RIJEKA – S ciljem dvosmjerne komunikacije, povratnih informacija o radu koje bi svekolika publika mogla dati, kao i podizanja kvalitete, HNK Ivana pl. Zajca nedavno je održao »Kazališni parlament: O ‘Zajcu’ bez cenzure«. Uspostavljajući dijalog između Kazališta i javnosti, publika je tako, uz pozvane goste, mogla reći svoje mišljenje vezano za rad Kazališta i uz predstave nekad i danas; što je bilo dobro, što je bilo manje dobro te čega bi htjeli vidjeti više na daskama riječke kazališne kuće.

S obzirom na recentna i sve češća javna i medijska propitivanja rada »Zajca«, o radu su Kazališta, danas i nekad, predstavama koje su ih se dojmile više ili manje, dajući pokoju sugestiju i kritiku, razgovarali Branko Mijić, novinar i urednik; Vojko Obersnel, bivši gradonačelnik Rijeke; Gloria Fabijanić-Jelović, novinarka i urednica; Maša Magzan, predsjednica Odbora za kulturu Grada Rijeke; Iva Nerina Sibila, izvođačica, plesna kritičarka i pedagoginja te Igor Ružić, kazališni kritičar.

Program bazirati na solistima u ansamblu

Na pitanja publike, kao i neke izjave sugovornika, odgovarao je intendant Marin Blažević koji je kasnije, uz Valentina Egela, Renatu Carolu Gaticu, Mašu Kolar i Giulia Settima, predstavio i novu kazališnu sezonu. Generacijski raznolika publika dala je tako svoje viđenje rada Kazališta nekad i danas, poziciju na ljestvici kvalitete pojedinih ansambala, uspjele ili manje uspjele predstave pojedinih ansambala, kao i sugestije što bi oni u nekoj od idućih sezona željeli vidjeti.

Svjetlana Hribar, novinarka, u svojem pismenom osvrtu je naglasila kako kazalište nije poprište sukoba, već kulisa i mjesto vrhunskih doživljaja. Kazališni program, ističe, je namijenjen građanima ovoga grada i njihovim gostima, a programa bez samih umjetnika zasigurno ne bi bilo.

– Što se svađa tiče, koje su postale tema čak i onih koji ne znaju gdje je kazalište, sve svađe bi morao riješiti vlasnik, Grad Rijeka, objektivnim sagledavanjem situacije i oštrim rezovima ako treba, jer samo vlasnik to može. Kad svađe postanu javne, ispada da je to jedino što se radi u kazalištu, a nije tako. Više stotina ljudi u kazalištu uradi svoj posao i svakodnevno stvaraju programe, što je suština postojanja ove ustanove. Osobno mislim da se program treba promišljati i bazirati na solistima u ansamblu, jer to je vrijednost i originalnost. Gosti mogu u reprizne izvedbe kako bi privukli komornu publiku koja je gledala predstavu uz dinamičnu podjelu, ostalo nema smisla. Onda možemo odmah prijeći u »stagione« model, piše Hribar.

Obje bivše gimnazijske profesorice glazbene umjetnosti, Ljerka Žic i Borka Jovančević, istaknule su kvalitetu orkestra. Kako je kazala Žic, »orkestar je svestran, svira opere, operete, mjuzikle, a da ne govorimo o simfonijskom orkestru koji svira toliko raznoliko i toliko kvalitetno«. Dobro bi došla, ukazala je, i poneka repriza simfonijskog orkestra za koju publike ima. »Mladošću, poletnošću i energijom« maestra Egela svakako je zadovoljna. S obzirom na pohvale, Egel je istaknuo kako je ponosan na orkestar i uspjeh koji su postigli u proteklih nekoliko godina te kako će svakako nastaviti istim putem, no intenzivnije.

Borka Jovančević naglasila je kako je riječki HNK, prema njezinim riječima, jedino kazalište u svijetu i u Hrvatskoj koje je dozvolilo angažman srednjoškolaca, što je vrlo bitno, jer neke od njezinih bivših učenika sada viđa u publici sa svojom djecom. Uz to, jedino je kazalište koje njeguje novogodišnje dječje koncerte. Također, što se orkestra tiče, napomenula je kako je dirigent Matvejeff napravio izvrsne temelje, a taj je put izvrsnosti nastavio i sadašnji dirigent Egel. Ipak, dodaje, iako neki koncerti imaju visoku kvalitetu i ocjene, kao primjerice Prva Mahlerova simfonija koja je napravila u cjelokupnosti ono što je trebala, da je bilo više prostora za probe, bila bi svjetska izvedba. Također, prema njezinom mišljenju »Elektra« je »predstava kakvu samo svijet može vidjeti«.

Ukazivanje na probleme

Maša Magzan u svojem je govoru istaknula važnost razgovora kojim možemo Kazalište, kao i cijeli grad, učiniti boljim. Izrazila je zadovoljstvo zbog spone koja postoji između Sveučilišta i Kazališta, pa su tako njezini studenti članovi ansambala riječkoga HNK-a. S druge strane, kazala je kako ne razumije zašto se Grad ne želi baviti međuljudskim odnosima koji su temelj svake organizacije, jer pitanje Kazališta je vitalno pitanje, ne samo publike i ljudi koji dolaze, već za cijelu kulturnu scenu u Rijeci. Također, kazala je kako je Odbor dao vrlo specifične i konkretne preporuke za alternativni model financiranja.

– Kao predsjednica Odbora za kulturu Grada Rijeke želim ukazati na nedovoljno artikuliranu strategiju post-EPK Rijeke. Jedna od preporuka Odbora je fleksibilizacija repertoara i kreiranje manjih, mobilnih predstava koje bi se mogle igrati širom županije i regije. Mislim da je to jedan neiskorišteni potencijal kulturnog turizma našeg Kazališta, o čemu bi se najozbiljnije trebalo početi pričati. Više puta smo ukazivali na potrebu reakcije Grada na određene probleme i spoticanja u funkcioniranju Kazališta, a jedan od prvih problema je dug kazališta za koji se krajem prošle godine na tematskoj sjednici Grada odjeli za kulturu i financije nisu uspjeli dogovoriti kako i kada bi se dug trebao sanirati. Prilično je začudno da Grad po tom pitanju miruje. Treba razumjeti da se djelovanje Odbora za kulturu isključivo temelji na preporukama, mišljenjima i tako dalje, a pravi potezi, odluke i rješenja dolaze od Grada, pojasnila je Magzan, dodajući kako kvalitetne predstave i produkcije treba ponoviti, što je jedan od načina kako da se povećaju prihodi Kazališta.

Međuljudski odnosi i dug

Vojko Obersnel govorio je o riječkome HNK-u prvenstveno kao ljubitelj kazališta koje su, rekao je, oduševile predstave kao »Vježbanje života – drugi put«, »Na tri kralja« i balet »Plamteća voda« koji je ocijenio »jednom od najuspjelijih baletnih predstava« koje je gledao, dok je, prema njemu, dramska predstava »Fahrenheit 451« bila manje uspješna. Što se tiče međuljudskih odnosa, napomenuo je kako ne smatra da bi to trebao rješavati Grad, a postojeći dug će svakako vratiti, no Gradu se nigdje ne žuri.

Kritičar Igor Ružić pohvalio je ovakvu vrstu interakcije jednoga kazališta s publikom kakvu u Hrvatskoj još nismo imali. Prema njegovim riječima, HNK ima zadatak zadovoljiti različite slojeve publike, a što se tiče predstave »Leica format« smatra kako je to uspio projekt, jer je predstava »riječkija« od ostalih. Iva Nerina Sibila, plesna kritičarka i pedagoginja, ukazala je na nužnost subjektivnosti koja u obzir uzima širu sliku, a Igor Brčić iz publike pohvalio je raznovrstan operni repertoar, kao i predstavu »Tristan i Izolda«, a smatra kako Rijeka kao ljevičarski grad zaslužuje antiratni rock mjuzikl o hipi pokretu za vrijeme Vijetnamskog rata kao što je »Kosa«.

Kako je naglasio Branko Mijić, nekadašnji dugogodišnji novinar i urednik Novog lista i član Izvršnoga odbora Hrvatskog novinarskog društva, problem nije u trenutnome intendantu, nego u onome koji tek dolazi. U svojem se izlaganju, između ostalog, osvrnuo na predstavu »Vježbanje života – drugi put« koju je ocijenio jednom od najboljih predstava koja se nije igrala dovoljno puta, a uz to je napomenuo i kako se osim Grada koji se svakako mora brinuti o Kazalištu, o njemu mora brinuti i publika, svatko na svoj način.

– Mi kao gledatelji imamo pravo misliti o predstavama, ne moramo dijeliti mišljenje, što je demokratsko pravo, no teza kako se o ukusima ne raspravlja ne stoji kad se radi o kazalištu i umjetnosti, jer onda ne bismo znali što je dobar, a što loš ukus. Naša dužnost kao novinara bila je da kritički pratimo kazalište u svakom pogledu, pa je tako o ovome Kazalištu pisao Dalibor Foretić, pisali su Hrvoje Ivanković, Jasen Boko, Bojan Munjin i drugi, a o kazalištu je pišući, svoju kazališnu karijeru započeo i trenutačni intendant Marin Blažević još kao student. O kazalištu je pisala i Nataša Govedić, o glazbi i Ljerka Žic, Ramiro Palmić, imali smo i likovne kritičare. Ono što treba, ako želimo imati kazalište, moramo imati i neku kritiku toga kazališta.

– Grad svakako treba u ovoj situaciji presuditi; ako treba smijeniti intendanta, onda to učinite i recite tko će ga naslijediti. O svemu tome treba razgovarati otvoreno, a pozitivno je što smo se ispovjedili tko je i koliko dugo u kazalištu, što znači da nam nije svejedno što će biti s kazalištem, kakav će biti program, tko će ga voditi i kako će ono izgledati u budućnosti, zaključio je Mijić, dodajući kako je kazalište jedan od brendova našega grada te odraz svih nas.