Jedan, dva, tri, četiri, 5, 6, 7, 8, (…), 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, (…), 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 50, 51, (…), 59, 60, 61, 62, 63, 64, (…), 69, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78, 79, 80, 81, (…), 88, 89, 90, 91, 92, 93, 94, (…), 106 – samo dio je to višekratnog nabrajanja u predstavi »BLOT« izvedenoj u sklopu nedavno održanoga festivala suvremenog plesa Port of Dance kojim jedna izvođačica broji preskoke vijače onoj drugoj čime ujedno upućuje na važnost tjelesnih izlučevina, time i tijela u kontekstu ekosustava i svega onoga što ga, osim ljudske jedinke, čini.

Izvedbeno predavanje

Dvije izvođačice – Simone Deaconescu i Vanesse Goodman – ujedno su i kreatorice cijele predstave koju možemo okarakterizirati kao svojevrsno izvedbeno predavanje i s time povezanom plesnom uputom i(li) kao poetsko/filozofsku recitaciju o ljudskome tijelu, okolišu, mikroorganizmima i samome identitetu. Ovim postdramskim kolažom podataka i dojmova o svemu onome što okružuje čovjeka potiče se recipijenta na daljnje promišljanje, a pokoja repetitivnost u nizanju problema, kao i kratke odsječne izjave u suglasju su s kaotičnošću našega svijeta, no i alarmantnošću poruke koju sama predstava teži prenijeti.

Kratak naziv predstave zapravo je engleski akronim od sintagme Body Line of Thought koji signalizira o tijelu kao kompleksnom sustavu, tijelu kao aktivnome generatoru značenja i posredovanja s obzirom na onaj vanjski svijet, fizički, okolinu, no također u slučaju ove predstave naziv može označavati i simboliku pokreta koji je u koordinaciji s onim misaonim i podražajno-osjetilnim.

A upravo je takav i pokret dviju izvođačica, onaj koji prenosi kompleksnost informacija koje nam naizmjenično (jedna pa druga, pa opet zamjena) prenose performerice, no u određenoj mjeri dekonstruirajući njihovu narav (gotovo robotski pokreti uz uvijanje). Naime, informacije koje dobivamo i tekstualnim napisom na hrvatskome i izgovaranjem performerice na engleskome jeziku sažete su natuknice o ljudskoj jedinki u velikome ekosustavu u kojem vladaju i brojne bakterije.

Crne prognoze

Scenografski, predstava svojom bijelom bojom i brazdama u jednome dijelu podsjeća na kakav planetarni pokrov, dok reflektori sa strane, nage performerice i tehnološke odrednice (na ruci performerica, okomita željezna jedinica koja podsjeća na kakav reaktor) upućuju na kakav izvanplanetarni locus kao panoramsku točku sagledavanja onoga planetarnog. Uz izgled scenografije i sam ne previše optimističan narativ, o crnim prognozama i stanju o planetu sugerira i glazbena podloga koja se javlja u pojedinim dijelovima kad izostaje narativ, a donosi težak, gdjekad metalni zvuk onostranoga i transcendirajuće naravi.

Foto Ana Križanec

S obzirom na međupovezanost svih jedinki u velikome ekosustavu, ljudska je jedinka samo dio jedne veće cjeline, što je podcrtano samom naracijom koja daje uvid u različite sveprožimajuće odnose, pa ljudsko tijelo nije izolirani entitet, već dio ekosustava u kojemu koegzistira mnoštvo mikroorganizama. Ljudski organi – crijeva, koža, pluća i glava nisu samo anatomske odrednice ljudskoga tijela, već konkretna mjesta susreta između čovjeka i onog neljudskog; između domaćina i bakterija koje reguliraju raspoloženje, imunološki odgovor, pa čak i način na koji osjećamo ili donosimo kakve odluke. Brojke poput 39 trilijuna bakterija u crijevima ili 1,5 trilijuna na koži, ne služe samo kao podaci, već stvaraju osjećaj (tjelesne) preplavljenosti.

Performerice koje su ujedno i naratorice više puta ističu o važnosti crijeva i njihovoj vezi s mozgom, naglašavajući koncept crijevnog osjećaja (engl. gut feeling) koji, iako se nerijetko shvaća kao metafora, znamo da zaista ima stvarnu biološku podlogu. Naime, živčani sustav u crijevima, u suradnji s mikrobiomom, šalje signale koji utječu na naše raspoloženje i odluke, pa intuicija tako postaje nešto tjelesno, osjetilno te povezano s nevidljivim životom unutar nas samih.

Propusan organizam

Cijela zaokružena i protočna naracija logičnoga slijeda dviju performerica razlaganje je ideje o suodnosu unutarnjeg i vanjskog, pa naše tjelesne izlučevine, miris i znoj, postaju simboli socijalne komunikacije, privlačnosti i identiteta. Baš zato jedna performerica preskače vijaču, dok druga iznosi ono posljedično povezano s takvom aktivnošću koje se tiče glavne teme bakterija. U ovome slučaju bakterije su te koje stvaraju miris znoja, pa utječu na naš seksualni izbor, što može upućivati (i) na to da ni neke od naših intimnih odluka, poput onih odabira partnera/ice nisu naše. U kontekstu opće teme ljudske jedinke u središtu sveprožimajućeg ekosustava, tijelo s obzirom na fizički svijet, okolinu, stoga (o)pstaje kao jedan okolinski propusan organizam.

Samo pripovijedanje edukativne je naravi, a drugi dio predstave posebno ekokritički je obojen, pa povezujući tijelo i planet, narativ problemski sumorno zahvaća teme klimatskih promjena, zagađenja plastikom, čak i černobilsku katastrofu (možemo primjerice čuti da su temperature posljednjih godina najviše su u posljednjih sto godina, koliko plastike pluta u Pacifiku, da je u požarima 2021. godine izgorjela površina veličine Portugala), da bi s takvoga negativnog predznaka prešao na ponešto pozitivniji predznak mikroorganizama koji se tiče njihova potencijala kao svojevrsnog rješenja kakvog problema – mogućnosti da razgrađuju plastiku. Spomenuto je razlaganje pozitivno-negativno ujedno i povezivanje mikro i makro razine (svijeta) te pokazatelj da bakterije koje čiste crijeva mogu čistiti i oceane (znanstvenici su otkrili bakteriju koja razgrađuje ugljik iz plastike, bakterije mogu očistiti oceane). U tom smislu tijelo postaje metafora za planet, a planet za samo tijelo; i planet i tijelo ranjivi su entiteti, no sposobni za regeneraciju.

Ekološka degradacija

Kao kakav simbol suvremenog pojedinca pogođena psihološkim pritiskom i disbalansom, javlja se i Luisa, koja osjeća potrebu za tzv. samonadzirajućim sustavom, što može biti referenca na imunološki sustav, no i na psihičku stabilnost. Njezinom reprezentacijom otvara se pitanje balansiranja suvremenog čovjeka između unutarnjih nemira i vanjskih pritisaka, odnosno između mikrobiološke stvarnosti i društvenih očekivanja.

Dakle, nabrajanjem i opisivanjem negativnih posljedica suvremenog života, tehnološkog napretka i ekološke degradacije koje utječu i na okoliš i na ljudsko tijelo ekološki problemi predstavljeni su kao konkretne prijetnje koje su povezane s ljudskom biologijom i čovjekovom svakodnevicom. U kontekstualiziranju negativnih pojava ističu se učestali požari koji simboliziraju ekološku destabilizaciju, suše se navode kao posljedica klimatskih promjena, čije se rješenje pokušava pronaći u umjetnim metodama poput raspršivanja bakterija u oblake, onečišćenje plastikom ilustrira ljudsku neodgovornost, dok nuklearna katastrofa u Černobilu simbolizira tehnološke rizike (ili kako je to primjerice predstavljeno u dokumentarcu »Život na našem planetu«, ljudsku grešku) s dugotrajnim posljedicama na zdravlje ljudske jedinke.

Staying with the trouble

Spominjanje požara, suše, plastičnog otpada i černobilske tragedije (koja još uvijek »tinja« ispod glavnog reaktora) ukazuje na globalne katastrofe koje nisu nešto iza nas, prošli trenutak, iza nas, već su upisane u naše iskustvo te još važnije – tijelo. Takva (među)povezanost onog unutarnjeg (mikrobiološkog) i vanjskog (planetarnog) stanja istovjetna je etici tzv. zajedničkog preživljavanja (rubešijanski, šifra: Harraway, staying with the trouble), koja čovjekovu odgovornost shvaća na temelju njegove međuovisnost s drugim vrstama i sustavima – čovjek kao neodvojivi dio mreže odnosa između prirode, bakterija, stroja, okoliša i emocija. S obzirom na važnost bakterija, koje »mogu razlikovati dobro od lošeg«, one u ovoj predstavi latourovski postaju aktant koji sukreira našu stvarnost; naime, odnosno ono što oblikuje naše osjećaje, ponašanja, a u određenoj mjeri i društvene odnose.

Sam kraj predstave završava refleksijom o svijetu u kojem se etika, ekologija i biologija isprepliću. Prema tome, bakterije mogu razlikovati štetno od korisnog, baš kao i mi, ljudi. No dok znanje postoji, djelovanje je često opterećeno kakvim kontradikcijama, koje ukazuju na dvojnost postojanja – svijeta koji istovremeno stvara i razara.

Bakterije i ljudi

Predstava »BLOT« izvedbeno je predavanje, (na)dopisivanje o alarmantnosti stanja našega planeta pokretom te brisanje granica između ljudske jedinke, kolektiva, okoline, prirode, znanosti te osjećajnosti. Ritmički dosljedan narativ uputa je o neodvojivosti čovjeka od ostataka ekosustava, poziv na promišljanje, osviještenost o međudjelovanju svih njegovih dionika, kao i poziv na empatiju u svijetu i glede svijeta kojeg smo dio, koji nas oblikuje i koji nam omogućuje – postojanje. Bakterije mogu razlikovati dobro od lošeg. Ljudi mogu razlikovati dobro od lošeg. Homo empaticus, molim.