Festival svjetskog kazališta

Naglasak na ljubavnoj romansi uz predstave ‘Ramona’ i ‘Sestre Macaluso’

Nataša Govedić

»Ramona« gruzijskog autora Reze Gabriadzea

»Ramona« gruzijskog autora Reze Gabriadzea

Znakovito je da je Festival svjetskog kazališta mnogo više obilježen filmskim projekcijskim modusima i tamošnjom vladavinom melodrame, negoli legendarnom potrebom teatra da na mjesto iluzije postavi samosuočenje i samokritiku



Naglasak ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta na ljubavnoj romansi nastavlja se i predstavama »Ramona« gruzijskog autora i redatelja Reze Gabriadzea, te izvedbom »Sestara Macaluso« talijanske redateljice Emme Dante.


Unatoč geografskim razlikama među kazališnim gostima Festivala, ideologije ljubavi na sceni vrlo su slične. Zajednička im je idealizacija ljubavnog partnera u svijetu koji je prožet mitskim nepravdama (čime je već ukinuta mogućnost finije, konkretnije, samim time i argumentiranije analize – kako svijeta, tako i partnera), baš kao i podigravanje bilo kakve ljubavne povezanosti među likovima koja ne leti na krilima fatalnog i tobože svemogućeg Erosa.


O lutkarskoj predstavi »Ramona«, prožetoj vapajima dviju razdvojenih lokomotiva i prugama koje ih sve bolnije razdvajaju, recimo i da razočarava banalnošću svojih vizualnih rješenja i kadriranja priče (od Gabriadzea smo ipak očekivali više od vlakića na štapiću), ringišpilskom glazbenom podlogom (Šostakovičev čuveni Valcer br. 2) i replikama koje zvuče kao da su izrezane iz petparačkih ljubića.




Duhovitost je prisutna jedino u personifikacijama uličnih lampi i odlučnosti seoske prasadi da ne postanu kebabi, ali mnogo je veći naglasak na ljubavi kao univerzalnom lijeku i univerzalnom bijegu od svega što nas može politički nervirati, negoli na gogoljevskom humoru koji diskretno boji predstavu.


»Trijumf« razmnožavanja


Talijanska predstava »Sestre Macaluso« znatno je zanimljiviji autorski rad redateljice Emme Dante, koji na samu pozornicu donosi mogućnost sagledavanja ljubavi unutar mnogoljudne i siromašne obitelji. Sestre nastupaju kao jedno veliko, raspjevano, gladno i zaigrano korsko tijelo, u čijoj je pozadini grandiozna ljubavna priča mame i tate – potplaćenog i ponižavanog čistača zahoda i nezaposlene domaćice. Kad otac obitelji ostane bez svoje partnerice, teret odgajanja sedmero kćeri postaje mu prava snomorica, u kojoj cijela obiteljska grupa strada ne samo emocionalno i ekonomski, nego doslovce dolazi do nehotičnog ubojstva među djecom.


Suprotno tvrdnji da djecu treba »samo donijeti na svijet« i dalje će sve biti puno sreće i veselja, predstava razotkriva da je za podizanje sedmero kćeri potreban ogroman ekonomski i etički angažman. Redateljica Emma Danto sjajna je u načinu na koji orkestrira smijeh i strahove velike scenske obitelji. Glumice izlaze na pozornicu odlučnim plesnim stupanjem, presvlače se uz mnogo intimno obojenog kikotanja i škakljanja, zatim dodaju jedna drugoj smijeh kao da je u pitanju dobacivanje loptom i čitavo vrijeme pjevaju kao iskusne napolitanske serenadistice. Veza glasa i tijela majstorski je uspostavljena tijekom cijele izvedbe, tako da gotovo nema razlike između glazbenog intenziteta scenskog dijaloga i pjevanja, kao ni između pokreta i plesa. Povišenost geste i zvuka nosi izvedbu.


Ako se za napolitansku kulturu zainteresirate kao eventualni turist ili kazališni gost, gotovo svaka internetska tražilica ponudit će vam pojmove »obitelji« (kao najvažnije vrijednosti), »ljubavne drame« (kao začina života) i onoga što Napolitanci zovu »furbo«, a možemo to prevesti kao okretnost, lukavost, spretnost, ali i kao korumpiranost ili spremnost na razne vrste zaobilaženja zakona, što se također smatra poželjnim. Predstava Emme Danto ulazi u malu polemiku sa svakim od ovih nosivih pojmova. Obitelj u njoj može postati središte zajedničke nemoći, primjerice kroz činjenicu da nijedna od sestara ne uspije ostvariti svoje profesionalne i osobne ambicije. Ljubavna romansa također je mnogo više stvar snova i maštanja o roditeljskom paru uprizorenja, negoli stvarno iskustvo samih junakinja. A korupcija je doslovce ono što cijelu scensku obitelj dovodi do statusa političkih talaca, a ne sretnih dobitnika ili lukavih korisnika opće iskvarenosti. Tu ne pomažu ni prekrasni napolitanski napjevi ni dijalekt koji svojom živošću podsjeća na rojenje košnice. Ispod strastvenih melodija čami sumorna životna nerealiziranost.


Posljednje želje i vizije


I baš kao u holivudskim melodramama Douglasa Sirka, talijanske sestre rastajat će se od života postajući u posljednjim trenucima ono što im je bilo onemogućeno postati tijekom života. Ona koja nije imala novac za satove baleta, dobit će svoju baletnu haljinicu i šansu za labuđi pjev. Ovaj »posljednji sud« koji prati posljednji dah, međutim, postaje vrlo problematično mjesto izvedbe. Jer samo nam religiozne drame obećavaju rajski život tek nakon smrti, propuštajući vjernicima pokloniti dozvole i alate za ispunjavanje želja i snova dok su živi. Dramaturški gledano, predstava ima veoma sugestivan i intrigantan početak, da bi polako gubila zamah prema kraju, na koncu kolabiravši u vjersku sličicu.


Njezino pojavljivanje na Festivalu svjetskog kazališta, međutim, značajan je primjer majstorskog redateljskog rada s glumicama u tri ključna područja: glasu, pokretu i originalnom pristupu dramskoj napetosti. Osim toga, »Sestre Macaluso« su zasad jedina predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta koja nam je – nevoljko – priznala da iza blještavih natpisa o ljubavnoj idili kao zamjeni za religiozno spasenje stoji jednako tanka podloga kao i iza crkvene demagogije: voljenje nije samo let na krilima ružičaste fascinacije »rastapanja u drugome«, nego i težak, najdublji rad na samosuočenju, koliko i na prihvaćanju onog aspekta naših partnera koji nam nije nužno oduševljavajući. Netko mora saditi i plijeviti vrt naslade ako ga kani uživati dulje od par minuta. »Sestre Macaluso« otvaraju i pitanje obitelji ne samo kao paralelnog utočišta i zatvora, nego i zajedničkog groblja prilikom zajedničkih karmina, implicirajući da je povezanost prisutna čak i kroz smrti onih koji su napustili obitelj. Možda je ovaj posljednji aspekt predstave kazališno i etički najzanimljiviji, jer dopušta mogućnost da ljubav bude dar koji dobivamo čak i kroz nečiji gubitak.


Filmska podsvijest Festivala


Vizije »boljeg života« za koji nije potreban nikakav osobni, profesionalni ni politički trud, toliko karakteristične za melodramu, povijesno ukazuju i na njezinu povezanost s romanima i filmovima, kao oblicima pripovijedanja u kojima je poželjno »otplutati« u fantaziju kao »sigurno mjesto«. Kazalište je drugačiji medij i njegova je specijalnost, sve od antike, razmontiravanje i osobnih i društvenih fantazmi. Znakovito je da je Festival svjetskog kazališta mnogo više obilježen filmskim projekcijskim modusima i tamošnjom vladavinom melodrame, negoli legendarnom potrebom teatra da na mjesto iluzije postavi samosuočenje i samokritiku.