Čin pripovijedanja

Izvođač, dakle, o Hiroshimi, Pearl Harboru i japanskoj modernizaciji pripovijeda uz anegdote pojedinih likova, gdjekad humor, improvizaciju, intencionalne usporedbe i ironijske uskličnike, čime se u pitanje dovodi i sam čin pripovijedanja. Naime, izvođač ne govori kao kakav (povijesni) autoritet, već kao netko tko pokušava ispričati one manje poznate povijesne detalje, dok onaj »službeni« dio povijesti ostavlja liku profesora.

Foto Marin Ćuk Vurnek

Povijesne događaje – kao što su bombardiranje, kolonijalna ekspanzija, samuraji, otvaranje granica, imperijalizam, propaganda – performer donosi gdjekad humorno miješajući istinu i mit, što ukazuje na to da se i povijest uvijek pripovijeda na temelju narativa oblikovanih kolektivnom amnezijom, mitologijom te ideologijom. Umjesto samo »tvrdih« činjenica, povijest se, dakle, prikazuje kao kakva fluidna konstrukcija, puna različitih krivina i (subjektivnih) projekcija.

Narativ je stoga u stalnoj mijeni, pa vrluda između povijesti, fikcije i intimnih pripovijesti; uz samog naratora, javlja se profesor povijesti koji publiku uvodi u onaj faktografski okvir japanske modernizacije, rata te imperijalizma, u dijelu u kojem se javlja glas mladog kamikaze priča se uz strah te naivnu herojsku fantaziju prebacuje iz one opće povijesti u infantilnu subjektivnost, zatim se javlja žena Toma Torihama, čiji se ritual čuvanja zaboravljenih predmeta mladih kamikaza pretvara u emotivnu os koja onu golu, činjeničnu povijest spušta na razinu svakodnevne nježnosti i sudbina onih malih ljudi, dok se lik Korejca s japanskim imenom opstoji kao kakva pukotina imperija, otkrivajući kolonijalnu prisilu, kao i s time povezan fragmentiran (egzilantski) identitet. Sagledavajući narativne mijene u cjelini, možemo ocijeniti kako se radi o izvedbi koja sugerira povijesnu nedovršenost, odnosno (tihi) pregovor između fakata, onoga što se pamti i onoga što nije i(li) ne može biti ispričano do kraja.

I sama dramaturška struktura opstoji kao svojevrsna polifonija koja je satkana od onih osobnih sjećanja/pripovijesti, kolektivnih mitova, »službene« povijesti i intimnih podataka o životu dječaka-pilota te brigama vlasnice restorana Tome Torihame, pružajući rez kolonijalne traume.

Foto Marin Ćuk Vurnek

Dramaturški alat

Također valja kazati i kako je cjelina protkana humorom koji je dramaturški alat; naime smijeh lagano klizi prema neugodi te postaje svojevrsna ironijska distanca koja maskira i pojačava ono traumatsko, pa publika, iako brehtovski svjesna konstrukta biva (emocionalno) uvučena u narativ. Fragmentarnošću, pripovjednim perspektivama, miješanjem povijesnog, kolektivnog i intimnog, predstava nameće pitanje o povijesnoj istini, percepciji te reprezentaciji, čemu dakako (pot)pomaže i dio kad performer rukama ocrtava kartu Japana, uspoređujući njezin izgled s Godzillom, no ne onom američkom, već originalnom – japanskom. A upravo je (i) taj mali signifikantni dodatak onaj signal o povijesti kao o skupu različitih interpretacija.

Foto Marin Ćuk Vurnek

Ono što je centralna ideja same predstave ocrtava se u riječima performera kojima naglašava kako ne veliča japanske pilote kamikaze, već se radi o tome da su i oni samo žrtve, a kao što je poznato, bili su to mahom mladići između osamnaest i dvadesetak godina koji su otišli ravno u smrt. Baš zbog tragičnih sudbina onih koji su svoje živote odlučili žrtvovati za nečije ratne planove i ciljeve, Japanka Tome Torihama je 1946. godine preuzela gotovo majčinsku figuru pilotima koji su sigurno odlazili u smrt, što će kasnije u stvarnosti rezultirati i muzejom mira u Chiranu. Razmatrajući cijeli narativ predstave kroz teorijsku prizmu Fujitanija, posve je jasno da profesor povijesti simbolizira državni aparat, stoga i državnu verziju povijesti, čemu su kontapunktirana kasnija osobna svjedočanstva različitih likova, što ukazuje na tzv. povijest proizvodnje mita i onu estetiziranu propagandu, pa predstava dekostruira onaj mit (samo) o povijesti hrabrosti te upućuje (i) na povijest izgubljenog djetinjstva.

Izvrsna, snažna i u ovim vremenima prijeko potrebna, predstava »Pisma iz Chirana« nadopisivanje je povijesti, materijal koji pokazuje kako se povijest proizvodi, kako se prenosi i kako se katkad dijelom i zaboravlja, skretanje je to i pažnje na sudbinu onih malih ljudi, čijim (nerijetko hamartijskim) ocrtanim sudbinama pomoću nevidljivog konca upravlja netko iznad – baš onako kako nažalost to biva i u našoj iskustvenoj zbilji. Historia est magistra vitae, tko kaže?