Odbor za kulturu Gradskog vijeća Grada Rijeke, pod predsjedanjem Maše Magzan, održao je u ponedjeljak tematsku sjednicu posvećenu Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca i problemima s kojima se Kazalište suočava.

Tematski koncept uobličen je u četirima točkama dnevnog reda: 1. Utvrđivanje plana sanacije duga kazališta; 2. Financijsko restrukturiranje kazališta; 3. Održivost programske orijentacije kazališta i 4. Razno.

Gotovo trosatnoj raspravi u Gradskoj vijećnici nisu se odazvali ni svi članovi Odbora, od kojih nije bilo Mihaila Petra Lukića i Antonije Marković, kao ni članovi Kazališnog vijeća »Zajca«, iako potonji nisu službeno pozvani, već su samo obaviješteni o sjednici.

Od prisutnih malobrojnih sudionika sjednice za govornicom se izmjenjivalo troje djelatnika Kazališta: intendant Marin Blažević, poslovna ravnateljica Martina Radelja i voditeljica programa razvoja publike Katarina Mažuran, te pročelnici, kulturni Ivan Šarar i financijski Ante Mađerić.

Maša Magzan i Renato Stanković dali su obol raspravi i donošenju zaključaka sa strane Odbora za kulturu.

Sanacija duga

Najviše vremena utrošeno je na prvu točku Dnevnog reda, no rasprava je meandrirala po točkama, što je, kao i složenost tema o kojima se govorilo, navelo Magzan da utvrdi da neće sve teme biti iscrpljene ovom sjednicom, te da će trebati sazivati nove.

Po pitanju sanacije duga kazališta malo što se moglo točno utvrditi, iako je intencija Odbora bila upravo to. Nije se moglo utvrditi ni točan iznos duga, ne zato što on nije poznat, nego zato što to ovisi o trenutku i načinu gledanja na dug.

Pa tako on prema izvještaju pročelnika Mađerića iznosi oko 3,5 milijuna kuna (»Nemojte me držati za riječ«, op. Ante Mađerić).

No Mađerić je u jednom trenu napustio Sjednicu pa je Magzan zadovoljno utvrdila da je dug manji nego što je ona mislila prema materijalima koje je dobila, na što je Blažević utvrdio da ne zna kada je Mađerić gledao te podatke, a da će se dug do kraja godine mijenjati zbog tekućeg poslovanja.

No rekao je i da dug na kraju ove godine neće biti veći od onoga prošle godine, odnosno da su sve dugove kreirale bivše uprave Kazališta, a da ova ne generira nove dugove.

Po pitanju sanacije toga duga plastično je stvar objasnio Šarar rekavši da saniranje duga nije sporno, no da se oko toga moraju dogovoriti dvije strane, Kazalište i Grad, odnosno Odjel za financije, koji vuku svaki na svoju stranu.

Kazalište želi da što više dade Grad, a Financije žele da što više dade Kazalište. No intendant Blažević se uhvatio za razmjer od 20 posto Kazalište, 80 posto Grad, no koji nije stavljen na papir.

Mađerić je pak utvrdio da dug Kazališta nije problematičan za poslovanje kazališta te da će se on sigurno sanirati.

Magzan je u zaključak po prvoj točci htjela staviti točan vremenski okvir na donošenje plana realizacije tog duga, no pritisnuta raznim komuniciranim nemogućnostima, a i vlastitom savladavanju ingerencija i dosega Odbora za kulturu, zaključak po prvoj točci je da Grad treba donijeti potvrdu jesu li postojeći prijedlozi plana sanacije usvojeni, a da bi onda još trebalo utvrditi i konačni plan sanacije.

Pitanje vanjskih suradnika

Magzan je postavila i pitanje angažiranja vanjskih suradnika i velike fluktuacije zaposlenika, govoreći da bi u ovim kriznim vremenima trebalo razmisliti o uštedama na vanjskim suradnicima, a da je i pitanje toliko velike fluktuacije zaposlenika upitno.

Blažević je branio tezu da je fluktuacija zaposlenika najbolje što se može dogoditi ustanovi ovog tipa, naročito kad su umjetnici u pitanju, jer publika i ne želi stalno gledati iste izvođače.

Branio je i politiku prema vanjskim suradnicima, ne želeći Magzan popustiti ni u donošenju zaključka po drugoj točci u kojoj bi uputa bila da se broj tih suradnika smanji, odnosno da se racionalnije angažiraju.

Blažević je imao problem s izrazom »racionalnije«, pa mu je Magzan morala potvrditi da nije mislila da je dosadašnje postupanje bilo neracionalno.

Nije Blaževiću bilo jasno ni na temelju čega Magzan smatra angažman vanjskih suradnika takvim, a Magzan nije znala precizirati iznose i suradnike, uz tvrdnju da joj je to u papirima koje bi onda trebala »preroštati«.

U zaključak po drugoj točci dnevnog reda ušla je uputa da se traži model za veće participiranje Primorsko-goranske županije u financiranju Kazališta, kao i smanjenje troškova ulaganjem u nove tehnologije poput sustava za hlađenje/grijanje.

Programska orijentacija

U trećoj točci dnevnog reda, održivosti programske orijentacije Kazališta, zaključeno je da u cilju povećanja vlastitih prihoda intenzivnije valja raditi statistiku vrste publike te pojačati edukativne programe.

I tu je Blažević imao primjedbu, ustvrdivši da su oni jedino kazalište koje uopće radi na sustavnom razvoju publike i da što oni još mogu više napraviti kad je Katarina Mažuran 20 minuta izlagala što sve oni po tom pitanju rade.

Na koncu je artikuliran i problem sustava poslovanja u kojem se Kazalište prema propisima nalazi, a koji mu onemogućuje razne aktivnosti koje bi bile u službi razvoja poslovanja, no Magzan je utvrdila da je to velika tema kojoj će trebati posvetiti novu sjednicu.

Funkcioniranje kazališta kao politička odluka

Na sjednici Odbora razvila se rasprava o političkim i praktičnim odlukama koje se tiču kazališta, a koje valja razgraničiti. Blažević i Šarar su tako govorili o tome da se konstantno raspravlja o tome da je kazalište skupo, ali nitko još nije donio političku odluku o reduciranju ansambala, smanjivanju opsega funkcioniranja.

Spomenuli su se različiti modeli, od zagrebačkog, u kojem HNK osnivački pokrivaju Grad Zagreb (49 posto) i Država (51 posto), do Osijeka u kojem su osnivači Grad i Županija.

Po pitanju ulaska države u vlasničke strukture kazališta, Blažević je rekao da se to neće dogoditi nikad i da je jedino što se od države po pitanju izdvajanja većih sredstava može očekivati je da zaživi ideja da država »duplira« programska izdavanja gradskih administracija.

Pa bi onaj Grad koji daje više za program, dobio više i od Države. No o tome se tek pregovara.

Šarar je utvrdio da nezagrebački HNK-ovi imaju strukturnu pogrešku, odnosno da su uvijek kazališta u nekoj vrsti financijskih problema, iako ih vode različiti intendanti. I nije to po njemu problem ni pročelnika ni intendanta, nego je politički problem.

– Neka netko pobijedi na izborima s tezom o ukidanju, recimo, tri grane kazališta – rekao je Šarar.