ZAGREB – Što je danas patetično u kazalištu, nakon dvadesetak godina reality show žiloreza, narodne glazbe koja živi od emocionalnih pretjerivanja, patetike svih mogućih javno ispripovijedanih trauma, šljokica raskošno posutih po talentiranim kuharicama, da i ne govorimo o pop kulturi u kojoj svatko ima svojih pet minuta slave, makar i kao masovni ubojica?

Razvezanost emocionalnih jezika u punom je jeku, ali ispada da time nismo ništa sretniji, pribraniji ni ispunjeniji. Nije nam »lakše« u kulturi oduška. Talijanski performer Pippo Delbono kao prvi gost ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta u predstavi »Sreća« kreće istraživati mogućnosti patetike kroz komemorativnu izvedbu u čast svog nedavno preminulog umjetničkog i životnog prijatelja Bobóa. Delbono ponavlja gotovo sva opća mjesta socijalne patetike 21. stoljeća, oblikovana kombinacijom zdravstvenih autsajdera i naturščika na sceni, sakralnih tekstova, poezije i popularne glazbe, ali u stanju je toj »zajedničkoj zdjeli« nadopisati i poneke originalne ideje.

Malo pogreb, malo rođendan

Predstava se otvara idejom sreće kao vrta koji zalijevamo, ali ono što niče samo je plastično cvijeće na umjetnoj podlozi, ostavljajući nas potpuno ravnodušnima. Dalje se razgovor o sreći prenosi prema kemijskoj kontroli emocija. Malo teturajući, dosljedno odsutnog pogleda, Delbono s mikrofonom u jednoj i tekstom u drugoj ruci šaputavo govori: »Život je tako čudan. Nekad je moj prijatelj bio pun tableta, sad sam ja pun tableta.« Otvara se i tema ludila: Jesmo li ludi ako znamo da smo ludi? Nisu li ludi samo oni koji to ne znaju? Je li nam ludost uvijek pri ruci ili smo toliko dresirani da joj gotovo nikada ne uspijevamo pristupiti? Čitava je predstava posvećena Bobóu, Delbonovom dugogodišnjem bratu/prijatelju, čija je smrt toliko rastužila Delbona da mu je od sretnih trenutaka preostalo još jedino sjećanje na nekadašnji zajednički život.

Na njihova putovanja, predstave, interne šale, akustičke snimke pjevuckavog i treperavog, gotovo ptičjeg glasa nekadašnjeg Delbonova životnog i umjetničkog suputnika. Izvedba je uokvirena i kao pogreb (meksički kombiniran od klaunova i kostura) i kao rođendan (tu je i torta), sa stalnim preplitanjem živih i mrtvih, molitvi i poezije, u gomilama umjetnog lišća i cvijeća (ipak je Delbono bio fasciniran njemačkom koreografkinjom Pinom Bausch), a uronjena je i u prave zvukovne »kupke« šansonijerske glazbe. Kad nam već ne preostaje ništa osim umjetnih rajeva, tvrdi Delbono, kako bi bilo da onda u njima odvrnemo ventile kiča do maksimuma? Obilje umjetnih latica stvara i neku novu prirodu na sceni, kroz koju se kreću tijela neprofesionalnih, neskriveno nespretnih ili priučenih izvođača. S redateljem, pjesnikom i performerom tako na pozornici povremeno borave i Dolly Albertin, Gianluca Ballare, Margherita Clemente, Ilaria Distante, Mario Intruglio, Nelson Lariccia, Gianni Parenti, Pepe Robledo, Grazi Spinella. Neki pjevuckaju, neki plesuckaju (nitko osim Delbona ne izgovara tekst), ali svatko je tu da dotakne neki svoj oblik melankoličnog scenskog pathosa, u čemu ih podržava i struktura predstave i publika. Predstava tako funkcionira i kao mala antologija performerskih želja: tko god želi pozornicu za svoju omiljenu pjesmu, koga god pokreće neki motor osobnog zanosa, može ga otvoriti publici.

Vapaji i smijeh

Ali prave ekstatične trenutke donose zajednička vrištanja svih okupljenih izvođača u vijencima šarenog cvijeća, čime se još jednom vraćamo »primarnom kriku« kao neobičnoj vrsti kazališne terapije: jeziku bez jezika, pjesmi bez pjesme, pokretu bez pokreta, čije značenje itekako razumijemo. Time ne želim reći da je predstava »samo« terapijska. Njena apelativnost i njezino priželjkivanje, obožavanje i zazivanje zanosa svakako pripadaju dugoj tradiciji autobiografskih performansa. Osim toga, za razliku od predstave »Evanđelje« koju je Delbono prije nekoliko godina radio s glumcima zagrebačkog HNK-a, a koja je zbilja ostavljala dojam slučajnog nabačaja različitih glazbenih, plesnih i narativnih numera, predstava »Sreća« mnogo je fokusiranija i promišljenija. Njen dramaturški trik sastoji se u inzistiranju na tome da sreća nije rezultat naših traganja, nije cilj u daljini i svjetlo na kraju tunela, nego obični mrak u kojem se svakodnevno krećemo i koji gotovo nikad ne smatramo vrijednim poštovanja.

Prizor u kojem teroristički odjevena osoba »detonira« napravu, koju prijeteći drži u ruci i umjesto eksplozije dočara nam titranja božićnih lampica (tamno tijelo omeđeno plavičastim svjetlucanjima), posebno je duhovita vinjeta ove predstave. Dakako da i Delbonova »Sreća« ima propovjedničku dimenziju, ali mnogo oprezniju i intimnije intoniranu od već spomenutog »Evanđelja«.

«More naše koje nisi na nebesima«

Osobno, najboljim dijelom predstave smatram stihove samog Pippa Delbona, njegove nježne molitve moru za putnike bez papira koji kreću prema talijanskim obalama, kao i stihove posvećene čovjekovoj neotuđivoj potrebi za slobodom. Citiram: »Neka samo slobodno galopira – i svaki će čovjek naći svoju vjeru« ili »Nikad ne bih mogao baciti ljubav kroz prozor« ili »Nema boljeg cvijeta od tvog vlastitog, onoga koji se otvara prema svojoj unutarnjoj punini, a ne samo usporedbi s drugim cvjetovima«. I sam način na koji Delbono u predstavi citira glas i geste svog pokojnog Bobóa puni su ponosa što je takva vrsta ljubavi i odanosti trajala na svijetu.

Činjenica da u zagrebačkom HNK-u gledamo međunarodno gostovanje nakon osam mjeseci epidemijske pauze također je odigrala ulogu: publika je bila osjetno gladna susreta i ne samo s poznatim, domaćim licima. Tako je predstava ispraćena dugim aplauzom i ponekim povicima odobravanja. Za mnoge ljubitelje teatra već i sama činjenica da u njemu zajedno sjedimo (makar i pod maskama, na udaljenostima od dva metra), dovoljan je razlog za sreću.