RIJEKA – Ovih dana ne prestaju stizati tužne vijesti – napustio nas je Ranko Lipovšćak, akademski glumac koji je stjecajem okolnosti, na samom početku karijere, morao promijeniti zanimanje: na vrhuncu uspješnosti predstave »Nadpodstolar Martin« Renea Medvešeka, u kojoj je s obećanjem stalnog angažmana 1998. godine zaigrao naslovnu ulogu, promijenila se uprava Gradskog kazališta lutaka Rijeka i Ranko Lipovšćak se – našao na ulici.

Tada je, ostavši bez posla, počeo raditi kruh »po starinskom receptu«. Time se bavio dugi niz godina, a onda je 2015. iz kratke vijesti u Novome listu saznao da GKL Rijeka obnavlja svoju nekad vrlo uspješnu predstavu.

Kako je tim povodom u razgovoru za Novi list kazao Lipovšćak, Martin ga je formirao kao osobu. Osjećao je da mora ponovo igrati Martina i tako zatvoriti krug iz kojeg je bio naprasno izbačen.

Prema pisanju Svjetlane Hribar, najsretniji te večeri bio je Ranko Lipovšćak, koji se konačno vratio Martinu – »ušao u iste ihlače koje je nosio, na lice stavio istu masku i s novim žarom zaigrao Martina. Za nove generacije riječke publike«.

– U sezoni 1998/99. u vrijeme kad je na čelu Gradskog kazališta lutaka bio Srećko Šestan, odigrao sam »Martina« više od stotinu puta. Nakon toga je priča o vrijednom postolaru i njegovoj cipeli iz snova – mantra glasa Renea Medvešeka i njegov pogled na život koji ima smisla samo ako je u ravnoteži – postala moj način mišljenja i življenja…

Predstava je nastala u tri mjeseca. Ni iz čega! U početku nije bilo ni teksta, a onda je Rene u antikvarijatu naletio na jednu Tolstojevu pripovijest.

Svaki je dan dolazio s novim djelićem teksta koji je mijenjao, usavršavao… Nadpodstolar Martin je htio pomoći ljudima – njegova »cipela iz snova« odgovarala je svima, čak i liječila bolesne…

U Novom listu sam pročitao da Rene Medvešek obnavlja »Nadpodstolara Martina« u Lutkarskom kazalištu. Odjednom sam pred očima imao cijelu predstavu.

Shvatio sam da Martin pripada meni i ja njemu! Nazvao sam ravnateljicu kazališta Zrinku Kolak-Fabijan i rekao da želim igrati ponovo Martina, jer osjećam da mogu…

Sve što se događalo između, samo je vodilo tom susretu. A na putu do mog povratka u kazalište događale su se razne znakovite stvari: živio sam na Martinkovcu, mljeo brašno u Martinovom selu, radio Martinov kruh…

Ležim tako ovog ljeta u Puntu, u konobi koja ima prozor u razini ceste. Nisam primjećivao vezu sve dok pored mog prozora nisu počele hodati noge susjeda i prolaznika. Tad mi je sinulo – gle! Martinov prozor!, kazao je Ranko Lipovšćak u razgovoru za Novi list.