ZAGREB – Plesna umjetnica Zrinka Šimičić Mihanović godinama se bavi ritualima plesnog oživljavanja materije. Materija (voda, svjetlo, papir, zemlja, tkanina) u njezinim predstavama u pravilu nastupaju kao živa, ozvučena, vibrantna, meditativna, likovno intenzivirana tijela, dovedena do toga da stvaraju svoj vlastiti ritam ili da s izvođačicom istražuju zajednička zvukovna i prostorna pulsiranja, mreškanja, previranja. Mogli bismo reći da Šimičić istražuje arhaičnu magičnost – kiparskog – objekta u stalnom sastavljanju i rastavljanju, nastajanju i nestajanju forme, dijeleći s predmetima vrlo velikodušno prostor kiparske činjenice i postajući i sama kiparska površina; stapajući unutarnje titraje materije s vlastitim tijelom i njegovim impulsima.

U predstavi »Stidljivost drveća« materiju čine korijeni/niti/špage/vrpce, snimane u različitim kolorističkim tehnikama međusobnog preplitanja i kovitlanja (snima ih u različitim kompjutorskim grafičkim programima te rukama uživo animira Michaele Müller). Metamorfoze snimljenih niti na stražnjem zidu pozornice govore o tome da materija ne miruje, stalno radi, mijenja se, preoblikuje. Putuje. Slobodna je. Čak i onda kad truli ili se na neki drugi način rastače.

Priča o samoubojstvu izbjeglice

Paralelnu vibrantnost zvuka gitare i dubokog, smirenog i dikcijski veoma čistog, predanog pripovjedačkog glasa na scenu donosi i glumac Filip Šovagović, dok je autor čitanog teksta dramatičar i dramaturg Dubravko Mihanović Šimičić. Narativni dio izvedbe pripovijeda san o zakukuljenoj mladoj ženi s djetetom u naručju koja je jednog dana hodala po stepenicama iza pripovjedačice, na hodniku iste zgrade toplo okružena svojim suprugom i nekolicinom djece. Mlada majka uspinjala se za pripovjedačicom/sanjačicom visokim stepeništem i u jednom trenu je upitala: »Koliko još katova?«, doživjevši šutnju obitelji na stepenicama (nisu znali odgovoriti nepoznatoj osobi oko njezine nepoznate destinacije)

Brzo nakon ove tišine, mlada žena je skočila – zajedno s djetetom – u provaliju stubišta. Tekst otvara mnoga pitanja krivnje privilegiranih građana u vrijeme nasilja prema izbjeglicama, kao što otvara i iskustvo nesnalaženja, izgubljenosti pred licem ljudi bez adrese i bez dokumenata, među kojima sigurno ima i onih koji putuju prema odredištu svog umornog samoubojstva, u zgradama u kojima nitko ni s kim ne razgovara, a ne prema novoj migrantskoj integraciji u europske zemlje.

Tijela koja suosjećaju tijela

No autorska pozicija ove predstave nije sentimentalna i ne teži tome da se zadržimo na višestrukim nemoćima ljudi na stepenicama. Izbjegnut je melodramatski fokus na »jadne izbjeglice«, koji u umjetnosti poznajemo sve od vremena kada Dickens piše o »jadnoj siročadi« ili laermoajantna drama o »jadnim siromasima«. Na razini predstave postoji svijest o tome da postoje vrste sućuti koje su i uvredljive i lažne, a koje služe samo tome da si malo laskamo oko vlastitog »moralnog suosjećanja«, premda zapravo ništa ne osjećamo. »Stidljivost drveća« nije takva predstava. Dublji narativ i plesna energija Zrinke Šimičić Mihanović provode nas kroz fizičnost ljudskih iskustava »pokretnih korijena«, kroz činjenicu da postoje mnoge (pustinjske) biljke bez ikakvih korijena i da samim time postoje prostori koji ne shvaćaju ili ne poznaju ideju ukorijenjenosti, što je na osobite načine blisko i plesačima, kao i mnogim drugim umjetnicima, mnogo više vezanima za kozmopolitizam iskustva, nego za imperativ da se mora raditi na točno određenom geopolitičkom mjestu.

Tijelo izdržljivosti i neporaženosti

Plesni jezik solistice ove predstave također je veoma snažan: koliko god da divljih okretanja oko svoje osi i opreznih, nerijetko i osluškujuće zgrčenih pokreta vlastitih udova uspostavi Zrinka Šimičić, njezino kotrljanje prostorom (predstava se i akustički otvara i zatvara kotrljanjem staklene boce) ujedno postaje i princip preživljavanja. Kretanje znači ostanak na životu, budnost, rast, duboki unutarnji impuls pristanka na stalnu destabilizaciju i mobilizaciju. Utoliko je riječ o izrazito lirskoj izvedbi, čiji svi sudionici ravnopravno staju na stranu mudrosti materije, a ne surovosti političkih progona. Čak i u najgorim uvjetima ljudskih progona na granicama Europe, postoji utjeha i primarnih prirodnih elemenata i ljudskog kontakta (mi smo također dio materije), a postoji i takozvana »stidljivost krošnje«, kao botanički termin za precizno razmicanje među stablima da bi svako od njih dobilo dovoljno svjetla.

Predstava, dakle, apelira za unutarnje kretanje prema većoj otvorenosti i manjem strahu od »stanja katastrofe«, što je čini u isti mah i nježnom i aktivistički produktivnom. I baš kao što susret s nesmirivom morskom površinom kod mnogih ljudi djeluje kao injekcija životne snage, tako i ova predstava pomiče naše unutarnje koordinate prihvaćanja »stranaca« u stubištu. Lirika često postigne ono što izmiče deklarativnom aktivizmu.

Izvedba i na TranziTu

Predstava »Stidljivost drveća« bit će izvedena i u sklopu riječkog festivala TranziT – u subotu, 10. rujna, u Galeriji Kortil u 20 sati. Dan prije, 9. rujna, u HKD-u će biti održana radionica »Tragovi« – interdisciplinarna radionica suvremenog plesa i live animacije.