Način na koji redatelj Jernej Lorenci misli središnji lik Wedekindova ženskog Don Juana ili promiskuitetnu »Lulu« (dva dijela dramskog ciklusa o Lulu nastala su između 1895. i 1904. godine) slojevita je studija društvene korupcije, u kojoj redatelj ni za trenutak ne osuđuje ženu koju svi likovi komada smatraju nekom vrstom gutačice muškaraca. Lorenci također ne moralizira nad Luluinim iskustvom zlostavljanog djeteta, kao što se ne zgraža ni nad njezinim porivima da u partnerima izaziva bolnu kombinaciju ovisnosti, trajne nadraženosti i nemoći.

Pred nama nije (očekivana) fatalna žena, ni mučenica, čak ni okrutna zavodnica željna moći nad svojim seksualnim žrtvama. Naprotiv: Jernej Lorenci u zagrebačkom HNK poklanja Wedekindovoj Lulu dječju neposrednost, kao i drsku tragičnost, završno na pozornici projicirajući njezino dječje lice u autentičnoj, dokumentarnoj fotografiji petogodišnje Darie Lorenci Flatz; glumice koja na HNK-ovoj pozornici utjelovljuje Lulu. Drugim riječima, žrtva sustava u ovoj je kazališnoj interpretaciji nevinija od bilo koje licemjerne interpretacije njezina kriminala.

Galerija ljubavnika

Daria Lorenci Flatz igra Wedekindovu heroinu kao bistru i gorku društvenu utopljenicu, ženu koja se čvrsto drži za seksualna tijela na kojima pokušava isplivati iz kolektivnog brodoloma, jer ništa osim tih »naplavina ljudskosti« u njezinom svijetu jednostavno ne postoji. Nema školovanja, nema roditeljske podrške, nema prijatelja, nema zanata ni profesije. Poput kakve ukrajinske prostitutke, Lulu ima samo makroe.

  Izvrsna i međusobno usklađena glumačka ekipa zagrebačkog HNK, regenerirana suradnjom sa slovenskim redateljem, uistinu iznenađuje na svakom koraku. Krenimo od toplog Franje Kuhara koji igra Luluina supruga Golla, punog neumjerenog, upravo vjerski skrušenog obožavanja za svoju infantiliziranu i strogo nadziranu »malu balerinu«, premda Lorenci Flatz čak i roktanjem i psećim masturbiranjem uz njegovu nogu osporava »idealizam« i fetišizam ovakvog obožavatelja, prisilno za njega izdržavajući u različitim baletnim pozama. Tu je i razoružavajuće nježan i necenzurirano emocionalno povjerljiv Bojan Navojca u roli zaigranog, dobrostivog i nježnog fotografa Schwartza (s kojim se inače uvelike podudara i pozicija samog redatelja predstave). Ulogu neiskvarenog Schwartza veoma je teško dosegnuti, gotovo jednako teško kao i rolu mudrog/izgubljenog »Idiota« iz pera F. M. Dostojevskog.

 Navojec to čini s neočekivanom dubinom i lakoćom, nimalo se ne štedeći. Ogorčenog protivnika, ali istodobno i roba neobuzdanog erosa u istoj osobi doktora Schöna igra Dragan Despot (dojmljivo naglašavajući krutost lika), dok pravu bravuru izlaganja vlastita obnaženog tijela ljubavnici uz najsurovije riječi osude njezine nepristupačnosti igra sjajni Dušan Bućan kao Rodrigo. Enigmatičan lik Schigolcha, pozicioniran između Luluina prvog svodnika i možda biološkog oca, s velikom glumačkom hrabrošću i istančanim smislom ne samo za emocionalne nijanse dramskih napetosti i okrutnosti, nego i za humorni, groteskni ritam komada, tepanja i ironičnog gradiranja svoje uloge, igra izvanredan Goran Grgić. Luka Dragić grozničavo donosi na scenu mladog Alwu, sina doktora Schöna i kasnije Luluina »mladog supruga«, pisca koji prolaskom kroz vezu sa »ženom bez svojstava« sve više gubi vlastitu snagu, obilježja, sposobnost razmišljanja. Vlasta Ramljak pojavljuje se u ulozi lezbijske grofice von Geschwitz, svojoj ljubavnici Lulu predana upravo kao bolesnici koju istovremeno voli i mrzi. I Siniša Popović kao ucjenjivač Casti-Piani i Nikša Kušelj u roli ciničnog Puntschua precizno doprinose općoj »otrovnosti« i slojevitosti uprizorenja, dok Lana Barić kao koketa Bianetta vrlo lucidno pomiče svoju malu ulogu prema kabaretskoj suigri s publikom kakvu bismo možda očekivali od samog pisca komada, Franka Wedekinda, poznatog po lascivnim javnim nastupima i paktiranju s publikom.

Tu je i humorna bravura Mirte Zečević kao samodopadne Madelaine de Marelle te daleko mračnija scena kažnjavanja mladenačke naivnosti u liku Kadege de Santa Croce, u izvedbi Dore Lipovčan. Barbara Vicković na pozornici ogoljuje lešinarstvo novinarske profesije u liku Ludmille Steinherz, dok Nina Cossetto uživo muzicira na sceni u ulozi grofice Weiss. Muzika je ponovno važan dio Lorencijevog mišljenja likova i situacija, naročito kad u jednom od najmračnijih momenata kolektivnog linča nesretne Lulu ansambl sardonično zapjeva numeru »Vjeruj u ljubav«.

Fotografije skrivenih reakcija

Dramaturgija Matica Starine najslobodnija je i najzanimljivija u drugom dijelu dvoiposatne predstave, kad Lulu prolazi kroz devedeset minuta »rođendanskog slavlja«, u kojem šutke sjedi na žrtveniku proslave i trpi uvredu za uvredom svojih uzvanika. Daria Lorenci Flatz tu dostiže fenomenalnu, rekla bih gotovo papinsku težinu glumačkog prolaska kroz tragičko stanje lika, mučninu sveopćeg poraza, igrajući uzastopno primanje verbalnih udaraca bez ijedne jedine riječi opravdavanja, ali zato s toliko pribrane i mirne boli da se zrak oko glumice zgušnjava i usijava. I njezino završno ubojstvo utoliko stiže kao »odmor« od društvenog zlostavljanja. Mimo Wedekindova predloška, gdje je ubija Jack Trbosjek, ovdje joj je smrt zadana rukom oca/mentora Schigolcha.

  Redateljska kompozicija čitavog uprizorenja služi se redovitim bljeskovima fotoaparata i zatim projekcijom umjetničkih fotografija dramskih likova (autor serije: Peter Uhan), kao poetskim tragovima namjerno zaustavljenih momenata stradanja ili ekstatičnog užitka likova. Scenograf Branko Hojnik pozornicu ispunjava tek postraničnim sjedalima i velikim reflektorima, na taj način otvarajući prostor glumcima. Prvi put otkako je na čelo HNK stupila uprava u sastavu Dubravka Vrgoč (intendanica) i Ivica Buljan (ravnatelj drame), repertoarna je predstava pokrenula lavinu glumačkih eksperimenata unutar cjelokupnog glumačkog ansambla, na čelu kojeg Daria Lorenci Flatz suvereno rastvara brojne predrasude o »granicama« glume. Ništa u ovoj Lulu nije prvoloptaško, niti je išta lišeno gotovo optužujuće tragičnosti. Redateljska odluka da stane na stranu Lulu potvrđuje Jerneja Lorencija kao umjetnika koji odlično razumije zloporabe ljudske nevinosti, ali baš zato inzistira na mogućnosti da jedna neotuđiva unutarnja čistoća može preživjeti čak i najteža emocionalna zlostavljanja. »Lulu« je, stoga, prijelomni događaj hrvatskog dramskog repertoara.