Samo osobe kojima je seks pritajena opsesija mogu u našoj predstavi vidjeti samo seks. Za mene je seks tek jedan, važan, ali nikako najvažniji dio tog neobjašnjivog svemira koji nazivamo: biti u ljubavnom stanju. Seks inače, ako treba, možete naći posvuda, na kiosku, na rasprodajama, for sale, u sapunicama, na političkoj sceni
Ovoga tjedna bivša intendantica HNK Ivana pl. Zajca, čiji je mandat obilježen brojnim pro et contra, dijeljenjem publike i kazalištaraca, koja je izazvala i iznosila scenu i izvan teatra na Korzo, ponovo je u Rijeci.
Ovoga puta dolazi kao književnica i redateljica, dolazi na susret sa, kako ona voli reći, svojim Riječanima. U srijedu će u razgovoru s čitateljima najprije predstaviti svoju novu knjigu »Fališ mi u proljeću, u ljetu, u jeseni, u zimi« koja je objedinjeno i prošireno izdanje njena prva dva naslova, a u četvrtak će se prema istoimenom djelu odigrati predstava »Pričaj mi o Gorkome«.
No, osim prestavljanja knjige i predstave, ovaj put autorica u Rijeku stiže s posebnom misijom – najavljuje svoju novu knjigu u kojoj će prvi put progovoriti o svojoj navezanosti za naš grad i sjećanjima koja je zauvijek sačuvala. Ova će knjiga čitateljima biti predstavljena ujesen, a za čitatelje Novog lista priprema se i poseban separat sa štivom samo o Rijeci.
Rijeka je…
Gospođo Gotovac, čini se da vas svi putevi vode u Rijeku. Ovog tjedna gostujete u prostoru antikvarijata Ex libris gdje najprije predstavljate novo nadopunjeno izdanje knjige »Fališ mi u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi«, a dan kasnije gostujete s predstavom »Pričaj mi o Gorkome«…Što vas to stalno dovodi u Rijeku?
– Rijeka je za mene grad u kojem se može voditi kritičko, provokantno, suvremeno i istraživačko kazalište. Kada sam u tom gradu pokretala politički teatar, horde se nisu pojavljivale ni na Korzu ni u kazalištu, tražila se samo karta više. Kada sam se bavila neobjašnjivim i mračnim ljudskim nagonima o kojima se javno ne smije govoriti, malograđani me nisu prozivali. Kada sam otvarala prostor art teatra, gledališta su bila puna. O riječkom teatru govorila je cijela Hrvatska, putovali smo Europom.
U čemu ili gdje se najradije susrećete sa sobom?
– U noći. Uz računalo. Ili u postelji.
Kako prepoznajete ljepotu?
– Najprije kao vatru. Utopli me, ozari, ponese, odnese. Onda naknadno i trijezno i analitički razmišljam o tome što sam vidjela, pročitala , slušala…
Dovela sam prvi put nakon rata u vaš grad Radu Šerbedžiju, zaposlila Luciju, gostovali su prvaci svijeta kao Jose Cura ili Francesca Patane, svirao je Ivo Pogorelić, održavala se u Rijeci Sjednica Europske konvencije (32 zemlje) , itd. , itd. Odnos kazališta i politike u Rijeci nije bio incestuozan, hoću reći nije bilo one nedopustive privrženosti politike i umjetnosti. A nije bio niti nasilnički.
Politika se u Rijeci ni na koji način nije petljala u kazalište. Sjećanja na to vrijeme stalno me vraćaju tom gradu.
Kako ste uopće prvi put dospjeli u naš grad? Rijeka vam i nije bila baš usput između Splita, vašeg rodnoga grada, Dubrovnika, grada vaših predaka, te Zagreba u kojem ste živjeli? Koja je to priča ?
– Dugo vremena mislila sam o Rijeci kao o hladnom, prljavom, lučkom gradu koji treba zaobilaziti u što većim lukovima. Ništa me tamo nije privlačilo. Dolazila sam s mojim prijateljima, Daliborom Foretićem i Petrom Brečićem na predstave i odmah se vraćala kući. Onda se dogodilo da mi je Gorki (tako ga zovem u knjigama), kada smo već bili u poznim godinama života, prilikom jednog tajnog susreta u Trstu, rekao otprilike ovo: ”Kako se možeš toliko diviti Trstu, a Rijeku zaobilaziš kilometrima. Pa Rijeka ti je Trst u malome, princip je isti, to je susret Mediterana i Srednje Europe.
To su dva grada, jedina u svijetu, u kojima klasicističke palače Mitteleurope izranjaju izravno iz mora. Štoviše, Rijeka je u tom pogledu ljepša i neusporedivo inspirativnija. Pa u samom teatru imaš na plafonu medaljon Gustava Climta kojeg inače toliko voliš. Idući put odvest ću te u Rijeku.”
Idućeg puta nije bilo. On je preminuo. Ali njegove riječi usjekle su se u moj mozak. Kada su me nazvali Nenad Šegvić i Darko Gašparović s prijedlogom da se kandidiram za intendanta u Rijeci, te su riječi odzvanjale cijelim prostorom. Iste sam večeri pisala program za Rijeku.
Možete li ukratko nabrojiti sve za i sve protiv što vas veže uz Rijeku?
ZA: Kada prođete riječkim Korzom nitko se neće okrenuti za vama zbog toga što ste, recimo, druge vjere, druge nacionalnosti, što ste stari, što ste homoseksualni ili heteroseksualni, što ste siromašni ili bogati, što ste na bilo koji način drugačiji. Na riječkom Korzu struji ozračje slobode.
PROTIV: Mislim da Riječani izvrsno znaju sakriti i prekriti ono što odista misle ili potajno rade. To se osobito odnosi na kazalištarce. S njima nikada ne znate na čemu ste, niti što vam spremaju. U Splitu vas naprotiv javno, ponekad i prostački napadaju, ili vam se neopisivo dive. Tamo su karte otvorene. S druge strane upravo je Rijeka grad ministra Jovanovića. A on je izravan i otvoren političar.
Kod njega nema jedno kažem, drugo mislim, treće radim. Zacijelo, to je odlika riječkih kazalištaraca.
Vi ste mijenjali teatar, ali nije li i on vas mijenjao? Jeste li mu to dopuštali ili se to dogodilo?
– Život se upleće u teatar, kao što se upleće u svaku umjetnost. Nije to moj, osobni slučaj. To je manje-više redovita pojava. Da vas prisjetim samo na najpoznatiji primjer u povijesti kazališta: Shakespeareov sin zvao se Hamlet. Umro je dok je još bio dijete. Podsjeća li vas to ime na Hamleta, jednu od najvećih tragedija svih vremena?
Tanka je i jedva vidljiva linija između autobiografije i djela. U mom malom, provincijalnom slučaju, moj je život utjecao na stvaranje teatra, ali je i teatar nemilice utjecao na moj život. Oni su se uvijek, baš kao i danas, međusobno nadopunjavali i, naravno, razarali.
Ma koji život…
Pišete novu knjigu, koliko znam upravo o tome. Kako će se zvati ?
– Knjiga se zove: Ma koji život, ma koji teatar .
Ironičan naslov ?
– Više bih rekla tužan i skroman, kakav je bio i život i teatar.
Kada će izaći iz tiska ?
– Početkom jeseni.
Načula sam da ćete pisati i o vašem boravku u Rijeci, recite nam nešto o tome?
– Ima u toj knjizi cijelo jedno poglavlje, možda i najdulje, posvećeno upravo i samo Rijeci. Zove se: »Riječka priča«. Sada je već prošlo dovoljno vremena od kada sam otišla iz Rijeka, sada mogu s distancom, hladno i kritički prema sebi i drugima, pisati stotinjak stranica o tom razdoblju života i teatra, o početku i razvoju »Riječkih ljetnih noći« o posebnostima vašega grada, o Zajcu, o HKD-u, o Pećinama, o osobama s kojima sam se družila, susretala ih, vjerovala im…
Rijeka je na jedan lijep i na jedan manje lijep način postala vašom točkom zbivanja. Očito, sada imate i objašnjenje za sve što ste ovdje doživjeli?
– Kada bih imala objašnjenje, ne bih pisala. Pisanje je istraživanje, postavlja pitanja, ne daje odgovore. Pokušavam izložiti sve činjenice. Ali to nikako nije sve. Nastojim proniknuti u tajne grada, u njegovo funkcioniranje. I naravno, maštam, izmišljam…
Med i otrov
U vašim proznim djelima pod naslovom »Fališ mi« i u predstavi o Gorkome, ljubav je uvijek u pozadini svega. Je li ona zaista početak i cilj svega što ste živjeli?
– Ne, nije ni početak, niti cilj. Nije to pitanje opredjeljenja ili odluke. Ljubav je nešto što se dogodi ili ne, ona upravlja nama, a ne mi njom. Ona nije nešto što možemo izabrati. U nju naprosto upadamo. Ljubav ili čežnja za njom odredila je cijeli moj život.
Ona ga je stvarala i uništavala. Kao med i kao otrov istodobno. Riječ je naravno o različitim oblicima ljubavi. Prema djetetu, prema muškarcu, prema prijateljima, prema kazalištu… Moram pri tome naglasiti da sam mogla pisati jednostavne memoare u smislu posla kojim sam se bavila. Ali to nisam htjela. Čemu dizati sebi spomenike? U našoj zemlji ima trenutno gotovo više spomenika nego ljudi.
Odlučila sam pisati o ljubavi zato što držim da je ona ugrožena pojava u današnjem svijetu. Baviti se ljubavlju za mene je subverzivan posao, baš kao što je i ljubav sama po sebi.
U predstavi »Pričaj mi o Gorkome« izabrali ste ljubav između muškarca i žene. Erotika je sasvim jednostavna, životna, eksplicitno prisutna u cijeloj vašoj predstavi. Zašto?
– Eros je jedan od grčkih bogova ljubavi, onaj istodobno najmlađi i najstariji među bogovima. U dubokoj je vezi sa životom i sa smrću. Oni troje posjete nas podjednako: bez naše volje, odluke ili znanja. Nijednome od njih ne možemo odrediti ni dolazak niti odlazak.
Pritajena opsesija
Na kojem je mjestu u takvoj priči – predstavi, recimo, seks?
– Na sporednom. Samo osobe kojima je seks pritajena opsesija mogu u našoj predstavi vidjeti samo seks. Za mene je seks tek jedan, važan, ali nikako najvažniji dio tog neobjašnjivog svemira koji nazivamo: biti u ljubavnom stanju.
Seks inače, ako treba, možete naći posvuda, na kiosku, na rasprodajama, for sale, u sapunicama, na političkoj sceni, a ljubav je ugrožena. O tome pokušava govoriti naša predstava.
Još uvijek tajite pravo ime Gorkoga. Jeste li se barem nekom povjerili?
– Nisam i neću. Gorki je u mojim knjigama književni lik. U predstavi, Gorki je glumac, zove se Robert Plemić. U mom životu Gorki je bio tajna. Kada bih izgovorila njegovo ime, sve bi odmah postalo laž. Bila bi to laž u knjigama i laž u životu. Kao što je svaki javni pokušaj imenovanja Gorkog zapravo goli kriminal.
Mislite li da je tajna oko Gorkoga glavni razlog zašto su vaše knjige najtraženije u knjižnicama Hrvatske i zašto je još uvijek u vrhu ljestvica prodanosti ?
– Sama se čudom čudim što je tome tako. I ne znam odgovor na to pitanje.
A znate li odgovor na pitanje kako to da će predstava o Gorkome idući tjedan doživjeti čak 45. izvedbu? Od premijere je prošlo tek nešto više od pola godine. Takav broj izvedbi pred prepunim gledalištima u cijeloj zemlji, nije li rijetkost u našim kazalištima?
– To nije moja zasluga, to moram zahvaliti glumcima. Ponajprije njihovom umijeću da ne (!) glume. Da budu prirodni, jednostavni, iskreni… istiniti. Kako u govoru, tako i u dodirima, pogledima, u disanju, dahu..
Naratoricu u predstavi igra sjajno Lela Margitić. Ali kod nas u Rijeci prvi put će se na tom mjestu pojaviti Judita Franković. Poznata nam je iz filmova, iz televizijskih serija, iz predstava teatra Exit. Što znači ta promjena?
– Lela nas je zamolila za ljetnu pauzu. Zaslužila je, nakon toliko predstava Stilskih vježbi i Gorkoga. Judita je pristala uskočiti. To nije lako. Judita je hrabra cura. U isto vrijeme, to je i nastavak istraživanja u toj predstavi. Judita je gotovo djevojčica, ona će svojom mladošću i razigranošću ponuditi nešto novo, nešto drugačije. I ludus je dio ljubavi.
Strast je muka živa
Eto, opet vi o ljubavi. Uostalom, često ističete da ljude razlikujete na one koji su doživjeli ljubav i na one koji to nisu. Zbog čega je to tako presudno za vas?
– Animalno u nama, to toliko prisutno u nasiljima svake vrste u doba u kojem živimo, može se nadjačati na razne načine. Meni se čini prije svega različitim oblicima ljubavi. Možda nemam pravo…
Unatoč vašem samačkom životu, ne bilježite samoću, a niti prazninu…
– Samoću sam živjela u kazalištu. Iako je teatar najmasovniji od svih umjetnosti, puninu samoće upoznala sam upravo radeći u teatru. Osjećaj praznine međutim ne poznajem. Ima toliko ljudi s kojima se želim družiti, toliko politike koju želim kritizirati, toliko lošeg kazališta koje me izbezumljuje…
U svemu ste strastveni. Je li ponekad teško živjeti toliku strast? Je li ona za ili protiv čovjeka?
– Ona je zasigurno i za i protiv. I muka je živa. Ali sve je bolje od ravnodušja, ispraznosti i računica. Sve je bolje od fiksacije na novac kao prvog i jedinog i svemoćnog boga. To je, eto, najveća laž našeg vremena.
Urednik vaših knjiga, gospodin Velimir Visković, nazvao vas je na fejsu »nepoderivom djevojčicom« . Osjećate li se zaista tako?
– Ma Velimir se često voli šaliti.
Uvijek ste na granici fikcije i fakcije i čini se da sve oko sebe uvlačite u taj međuprostor. Kako se vi osobno snalazite u njemu? Je li to dio vaše svijesti ili ste i vi, bez vlastita htijenja, tek slučano, zahvaćeni tim prostorom?
– Svakodnevica me tjera u maštanje, fakcija dakle u fikciju. Tamo mi je bolje. U tim mjehurićima od sna. Ali onda me opet udari maljem po glavi svakodnevica. Ona se naravno ne može izbjeći. Dva kraka iste priče .
I za kraj, kad se ponovo vidimo u Rijeci?
– Na jesen. Pretpostavljam da će me Novi list i moj izdavač, Profil, dovesti u ovaj grad, koji mi uvijek fali. Kao što me sada vode na razgovor u antikvarnicu Ex libris, tako će me valjda na jesen dovesti na promociju moje nove knjige.
Doživjeli ste Hrvatsku u različitim fazama, kako biste opisali trenutačnu?
– Dvadeset godina Hrvati su pljačkali Hrvate. Sada hoćemo preko noći zaboraviti na sve što smo učinili. Mi bismo željeli odmah, sada, ovog trenutka – na zelenu granu. Ali to ne ide tako. Naprosto, ne može. Zašto smo šutjeli, zašto su recimo šutjeli uvijek isti predstavnici sindikata, dok su nas oni na vlasti pljačkali? Ne znam koliko će nam zapravo vremena trebati da se izvučemo iz svih zločina prema vlastitoj domovini.
Znam samo da smo trenutačno u tom procjepu. I da nam nije lako .
