Riječko kazalište danas je u fokusu hrvatske javnosti.

Prvo je objavljeno kako je Yanis Varoufakis otkazao gostovanje u programu Filozofski teatar Srećka Horvata i to zbog suradnje riječkog kazališta s izraelskim koreografom Ohadom Naharinom.

Yanis Varoufakis pisao Dubravki Vrgoč: “Povlačim se iz HNK Ivana Zajca zbog izraelske predstave”

Nakon toga je stigla reakcije iz riječkog kazališta u obliku priopćenja intendantice Dubravke Vrgoč u kojem ona, između ostalog, naglašava “osuđujemo genocid u Gazi, ali odbacujemo tezu da umjetnička suradnja s izraelskim autorom znači suučesništvo u zločinu”.

Iz “Zajca” reagirali na Varoufakisa. Vrgoč: “Kazalište je prostor umjetnosti, dijaloga i slobode izraza”

Osim toga, iz riječkog kazališta su proslijedili i pismo koje je Ohad Naharin poslao riječkom HNK Ivana pl. Zajca 2. rujna 2025.

Pismo prenosimo u cijelosti:

“Dragi ljudi,

Iz ponora svoje tuge, promatrajući katastrofu koja se i dalje odvija u našoj regiji, pišem vam ovo pismo.

Vjerujem da umjetnički izraz donosi ravnotežu u naše živote. U prisutnosti zlih sila i bezbrojnih nevinih žrtava kroz povijest, umjetnički izraz uvijek je stajao kao stup koji je davao smisao ljudskim životima. Umjetničko izražavanje i zajedničko kretanje daju nam nadu; povezuju nas s našom strašću, ljubavlju, najvišim vještinama, profinjenošću, ljepotom i suosjećanjem.

Očito je da otkazivanje moga koreografskog djela ni na koji način ne smanjuje patnju ljudi u našoj regiji, niti utječe na postupke izraelske vlade u Pojasu Gaze ili na Zapadnoj obali. Kad bi čin otkazivanja mogao pomoći palestinskoj stvari, bojkotirao bih vlastitu predstavu.

Prikazivati umjetnike kao proizvode nacionalne političke agende – samo zato što su građani određene zemlje, te ih se stoga smatra prihvatljivim metama političke osude ili prijezira – znači zanemariti ulogu i važnost umjetnosti.

U većini slučajeva, umjetnici su sami mete vlastitih vlada jer djeluju unutar slobode kreativnog integriteta. Oni stoje izvan statusa quo i izravno se suprotstavljaju korumpiranim politikama. Mobilizirati ljude da prosvjeduju protiv strane vlade napadajući njezine umjetnike znači uništavati upravo ono što potiče emocionalni prostor potreban za mir.

Pred licem nasilja, ugnjetavanja i očaja, pomirenje nije samo opcija – ono je nužnost. Dostojanstven život za Židove i Palestince između rijeke i mora, sa sigurnošću i blagostanjem, uz priznanje nacionalnih, jezičnih, vjerskih i drugih razlika, jedini je put naprijed. Ne postoji vojno rješenje ovog sukoba. Samo međusobno priznanje, pravda, jednakost i kraj okupacije mogu postaviti temelje budućnosti mira i sigurnosti – za oba naroda. P

ravo pomirenje počinje priznavanjem patnje drugoga i hrabrošću da se odabere drugačiji put – put nade, a ne dominacije. To nije slabost; to je jedini način da se osigura budućnost vrijedna življenja.

Moramo razumjeti da ljudske vrijednosti nemaju veze s nacionalnim, geografskim ili etničkim identitetima. Vjerovanje da nanošenje goleme i trajne štete drugima, dok se istodobno njeguje stalni osjećaj opasnosti, predstavlja ključ preživljavanja – ili znak snage i moći – pogrešno je vjerovanje, kao što će povijest i dalje svjedočiti.

Kao istraživač pokreta, privilegiran sam što mogu dijeliti svoja otkrića s tisućama ljudi diljem svijeta. Učimo kako napustiti stare ideje u korist boljih. Uviđamo koliko smo si zapravo slični. Znamo da ćemo uvijek biti daleko od savršenstva, ali unatoč tome možemo stvoriti uzvišene trenutke.

I učimo da će kvaliteta naših današnjih postupaka odrediti kvalitetu naše budućnosti”, napisao je Ohad Naharin.