ZAGREB – Roman Johana Harstada, prema kojem je skrojena najnovija ZeKaeM-ova predstava »Max, Mischa i ofenziva Tet«, po mom je sudu najbolji prozni tekst svjetske scene posljednjih nekoliko dekada, a kad to kažem, mislim da je najlucidnije stilski napisan, ima fantastično slojevitu temu prijateljskih, ljubavnih, umjetničkih i političkih odnosa i definitivno se ne srami žestine svoje intelektualne snage i pameti.

Dapače, Harstadu se živo fućka što je književna scena diljem svijeta u 21. stoljeću mahom postala žilorezno prepričavanje trauma iz djetinjstva s nula referenci na književnost, slikarstvo, glazbu, film i druge umjetnosti.

U hrvatskom ga kontekstu možemo usporediti s Krležinim »Zastavama«, koje također oblikuje trokut dvojice najboljih prijatelja i jedne umjetnice (doduše kod Krleže ne slikarice, nego pjesnikinje), ali tamo gdje su »Zastave« opsjednute političkim gađenjem, Harstad radije bira likovnu, kazališnu i jazz avangardu kao jedinu moguću protutežu zadrtim ljevičarima i zatucanim desničarima.

Politički, fokus je na kritici rata u Vijetnamu i samim time na osporavanju američkog imperijalizma (odatle »ofenziva Tet« u naslovu).

Tri glumačka virtuoza

Harstadova se teksta adaptacijski dohvatio Vid Hribar, silno se trudeći zadržati brojne paralelne linije romana kao polifonijske strukture, što je dovelo do čudnog hibrida prevelikog prepričavanja proze na sceni i gomilanja epizoda, bez uspostavljanja jakih dramskih napetosti.

Glumci postaju kulise u stalnom presvlačenju, umjesto da adaptacijski naglasak ove troipolsatne predstave bude na nekolicini likova, kao zapravo i u romanu.

No, možemo razumjeti zašto je Hribar »prekrcao« predstavu epizodama iz romana.  Fragmenata bude toliko i oni budu toliko udaljeni da je nemoguće više ispričati priču a da se ne izostave veliki dijelovi, jer se svi ti sitni djelići više ne daju sastaviti, uništeni su i svi proturječni.

Zbog toga i dramaturgija i režija čuvaju komadiće priče, inzistirajući na stavu da je središnja tema ovog romana koliko je teško uspostaviti i sačuvati duboke veze među ljudima (obiteljima, prijateljima, ljubavnicima).

U Buljanovoj režiji, predstavu nosi odnos dvojice najboljih prijatelja, redatelja Maxa i glumca Mordecaija, dok je u romanu jako bitan i esejistički je bravurozno napisan i jedan ženski lik, vizualna umjetnica Mischa (Maxova cura i Mordecaijeva bliska prijateljica).

Štoviše, čitava je ZKM-ova predstava svojevrsna nježna posveta gay-protagonistu romana, Mordecaiju, u interpretaciji mladog glumca Ivana Jurkovića, definitivno najjačeg poetskog aduta ZKM-ove izvedbe.

Jurković je i glumac osebujne atletske geste i jakog kritičkog nerva i velike te k tome originalne emocionalne dubine, zbog čega ga je dio publike po završetku predstave uspoređivao ili s mladim Markom Mandićem (mlađa generacija) ili s mladim Radom Šerbedžijom (starija generacija).

Po mom mišljenju, Jurković je unikum.

Odigrao je tragičnu velikodušnost Mordecaija kao da je ušetao na pozornicu iz nekog punk-franjevačkog samostana ili možda iz jednako začudnog jazz-samurajskog japanskog noćnog kluba.

ZKM će biti promućuran ako ga momentalno posvoji kao člana ansambla, tim više jer iz Jurkovićevih ranijih studentskih izvedbi znamo da je i odličan komičar, ne samo tragičar, odnosno u svemu što igra ostaje vizionarski samosvojan.

Drugu glavnu ulogu igra Ugo Korani, kao povišeni, nervozni, nesmirivi i oštri Max, što Korani drži glumački maksimalno posvećeno i potrebno žestoko.

I premda je Korani matematički točan i pouzdano uvjerljiv u igranju svog proznog lika, zbog čega ga je užitak gledati, vrlo ga skromno glumački nadopisuje.

Treća majstorska izvedba stiže od Rakana Rushaidata, u predstavi Maxova strica Owena, vijetnamskog veterana i jazz umjetnika, koga je dopala najteža moguća emigrantska sudbina.

Američku putovnicu platio je ratnim stažem, svoj san o jazzu zbog kojeg je napustio Norvešku i stigao u New York nikad nije ostvario, a nagrada za emigrantsku poduzetnost na kraju se pojavila u obliku raka pluća. Rushaidat prekrasno igra čovjeka koji sam sebi nije važan. Ali važni su mu drugi ljudi. I muzika.

Štoviše: jedna žena, jedan bračni par prijatelja, jedan nećak sa svojim prijateljima. Snaga tih povezanosti i u originalnom tekstu i u Rushaidatovoj izvedbi toliko je izvanserijska da uistinu možemo reći kako je Owen himna svim ljudima koji se znaju bezuvjetno dati nekome i nečemu, bez obzira na to prepoznaje li ih društvo u tome kao umjetnike altruizma ili ne.

Rushaidat igra istinsku ljudsku dobrotu, služenje višim vrijednostima i bliskim ljudima, što mu polazi za rukom metafizički čisto.

“Max, Mischa i ofenziva Tet” u ZKM-u / Foto Marko Ercegović

Bolest doslovnosti

Ostatak glumačke ekipe jako je doslovan u ilustriranju romana.

Frano Mašković je dobar kao Maxov emocionalno odsutni otac, Lucija Šerbedžija suvereno igra Maxovu toplu, zainteresiranu, ali bazično vrlo pasivnu majku.

Oboje više igraju promjenom kostima (on: pilota i turista u kratkim hlačicama, ona noseći seriju norveških pulovera, čijim se pletenjem bavi), negoli što ulaze u unutarnju posebnost svojih uloga.

Sreten Mokrović vrlo je blijed u roli očekivano karizmatičnog učitelja kazališnih umjetnosti Wohlmana.

Tu je i grupa glumaca koja igra mnogo manjih uloga: Vedran Živolić, Nataša Dangubić, Dado Ćosić, Barbara Prpić, Milica Manojlović, Rok Juričić, Luka Knez i Toma Medvešek, među kojima nerijetko vlada načelo simuliranja nekog socijalnog stereotipa.

Šteta što »socijalni tip« tako često ostaje na razini socijalnog klišeja.

Pomak prema većoj autonomiji uloge donosi Milivoj Beader, u rolama pronicljivih i melankoličnih trgovaca/vratara.

Hrvojka Begović kao Mischa (jedan od glavnih likova romana) pala je u potpunu pozadinu kazališne izvedbe, za što je zaslužna i adaptacija i režijski manjak interesa za lik i glumičino naglašavanje kabaretskog seksepila umjesto brutalne socijalne i emocionalne domišljatosti ove heroine.

Umjesto da se na sceni otvori čitav jedan paviljon Mischinih vizualnih opsesija i radova koji govore sami za sebe, predstava lagano satirizira suvremenu umjetnost, posebno figure kustosa. A Begović od čitavog spektra mogućnosti igranja role međunarodno realizirane umjetnice najviše naglašava scenu poljupca s Maxom, odigranu bez grudnjaka i s mnogo stenjanja prema sve jačim valovima kazališnog orgazma, što je već humorno promašena jeftina seksualizacija junakinje koju igra.

Mischa, naime, nije umjetnica striptiza, a razlog zašto je Max obožava, vjerovali ili ne, njezina je i autorska i ljudska inteligencija, ne goli torzo, što inače deklarativno saznajemo i na samoj ZKM-ovoj pozornici, jer Hribar kao adaptator romana Maxu ostavlja upravo replike kojima je eksplicitno formulirano zašto je Mischa ljubav njegova života. Ne, to nije kvaliteta starlete.

Scenografija Aleksandra Denića donosi velik poster Jane Fonde, američke glumice i aktivistice, s fotografijom snimljenom 20. prosinca 1972. godine u Stockholmu na press konferenciji gdje je glumica protestirala protiv američke uključenosti u rat u Vijetnamu.

Fonda je mlada, smiješi se s najmanjim prstom na usnama, a pogled je usmjeren nekamo uvis, prema idealističnim vrhuncima antiratne borbe.

Ostatak scenografije je hrpa plastičnih stolaca i nešto kuhinjsko-sobnog namještaja niske kvalitete.

Za bezličnu, neupečatljivu pop-glazbu odgovoran je tim kompozitora u sastavu Darka Rundeka, Igora Pavlice i Mira Manojlovića, dok je za bremčanje ili mikrofona ili zvučnika zbog kojih se većinom nisu mogle razabrati riječi otpjevanih pjesama odgovorna tehnika ZKM-a.

Znakovito je da predstava nema koreografa pa songić s referenom »Funny bunny« glumci izvode najbanalnijim mogućim dizanjem ruku u zečje šapice.

Najviše se u autorskom timu predstave naradila kostimografkinja Ana Savić Gecan, premda je svo to silno presvlačenje glumaca preilustrativno i zapravo nepotrebno.

Režijska razlivenost

Vrlina Ivice Buljana kao redatelja primarno je sjajan izbor izvedbenog predloška. Kao čitatelj, Buljan je nepogrešiv. Izvrstan je i u glumačkoj podjeli. Ali zapinje u samom kazališnom procesu.

U ovoj predstavi, premijerna verzija donosi drastični nesrazmjer sporednih (površnost) i glavnih uloga (posvećenost).

Stoga »Maxa, Mischu i ofenzivu Tet« spašavaju već spomenute virtuozne glumačke uloge (Jurković, Korani, Rushaidat), koje bi nosile izvedbu i da na sceni nije dekorativno prisutan velik broj ZeKeM-ovih glumaca.

Ima, doduše, nekog šarma u horizontalnosti uloga koju Buljan ovdje uspostavlja, kao da je u pitanju buvljak vinjeta iz romana ili tulum na kojem ekipa kozpleja likove (doslovce se u njih prerušavajući).

No, ako očekujemo da je kazalište ono što diže podove konvencionalnosti i usput preokreće molekule u ljudskim glavama, a ne samo rola cigarete, Buljanova redateljska vizija nije ravnopravna Harstadu.

To ne znači da predstava neće biti i voljena i gledana. Već sama činjenica uprizorenja sjajnog romana donijet će znatiželjnu publiku.

Druga je stvar što Harstad piše i iscrpnu analizu (s puno primjera Maxovih režija) toga što bi kazalište moglo i trebalo biti onda kad ne podilazi spektaklu, dapače Max je opsjednut temom monotonije, dok se te teme Buljan nije ni dotakao, kao što nije otvorio ni veliku – za roman iznimno bitnu, koliko i sceničnu – temu jazza.

Ono što smo dobili je zapravo pučka verzija veoma kompleksnog romana, na osnovi koje stižemo do zaključka da je u životu presudna i možda najvažnija međuljuska odanost.

Prijateljska, ljubavna, zavičajna, umjetnička – sve te pripadnosti kod Harstada i Buljana opravdano ostaju na visokoj cijeni, jer se i na samoj razini teksta duboko cijeni zajednica i zajedništvo.

Da se korski dio ZeKaeM-ove predstave samo još malo potrudio da dublje kopa, imali bismo uistinu klasičnu predstavu.

Ovako nam se nadati da će u izvedbama koje slijede odstupiti od igranja priručnih klišeja (»vulgarnih Amerikanaca« itsl.) i pomoći da se predstava rascvjeta u svoj najraskošniji izvedbeni potencijal.

Ali čak bez izmjena, »Max, Mischa i ofenziva Tet« je predstava koju je u ovom trenu u Zagrebu najvažnije pogledati.