ZAGREB – Nora Krstulović na portalu Teatar.hr već godinama secira hrvatsku kazališnu, ali i šire, kulturnu scenu, pokazujući se iznimno akribičnom, informiranom i konkretnom. Nedavno je Krstulović otkrila sada aktualnu aferu oko potpisivanja aneksa ugovora o radu koji je nazvala »zlatnim padobranom« za šefa Opere splitskog HNK-a Juru Bučevića, kojem je tim aneksom zagarantirano radno mjesto dirigenta nakon što mu istekne mandat šefa Opere. To je nevjerojatno koincidiralo s aferom o kojoj smo i mi u Novom listu pisali, a tiče se intendatna HNK-a Ivana pl. Zajca Marina Blaževića, koji je osmislio radno mjesto glavnog dramaturga i nikad ga popunio, držeći ga kao osiguranje kada, iz bilo kojeg razloga, prestane biti intendantom.
Afere »Aneks« i »Glavni dramatrug« poprilično su slične, ali dijelom i posve različite, što je jedan od direktnih povoda za razgovor s Norom Krstulović. Kako se, pak, drugi povod, Zakon o kazalištima, trenutno u procesu konzultacija, povezuje s prvim, pokazat će razgovor koji slijedi.

U Rijeci je Kazališno vijeće na svojoj izvanrednoj sjednici dogovorilo da će probati naći načine kako izbaciti sporni članak iz ugovora o radu intendanta, onaj u kojem je obaveza poslodavca, Kazališta, da ga zaposli na mjestu glavnog dramaturga. U Splitu je Kazališno vijeće zbog slične stvari zatražilo ostavku intendanta. Kako tumačite različite rezultate u osnovi iste ili slične stvari?

– Situacije su slične, ali ipak nisu identične. U Rijeci su sporni ugovor potpisali Kazališno vijeće i intendant, a u Splitu intendant i gradonačelnik. Stoga riječko Kazališno vijeće može razgovarati i pregovarati o eventualnim izmjenama ugovora. Splitsko Kazališno vijeće za aneks ugovora nije ni znalo, njega nisu sastavile ni parafirale ni pravna služba kazališta ni ona grada i kako je nedavno priopćilo Radničko vijeće HNK-a u Splitu, upitna je njegova valjanost.

U Splitu je problem na koncu bilo Gradsko vijeće, koje se raspalo prije nego što se moglo odrediti prema zahtjevu Kazališnog vijeća. Koji je sada najvjerojatniji scenarij?

– Što se tiče sudbine intendanta, o njoj mora odlučiti Gradsko vijeće, koje se tek treba konstituirati nakon što se provedu izvanredni lokalni izbori u Splitu. To će dakle još potrajati. U međuvremenu je Radničko vijeće najavilo borbu protiv spornog aneksa »svim raspoloživim zakonskim sredstvima«, pa je moguće da sam aneks bude pravno osporavan te da iz tog postupka proizađu i druge pravne posljedice.

Nezakoniti »zlatni padobrani«

Bez obzira na razlike u ovim dvama slučajevima, je li i u riječkom slučaju Kazališno vijeće trebalo zatražiti otkaz intendanta ili je rečena mjera dovoljna?

– U Rijeci treba razlikovati dvije stvari: jedno je stavka u ugovoru koja intendantu omogućava radno mjesto i nakon prestanka mandata, a drugo je činjenica da je predstavničko tijelo osnivača odbilo njegovo financijsko i programsko izvješće. Sporna točka ugovora odgovornost je bivšeg saziva Kazališnog vijeća, čiji je predsjednik nažalost pokojan pa ne može iznijeti svoju stranu priče. Sadašnji saziv Kazališnog vijeća svakako može, a mislim i da mora, učiniti sve što je u njegovoj moći da – u interesu samog Kazališta – spornu odredbu ukloni iz ugovora i pozdravljam njihovu namjeru da to učine. No Kazališno vijeće se također mora očitovati i o činjenici da je predstavničko tijelo osnivača odbilo izvješće koje su oni jednoglasno prihvatili. To, naime, znači i da oni sami nešto nisu napravili kako treba. ZOK, naime, izrijekom navodi da je odbijanje programskog i financijskog izvješća od strane predstavničkog tijela osnivača dostatan razlog za smjenu intendanta, ali i samog Kazališnog vijeća.

Prije nego se osvrnemo još malo na prošlotjedno odbijanje toga izvješća, želim vas još pitati što mislite inače o ovoj praksi osiguravanja radnih mjesta mandatnih čelnika javnih institucija? Bi li to u Hrvatskoj trebalo unificirati, a ne da za državne dužnosnike vrijedi jedan, za radnike u obrazovanju drugi, za intendante treći, ili nepostojeći model?

– Općinski sud u Splitu još je 2018. godine donio presudu po kojoj su tzv. »zlatni padobrani« ne samo nezakoniti, nego i protuustavni. Slažem se s takvim stavom. Dolazak na mandatnu poziciju u javnoj ustanovi je upravo to i nikako ne bi smio značiti obavezno osiguravanje drugog radnog mjesta u javnom sektoru nejavnim sredstvima. U suprotnom javne ustanove postaju skladišta neželjenih kadrova, a natječaji gube svaki smisao. Važno je razlikovati zakonom dozvoljenu praksu povratka na staro radno mjesto po isteku političkog mandata i onu osiguravanja novog, odnosno drugog radnog mjesta po isteku ugovora o radu u javnoj ustanovi. To nikako nisu iste stvari.

Odbijanje izvješća riječkog HNK-a

Gradsko vijeće Grada Rijeke, kako ste i sami rekli, odbilo je izvješće HNK-a Ivana pl. Zajca. Koja je sada daljnja procedura, odnosno što to u proceduralnom smislu točno znači? Kažete da je to dostatan razlog za smjenu i intendanta i Kazališnog vijeća, no što se osim toga još može dogoditi, odnosno koje reperkusije proizlaze iz odbijanja izvješća?

– Nažalost, zakon je tu prilično nedorečen. Odbijanje izvješća je taksativno navedeno kao mogući, ali ne i obavezan razlog smjene. Dakle može se i ne dogoditi ništa. No političkih reperkusija će sigurno biti. Čisto sumnjam da će oni koji su glasali protiv izvješća na Gradskom vijeću na tu činjenicu zaboraviti pri svakoj idućoj raspravi o radu HNK-a u Rijeci. Odbijanjem izvješća situacija u HNK-u Rijeka postala je prvorazredno političko pitanje.

Kazalište može dalje neometano poslovati, odnosno to ne dovodi do nemogućnosti Osnivača da odrađuje svoje (financijske) obaveze prema Kazalištu?

– Da. Bizarno je, ali je tako. Nitko ne mora formalno odgovarati što izvješće nije prihvaćeno. Političkih posljedica će sasvim sigurno biti.

Možemo li malo spekulirati o njima?

– Ne treba biti naročito politički pismen da bi se predvidjelo kako će oni koji su glasali protiv izvješća najveće i najskuplje ustanove u kulturi Grada Rijeke tu činjenicu koristiti kao »municiju« u daljnjim raspravama. Hoće li im to i kako građani honorirati u idućim izbornim ciklusima, drugo je pitanje. No za konačne reperkusije bit će važni i daljnji financijski rezultati kazališta. Pogoršaju li se, narativ će vjerojatno krenuti u smjeru: »A lijepo smo upozoravali, odbijanjem izvješća…«

Novi Zakon o kazalištima

Inače afere »zlatnih padobrana« Marina Blaževića i Jure Bučevića dolaze u trenucima kada je novi Zakon o kazalištima u procesu donošenja. Rekli ste i da je Blaževićev »zlatni padobran« dodatno problematičan u kontekstu novog ZOK-a u vezi s baletnim umjetnicima. Možete li to malo pojasniti našim čitateljima?

– Kako je razvidno iz trenutne situacije u Splitu i Rijeci, ali i u praksi općenito, novi ZOK nam je nasušno potreban. No kako struka i sindikati već više od godinu dana tvrde: proces rada na njemu krajnje je problematičan. Nikad nismo službeno saznali tko je i temeljem kojih kriterija imenovan u radnu skupinu, ali znamo da to nisu bili formalni predstavnici svih zainteresiranih strukovnih udruga niti oni sindikata. S vremenom su, prije svega zahvaljujući osobnim istupima, neka imena ‘iscurila’ u javnost, a među njima je i ono intendanta HNK-a u Rijeci.
Sam tekst nacrta zakona, pak, ne rješava gotovo nijedan od gorućih problema s kojima se susreće hrvatska kazališna praksa, (pa ni ovu aktualnu situaciju u Rijeci), ali zato stvara niz novih. Primjerice, ravnatelji kazališta po tom bi prijedlogu postali gotovo nesmjenjivi, a kazališna vijeća izgubila bi golemi dio svojih kontrolnih ovlasti. Nadalje, prijedlogom zakona se de facto zabranjuje zapošljavanje na nedoređeno baletnih umjetnika, dok se za sve druge umjetnike, pa i one zaposlene na neodređeno vrijeme, predviđa kontinuirano evaluiranje mogućnosti »umjetničkog doprinosa«, što je dosad nepoznata pravna norma. Dakle oni koji su sebi mimo javnosti osigurali nova radna mjesta čak i u slučaju da su mandat morali napustiti zbog nezakonitih radnji, ovakvim ZOK-om žele dovoditi u pitanje zakonski valjana radna mjesta drugih.

Novi ZOK, ostane li ovakav, u suštini neće promijeniti ništa ni po pitanju, meni se čini jednom od najvažnijih, neodrživog sustava nacionalnih kazališta, koja »kolju« kulturne proračune gradova u kojima se nalaze, izuzev Zagreba, koji se financira pola-pola, i dijelom Osijeka, koji ima sličan sustav, no sa Županijom. Zašto se to ne mijenja i koji biste vi model ponudili kao najbolji? Recimo to i ovako: je li Hrvatskoj potrebno pet nacionalnih kazališnih kuća?

– Pitanje financiranja kazališta s nacionalnim statusom nije pitanje samo ovog, već i Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, a za koji je gotovo posve mimo pažnje medija nedavno završeno javno savjetovanje. Ni jedan ni drugi zakonski prijedlog u tom smislu ne donose rješenja koja bi značajno popravila postojeću situaciju, već upravo suprotno: dodatno otvaraju mogućnost političke manipulacije financiranjem. Isti ti politički razlozi, a ne oni umjetnički, doveli su i do činjenice da danas imamo pet kazališta s nacionalnim statusom, od kojih je ono »najmlađe« tu titulu dobilo u proceduri koja je evidentno bila politička trgovina.
Jedna takva svojevremeno je baš u slučaju HNK-a Osijek koji spominjete dovela do toga da je kazalište nekoliko mjeseci – barem na papiru – imalo dva intendanta. Jednog je izabrao Grad, drugog Županija dok su u njima na vlasti bile suprotstavljene političke opcije. Ukratko, jednostavnog rješenja nema, no smanjivanju golemog financijskog tereta po osnivače za početak bi svakako pomogla promjena megalomanskih programskih okvira temeljem kojih kazališta svake godine proizvode desetke premijernih naslova, a koji se nikad ne »izigraju«. To je posve besmisleno. Zašto bi kazalište moralo imati 10 do 18 premijera godišnje koje će se onda reprizno izvesti pet do 10 puta po sezoni? Promjena tih okvira, prisnija suradnja postojećih javnih ustanova, a naročito njihova suradnja s tzv. nezavisnom scenom drastično bi povećale vlastite prihode i smanjile troškove, pa time i pritisak na proračune osnivača. O tome da bismo drastično trebali mijenjati zakonodavni okvir sponzorstava i donacija u kulturi da i ne govorim…

Kako objašnjavate činjenicu da Blažević, svjestan toga stanja, ništa po tom pitanju suštinski ne poduzima, odnosno da kao član »tajne skupine« nije progurao i neki povoljniji model za nacionalne kazališne kuće koje nisu u Zagrebu, barem u ZOK-u, jer na ove druge dokumente ipak nije imao takav utjecaj. Pretpostavljam.

– Teško mi je, doista, nagađati o njegovim motivima. No dojma sam da zapravo ni na jednoj razini odlučivanja ne postoji stvarna politička volja da se problem iscrpljivanja proračuna u kulturi u lokalnim razinama riješi. S druge strane, premijere su osim prilike za slavlje i odličan alat za trgovanje utjecajem. Kad bi broj premijernih naslova bio smanjen, smanjili bi se troškovi, ali i mogućnosti manipulacije, a to, čini se, nitko tko je u poziciji moći ne želi.