Europski ansambl

O vjerskom križiću i europskom kružiću: Uz trilogiju Anne Smolar, Anestisa Azasa i Olivera Frljića

P. N.

Detalj iz »Imaginarne Europe«

Detalj iz »Imaginarne Europe«

Trilogija donosi različite oblike jedne nove platforme umjetničke i građanske solidarnosti, čije granice nisu nacionalne. Za jedan skromni projekt realiziran s tri redatelja i šest glumaca, to je zaista veliki uspjeh



ZAGREB – Zagrebačko kazalište mladih jedan je od partnera trodijelnog, koprodukcijskog ciklusa predstava pod nazivom »Europski ansambl«, u koji su osim zagrebačkog teatra uključeni i Schauspiel Stuttgart te Nowy Teatr iz Varšave. Rezultat suradnje su tri predstave: »Vječni malograđanin« u režiji Anestisa Azasa (na stalnom programu zagrebačkog ZKM-a), »Erazmus« redateljice Anne Smolar (produkcija i stalna adresa u varšavskom Nowy Teatru) te »Imaginarna Europa« redatelja Olivera Frljića (smještena u Stuttgart).


Iako je svaka predstava nastala u jednome od navedenih gradova, krajem studenoga mogli smo sve tri vidjeti na zagrebačkom gostovanju u ZKM-u, usporediti njihove metodologije i uvjeriti se da okupljena grupa od šest glumaca zbilja tvori putujući europski ansambl – ili kako veli Oliver Frljić u programskoj knjižici uz vlastitu predstavu: »Nacionalni i slični identiteti glumaca nisu me zanimali. Ali zanimala me mogućnost da u ovom vremenu i na ovako malom prostoru kreiram jednu minijaturnu transnacionalnu Europu – Europu koja se okreće protiv logike nacionalne homogenizacije i kapitalističke logike maksimalizacije profita.« Odlična zamisao. Gotovo kao da slušamo Erazma Roterdamskog, religioznog utopista i najboljeg prijatelja službenog političkog utopista renesanse, Thomasa Morea.


Krivnja bez granica


Zašto je onda humanistički prevoditelj, teolog i filozof Erazmo Roterdamski u predstavi »Erazmus« redateljice Anne Smolar proglašen krivcem za sve okrutnosti, neodgovornosti i političke promašaje suvremene Europe? Kako veli feministička kritičarka Rita Felski u svojoj knjizi »Služenje kazne« (2000), utjecaj filozofa na društvo često se precjenjuje i onda kad ga se proglašava enormno štetnim i onda kad ga se proglašava zvijezdom vodiljom civilizacije. Sociologija filozofije, naime, pokazuje da se filozofe postojano politički i institucionalno marginalizira, kao što se i intelektualni rad pokušava prikazati »beskorisnim«, »jalovim«, »suvišnim«.




Malo kada političari javno priznaju da je intelektualni rad sistemski i namjerno stoljećima potplaćen i volonterski, kao i da čak i u takvim bijednim uvjetima postojano predstavlja gole temelje održivosti nekog društvenog sustava. Naprotiv, desnica smatra da je mišljenje kao takvo oblik parazitiranja nad mnogo korisnijim zanimanjima (primjerice trgovinom), dok je ljevica uvjerena da je samo revolucionarna ruka koja drži transparent na ulici ili vraća udarce na barikadama uistinu djelotvorna ruka. Ruka koja piše, svira, crta ili glumi utoliko stalno mora dokazivati svoje pravo na postojanje, a ponekad se čini da je baš tim stvaralačkim rukama ugrađena i jedna osobita krivnja, vezana za kritičnost njihova djelovanja.


Okrivljavanje kao obrambeni mehanizam


Da se vratimo na početno pitanje: odakle uopće potreba da bilo kojeg filozofa, pa tako i Erazma Roterdamskog, proglašavamo krivim za nekoliko stoljeća ljudskih grešaka? Je li kriv zato što se program razmjene europskih studenata u 21. stoljeću zove upravo po njemu? Ili je kriv što je »vjerovao u Europu«, sasvim sigurno drugačiju Europu od one koju je upoznao za života? Citiram Erazma iz »Mirnog prigovora«: »Ovaj svijet, koji svi zajedno dijelimo, dom je svih ljudskih bića podjednako«. Je li onda kriv što je vjerovao u utopiju? Što dobivamo time da ismijemo čovjeka koji se prije pet stotina godina branio šačicom knjiga i jednom utopijskom fantazijom? Grupa glumaca u predstavi »Erazmus« redateljice Anne Smolar ismijava Erazmov »kokošji« izgled, grozi se njegova pisanja na latinskom, ruga se Erazmovoj strasti za knjigama (»Treba živjeti, a ne čitati«, izvikuje glumica koja ga naročito prezire, što je tipično geslo socijalne, a ne samo literarne nepismenosti), a najviše od svega glumački ansambl ismijava ideju Europe kao zajednice ravnopravnih. Dojam koji takav pristup ostavlja, uz operetno pjevušenje uvreda uz pratnju sintesajzera, sličan je dojmu srednjoškolske predstave koja ljutito viče svojim profesorima da su jadni i dosadni, a i svijet je grozno glupo mjesto. Ljutnja je simpatična, ali sadržaj scenske ljutnje izrazito je potrošeni, prazni tinejdžerski klišej (citiram iz predstave: »Hej, Erazmo, jebi se!«). Scenografija hrpe sivih stijena koje tek trebaju postati Notre Dame (arogantnu crkvu inače na sceni i osobno utjelovljuje jedna od glumica na stupiću), dok kostimi koji renesansu reduciraju na štrample i tajice upućuju prema groteski, opet vrlo površnoj.


»Erazmus« redateljice Anne Smolar


»Erazmus« redateljice Anne Smolar



Sve je u ovoj izvedbi generalizacija – ili pak isplaženi jezik bez jezičnog sadržaja. Iznimka je jedino izvedba Ludosti glumice Tine Orlandini koja je igra ledeno, klinički ozbiljno i umorno, teških kapaka, povijenih leđa, kao smrknutog duha na samrtnoj postelji civilizacije, bez imalo zabavljaštva, a opet duhovito u potpunoj odsutnosti podilaženja publici. Njeno pričanje viceva podsjeća nas da Ludost nikad nije zabavna arija. Ludost je, ispravno pokazuje Orlandini, u apsurdu i smijehu najdosljednija, najozbiljnija, katkad i revolucionarna sugovornica svakog vremena. Glumačka politika predstave ponavlja nam kako je »dosadno« biti privilegirani Europljanin, još je gore raditi predstavu u Stuttgartu (to nam glumci ponavljaju i ističu u čak dvjema predstavama ovog ciklusa), a najgore je što Europa ionako ništa ne valja. Jesmo li time bogatiji za neko umjetničko, filozofsko ili političko iskustvo? Ne. Samo gledamo jednu osobito cendravu vrstu nemoći koja okrivljava druge što joj nisu ostavili u nasljedstvo jedan »kvalitetniji« ili barem pravedniji svijet.


Krivnja za malograđanštinu


I predstava »Vječni malograđanin« u režiji Anestisa Azasa generalizira Europu kao zbirku ljudskih egoizama, odnosno teritorij ulančavanja malih mržnji i veletrgovačke prostitucije svih zanimanja. Glumci od Horvathova teksta oblikuju vodvilj, s mnogo plesnih i pjevnih numera, obračunavajući se s licemjerjem brzih zarada zavidnom razinom gorkog humora. To je ista izvedbena ekipa kao i u »Erasmusu«: Tenzin Kolsch, Klaudia Korneev, Tina Ornaldini, Adrian Pezidrc, Jasmina Polak, Jan Sobolewski. U stalnom presvlačenju i naglašeno ritmiziranom kretanju, njihove pripovijesti otkrivaju nam »europski duh« kao malu pokretnu i uvijek iznova »lokalnu« krčmu. Ili riječima samog pisca: »Postoje kurve, bordeli, varalice, lažljivci, radikali, besmislena putovanja, prazne filozofije, antisemiti, još prostitutki, licemjeri, lude, kopači noseva, otiratelji sjemena, preljubnici, ksenofobi i ukratko Svjetski sajam (koji naravno vodi novom preljubništvu)«. Sve ono što bismo mogli navesti kao osobinu današnjeg kvartovskog mentaliteta postaje specifičnost europskih nacionalnih mentaliteta, a glumci ih igraju kao gužvanje ljudskih lica, poništavanje ljudskih lica, razmjenu očiju publike s vlastitim licima na sceni (prvo mobitelom snimaju lica iz publike, a onda snimljeni pogled naslanjaju na čelo tako da izgledaju kao da su posudili tuđe oči).


Iz predstave »Vječni malograđanin« / M. ERCEGOVIĆ


Iz predstave »Vječni malograđanin« / M. ERCEGOVIĆ



U »Vječitom malograđaninu« krivnja je obavezni dio nemanja vlastitog stava, nemanja ideje, nemanja potrebe da budemo više od sitnih lopova ovog ili onog sistema. Izbrisane fizionomije putuju prema Nikamo, odnosno putovanje nije rješenje učmalosti koju likovi nose sa sobom kao baštinu i domovinu malograđanštine. Duboka ogorčenost Odona von Horvatha nad ljudskom glupošću u Azasovoj režiji pretvara se u svoje naličje: glumačku pohvalu igri, scenskoj dosjetki, drskosti, ismijavanju španjolske borbenosti (borbe s bikovima) u odnosu na sitni ljudski strah pred kontrolom pasoša. Sve je u ovoj predstavi malo stišano i igrano pod sjenom ironije, što joj daje osobitu stilsku rafiniranost. Vidimo da političnost ne mora biti agitatorska; ne mora urlati svoj proglas kao da je u pitanju vojna priredba. Političnost ove izvedbe nastaje iz blagog potcrtavanja naših slabosti, »običnih« okrutnosti i netolerancija. Kritičnost ovog povećala pritom je vrlo snažna.


Parodija vječite krivnje


U Frljićevoj predstavi iz istog ciklusa, najzrelijem i najduhovitijem kazališnom dvosatu ove male kazališne serije o stanju europskog duha i duhu europske kulture, ironično se raspravlja težina krivnje svih Europejaca, kao i ideja utopije i ideja slobode. Uz mješavinu barokne glazbe i Beatlesa, u izrazito usporenim pokretima glumaca, Europa je drugo ime za povijest genocida. Glumici koja je podrijetlom i Njemica i Ruskinja tovari se odjeća (simbolična »krivnja«) na raširene ruke. Prvo na »rusku ruku«, zatim na »njemačku ruku«. Oba fašizma samo se gomilaju, zatrpavajući glumicu. Stupanj fašizama u stalnom metastaziranju teško je izračunati. Frljićeva scenografija kroz tri ogromna likovna citata na samom tlu pozornice (Maljevičev »Crni kvadrat«, Géricaultov »Splav Meduze« te Delacroixov »Sloboda vodi narod«) tretira pozornicu kao veliko slikarsko platno ili slagalicu koju spremno preslaguju i glumci i publika, a tu je i uprizorenje (glumačkim tijelima) Kleeove slike »Angelus novus«.U svim varijantama glumci raspravljaju kako se točno sastavlja i rastavlja VIZIJA spasa.

Prizor iz »Imaginarne Europe« Olivera Frljića


Prizor iz »Imaginarne Europe« Olivera Frljića



Citirani su tekstovi Savignyja i Correarda, Waltera Benjamina, Heinera Müllera. Metodologija izvedbe neskriveno je preuzeta od Petera Weissa i njegove »Estetike otpora«, ali mogli bismo jednako tako reći i da je riječ o simboličnom prostoru koji podsjeća na sardoničnu duhovitost Kafkina »Zamka«, samo što se zamak ovdje zove Europa, a putnik namjernik u stalnom lutanju njezinom umjetnošću i njezinom poviješću i njezinom pravdom nikada neće doći do sigurne obale. Svaka splav i svaki anđeo okretat će se prema onima koji su se utopili ili ugušili, a njih je i danas ogroman broj. Zbog toga predstava završava intervjuiranjem raspetog Krista, uvjerenog da se moramo pozdraviti s idejom privatnog vlasništva i religije. Tu je frljićevski humor najživlji: Isus kao apologet golotinje, komunalnosti, sekularne države. Istovremeno, Isus kao performer, religijski i politički, izjavljuje da bi »vrlo rado surađivao s Oliverom Frljićem«, kao sličnomišljenikom.


U prizoru kad je publika pozvana preokrenuti dijelove slikarske slagalice kojom predstava počinje (marljivo surađujući na zadatku), glumac Adrian Pezdirc šeta među publikom i performerima, izgovarajući na mikrofon razne slobodne asocijacije: od toga zašto mu je Njemačka stravično dosadna, zatim dijeleći s nama svoju utopijski neostvarenu potragu za njemačkim suprugom, sve do uvjeravanja publike kako sigurno imamo predrasude i pogrešna očekivanja od »frljićevske« predstave. I ovaj glumački Krist zagovara golotinju, slobodnu ljubav, ukidanje granica između privatnog i javnog govora, pobratimstvo sa svim okupljenima u dvorani. Ali ista je gesta paralelno i ismijana, kao samo jedan mali »predah« dok se posprema pozornica. Slično misionarstvo ismijano je još jednom, u prizoru kad nam kompletna glumačka ekipa, poredana u vrstu, objašnjava koliko su presretni jer s publikom dijele isti zrak, istu ljubav, pa čak i isti zametak zajedničke trudnoće, koja se polako oblikuje pod grudima glumice Poljakinje.


Proizvodnja i potrošnja krivnje


Frljićeva predstava najzanimljiviji je dio kazališne trilogije jer na mnogo načina postavlja pitanje je li se europska krivnja pretvorila u neku vrstu ropstva, neku vrstu mita, čija lažna univerzalnost sprječava da čovjek pomogne čovjeku u vrlo konkretnim situacijama. Mnogo je ljudi pogledalo Picassovu »Guernicu«, naslikanu 1937. godine kao komentar španjolskog Građanskog rata, nakon tog šokantnog sagledavanja počinjenih zločina uletjevši u još mračniji period ubijanja tijekom Drugog svjetskog rata. Europa, dakle, ne vidi svoje kritičare, ne čuje svoje proroke, ne uči iz vlastitih grešaka. Nad time možemo očajavati, ali možemo se i smijati golemoj tvrdoglavosti europske gluposti. I nekako je smijeh u 21. stoljeću djelotvorniji, učinkovitiji od tragičkih emocija.


Nije čudo da Frljić u jednom trenutku projicira nad lica ZKM-ove pozornice lik Jokera u izvedbi Joaquina Phoenixa (iz istoimenog filma Todda Phillipsa iz 2019. godine). Smijanje režimu nasilja, smijanje čitavoj mašineriji drobljenja ljudskog dostojanstva, smijanje zabranama slobode. Smijeh ne kao anestetik i zaborav stvarnosti, nego kao budnica i kritika bezdušnosti. Čitava trilogija o Europi utoliko donosi na pozornicu različite oblike jedne nove platforme umjetničke i građanske solidarnosti, zaigrane koliko i ljekovito gorke, čije granice zbilja nisu nacionalne i čiji dometi apsolutno nemaju pretenzija ikoga i išta cenzurirati. Za jedan skromni projekt realiziran s tri redatelja i šest glumaca, na tri različite pozornice, to je zaista veliki uspjeh.