Razgovor o predstavi

(Ne)opterećenost prvim “Vježbanjem života”

Kim Cuculić

S okruglog stola / Foto D. ŠOKČEVIĆ

S okruglog stola / Foto D. ŠOKČEVIĆ

Dok su neki gledatelji razočarani predstavom »Vježbanje života - drugi put«, drugi su oduševljeni



RIJEKA – Trideset godina od praizvedbe kultne predstave »Vježbanje života« Fabrija, Gašparovića i Para, nedavno je u HNK-u Ivana pl. Zajca izvedena predstava »Vježbanje života – drugi put« u režiji Marina Blaževića.


Bio je to povod za razgovor s kritičarima i publikom, koji je moderirala Katarina Mažuran Jurešić, voditeljica programa razvoja publike u HNK-u Ivana pl. Zajca. Na početku je svoje dojmove iznio književnik i književni kritičar Nikola Petković, koji iznimno dobro poznaje roman Nedjeljka Fabrija. Njegovo je mišljenje da je »Vježbanje života – drugi put« hrabro postavljena predstava, dok pravljenje predstave prema kultnom naslovu istodobno može predstavljati opterećenje.



Izvršna direktorica Centra za napredne studije Jugoistočne Europe Sanja Bojanić predstavu je doživjela kroz nadžensku i nadljudsku snagu Mafalde koja otvara predstavu, a najviše su je se dojmile ženske figure Neve Rošić i Mire Furlan. Predsjednica Zajednice Talijana Rijeka Melita Sciucca kazala je da je još jednom pogledala predstavu i da još uvijek razmišlja o njoj. Dodala je i da su njena očekivanja s obzirom na prvo »Vježbanje života« možda bila previsoka, a ostala je i pri stavu da joj u predstavi nedostaje fijumanska komponenta.
Vezano uz jezičnu razinu predstave, na koju su se mogli čuti prigovori, Marin Blažević kazao je da je Fabrijev roman napisan standardnim hrvatskim književnim jezikom i da je elemente čakavskog, fijumanskog i talijanskog jezika donijela tek Gašparovićeva dramatizacija. U razgovoru je sudjelovala i Aleksandra Jovićević, profesorica teatrologije s rimske La Sapienze, koja nije gledala prvo »Vježbanje života«, dok su je u drugom dirnule ljudske sudbine i Rijeka kao velika zagonetka s raznim povijesnim narativima.




– Moj je dojam da je knjiga pisana arhaičnim jezikom i pripada više 20. stoljeću, dok je »Vježbanje života – drugi put« predstava za 21. stoljeće – smatra Aleksandra Jovićević.


Melita Sciucca prisjetila se ozračja koje je vladalo u Rijeci prilikom prvog »Vježbanja života«, kad se grad probudio i počelo se govoriti o nekim tabu temama kao što je egzodus. Replicirao je Nikola Petković, koji drži da se dvije različite epohe ne mogu uspoređivati. Marin Blažević kazao je da nije bio opterećen prvim »Vježbanjem života« te da je redateljem »Vježbanja života – drugi put« postao stjecajem okolnosti. Predstavu je, naime, prvotno trebao režirati Lary Zappia. Dok su neki gledatelji izrazili razočaranje predstavom »Vježbanje života – drugi put«, bilo je i onih koji su oduševljeni.