Poseban je mjesec svibanj iz više razloga, no u kulturnome smislu riječki je poseban po tome što već više od tri desetljeća u tome periodu ljubitelji kazališne umjetnosti imaju prilike pogledati iznimna kazališna ostvarenja koja Međunarodni festival malih scena donosi u naš grad. Tako će biti i ove godine, jer će se 31. izdanje toga hvalevrijednog festivala održavati od 4. do 9. svibnja, u HKD-u na Sušaku te u Centru »Gervais« u Opatiji, a pred publikom će zaživjeti šest predstava iz četiri europske zemlje, najavljeno je to u Grand Hotelu Bonavia.

Festival koji je započeo 1994. godine samo kao ideja osnivača i utemeljitelja Nenada Šegvića te selektora Dalibora Foretića, unatoč svim poteškoćama, kazala je izvršna producentica MFMS-a Rijeka Višnja Višnjić Karković, uz podršku Grada Rijeke opstao je do danas, no ono što ga je zapravo činilo žilavim i živim jest podrška riječke publike, koja će i ove godine ocijeniti svaku odgledanu predstavu.

Edukacijski centar

Zahvalivši onima koji podržavaju festival, na kontinuitet festivala koji se bliži osvrnula se i umjetnička ravnateljica Umjetničke organizacije HKD Teatar Međunarodni festival malih scena (MFMS) Edita Karađole Šegvić, kao i voditeljica Pododsjeka za programe kulture Upravnog odjela za odgoj i obrazovanje, kulturu, sport i mlade Grada Rijeke Helena Semion Tatić, koja je istaknula kako je festival, koji »nikad nije bio samo revija odličnih predstava«, već »riječki scenski edukacijski centar«, koji je našemu gradu višestruko vratio za dugogodišnju financijsku i organizacijsku pomoć.

– Svi smo uz festival učili o novom teatarskom jeziku, glumi, režiji, scenografiji, upoznavali smo i mogli izbliza vidjeti i doživjeti najnovije europske kazališne izraze, brusili smo svoje kriterije i postali značajna i znalačka publika. A ta uključena, educirana publika postala je jedinstveni sastojak ovog festivala, o čemu se nadaleko pričalo. Baš svi gostujući teatri s posebnim uzbuđenjem i danas iščekuju što će riječka publika reći na okruglim stolovima i kakvu će im ocjenu na kraju dati. Festival je od prvog dana bio uključiv, otvoren prema svim umjetnicima i kazališnim kućama, bio je uvijek društveno osjetljiv, isticao regionalnu suradnju, jer kultura za njega nema granica. Također, uvijek se nastojalo nagrađivati samo najbolje umjetnike, bez obzira od kud dolazili, iz malih ili velikih sredina. Posebnu pažnju Šegvić je posvećivao je mladim glumcima, pa mu je bilo neizmjerno drago kad bi na festivalu zablistao neki novi glumac ili glumica. Neprestano je pozivao naše mlade riječke glumce da dođu na festival, da vide i upoznaju velika glumačka imena i od njih uče, usavršavaju se. Tako je festival iznjedrio zakladu za pomoć mladim glumcima, što je još jedna njegova izvanredna društvena zadaća, kazala je Semion Tatić te dodala da je festival postao »prepoznatljiv kulturni zaštitni znak i jak pečat identiteta našega grada«.

S obzirom na to da »svijet, a s njim i posljedice na pojedinca danas su previše kompleksna slika da bi ih se svelo na jedan problem«, i ovogodišnji festival u svojem 31. izdanju, kazao je njegov dramaturg, selektor i producent Jasen Boko, »možda i po prvi put u svojoj povijesti ne okuplja predstave oko jedne teme«.

– Kako kazalište uvijek reagira na svoje okruženje, drevna metafora o umjetnosti kao ogledalu svijeta i čovjeka u suvremenom okruženju dobila je značajan dodatak. Ogledalo je danas polomljeno i svijet i čovjek u njemu odražavaju se u krhotinama koje je teško sagledati kao lako prepoznatljivu, homogenu cjelinu. Zato naših šest ovogodišnjih predstava iz četiri zemlje odražavaju kompleksnu sliku pojedinca u svijetu sastavljenom od bolnih krhotina, podjednako intimnih i globalnih, ističe Boko.

Životne krhotine

Ove godine u festivalskoj je konkurenciji šest predstava koje upućuju na kazalište pretvoreno u »krhotine s kojima se susrećemo baš u svakom segmentu života«.

Kako je predstavio, predstava »Slika Doriana Greya« Jugoslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda po romanu Oscara Wildea, koji govori o opsesiji ljepotom, savršenim izgledom i bolnim promjenama koje starenje tom izgledu donosi, u režiji Nataše Radulović dobiva konotacije o kojima Wilde nije mogao ni sanjati, jer »znanost je danas u opsesiji selfijima i influencerima prepoznala mentalni poremećaj suvremenog razvijenog svijeta: Sindrom Doriana Graya«, a »opsjednutost pojedinca vlastitim izgledom i svakodnevnim informiranjem javnosti o njemu dobio je krajnje zabrinjavajuće razmjere koji rezultiraju odbijanjem prihvaćanja normalnog života, onog koji vodi zrelosti i u krajnjoj liniji – starosti«.

ISTARSKO NARODNO KAZALIŠTE

Nadalje, predstava »Matija«, udruge Arterarij po romanu Drage Hedla i u režiji Patrika Lazića, »bolno je suočavanje s osobnom traumom gubitka sina«, a ta »krhotina ogledala analizira sasvim drugačiji fenomen suvremenog života, sindrom izgaranja uspješnog čovjeka u nametnutom mjerilu uspjeha, takozvanom američkom snu«, kao »i posljedice takve odluke koja iza sebe ostavlja spaljenu emotivnu zemlju u krugu najbližih ljudi«.

»O posljedicama brutalnog rata u Gazi na one najranjivije, (prerano) rođenu djecu kojoj nedostatak struje izravno ugrožava život«, progovara pak predstava »Inkubator« u režiji Olivera Frljića ljubljanskog SNG-a, koja »postaje metafora bešćutnog suvremenog svijeta opsjednutog oružjem, ratom i ubijanjem za više ciljeve, svijeta koji više nema nikakve empatije, čak ni za tek rođenu djecu«.

Nasuprot takvoj predstavi koja govori o »globalnom poremećaju ljudskosti«, predstava »Ljudski glas« Jeana Cocteaua pulskog INK-a u režiji Juga Đorđevića »ulazi u duboku intimu emotivno slomljene žene« te postavlja pitanja »kako pronaći smisao i nastaviti sa životom nakon bolnog prekida te gdje i kako pronaći novi identitet bez ljubavi koja je nestala s voljenom osobom«.

Produkcija austrijskog Aktionstheatera, predstava »Speed kills content« Martina Grubera, »svjedoči strahu i nesigurnosti čovjeka u svijetu današnjice od onoga što donosi budućnost«. Drugim riječima, »natjerani smo da živimo sve brže, a brzina, kako svjedoči naslov predstave, ubija svaki sadržaj, reducira mogućnost oblikovanja vlastitog života, ali i osnovnu ljudskost onu koju donosi ljubav i bliskost«.

Traumatsko propitivanje

Također o temi koja je povezana sa svijetom intimne, onih potisnutih ili prešućenih stvari, progovara predstava »Kako sam naučila voziti« beogradskog Heartefact fonda, u režiji Paule Vogel. Kako piše selektor u opisu predstave, »život suvremene žene ispunjen je ožiljcima trauma, a pristup temama seksualnog nasilja i zlostavljanja maloljetnika ovdje se pretvara u kompleksnu dramu o složenom, manipulativnom, nasilnom i incestuoznom odnosu«.

Foto Matea Jurčić

Zadovoljstvo što mogu biti dio festivalske priče izrazile su i voditeljica marketinga Jadran hotela Rijeka, službenog hotelskog partnera Festivala, Dora Lanča te direktorica regionalne direkcije građanstva Erste banke, sponzora Festivala, Tatjana Milessa.

Prodaja ulaznica kreće od ponedjeljka 16. do 18. ožujka, od 16 do 18 sati, na blagajni HKD-a, od 19. ožujka do početka festivala putem sustava Moje karte, a kad festival počne svakim danom sat vremena prije na mjestu održavanja.

Kazališna manifestacija Međunarodni festival malih scena osnovana je u Rijeci 1994. godine kao Hrvatski festival malih scena, a od 1999. godine, otkad je selektor Festivala postao kazališni kritičar i dramaturg Jasen Boko, Hrvatski festival malih scena postao je međunarodna manifestacija. Ove godine u festivalskoj konkurenciji za nagrade je šest predstava iz četiri europske zemlje.