ZAGREB – Tijekom dugih zima, napose onih društvenih tako karakterističnih za Hrvatsku, glumačke kreacije Katarine Bistrović Darvaš ustrajno nas podsjećaju da je proljeće života nadomak. Privikli smo se, zdravo za gotovo, na njezinu scensku prisutnost koja ukazuje, pokazuje i liječi te svjedoku iste donosi zdravo, unutarnje olakšanje. Bistrović Darvaš, potpuno lišena potrebe da bude dio ove naše od papira sazdane šoubiz scene, neumoljivo ne dozvoljava da njezin gledatelj degenerira. Kod te dramske umjetnice nema tirade i na tom joj raritetu od srca hvala.

Nakon prošlogodišnje kazališne sezone u kojoj je briljirala u nekoliko premijernih i repriznih naslova, danas staje na pozornicu svog matičnog Zagrebačkog kazališta mladih i to s komadom »12. NOĆ ili kako hoćete« Grzegorza Jarzyne. Pored naše sugovornice, u predstavi, koja je svoju premijeru imala na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, igraju i Dado Ćosić, Anđela Ramljak, Mia Melcher, Petra Svrtan, Mateo Videk, Barbara Prpić, Doris Šarić Kukuljica i Toma Medvešek. Bistrović Darvaš nam je, za sam početak, otkrila kako je provela ljetne mjesece, ali i koja je najbolja knjiga što ju je tijekom minulog ljeta pročitala.

– Hvala, dobro sam u vrijeme ambrozije. Baš onako – predjesenski. U srpnju sam bila u Dubrovniku gdje smo imali premijeru predstave »12. NOĆ«, a nakon toga sam igrala »Tko se boji Virginije Wolf« u teatru Ulysses na Brijunima da bih konačno pobjegla u prirodu s naumom da prodišem. Koja je najbolja knjiga? Sve koje sam čitala bile su zanimljive. Prvo sam dovršila »Od titraja do doživljaja« Davora Rocca, dobila sam na poklon Tolstojevo »Uskrsnuće« i knjigu o japanskoj mitologiji »Masaharu Anesakia«. Raznovrsno i zanimljivo. Knjiga Davora Rocca stručna je knjiga o zvuku, puna informacija iz povijesti i iz Davorovog golemog iskustva rada na televiziji, radiju, koncertima i kazalištu.

Napisao je bezbroj informacija satkanih u kristalno jasnu priču lako čitljivu laicima i jako korisnu profesionalcima. Rijetko je imati tako educiranog oblikovatelja zvuka u kazalištu. Kada se želim odmoriti, često se okrenem klasicima, tako da je Tolstoj došao u pravo vrijeme kada sam fikcijom htjela pobijediti novine i ljetni turizam. Knjiga o japanskoj mitologiji, s druge strane, potaknula je u meni neke likovne sinapse. Osim toga, povijest Japana i uvid u korijene japanske mitologije su mi općenito prezanimljivi.

Šareni kostimi

Danas nas očekuje zagrebačka premijera predstave »12. NOĆ ili kako hoćete«. Jedno svakidašnje pitanje – što publika može očekivati? Ako je suditi po kostimima, predstava neće razočarati.

– Po mome mišljenju ta predstava najviše govori o propitivanju pojedinca, koliko sami sebe obmanjujemo? U tom smislu, vjerujem da šareni kostimi najviše opisuju teatar koji sami svakodnevno proizvodimo, ne bismo li se sakrili od sebe samih.

Komad je režirao Grzegorz Jarzyna po Shakespeareovim motivima. Kako je bilo raditi s tim proslavljenim poljskim redateljem? Po čemu se razlikuje od drugih?

– Grzegorz inzistira na polaganom stvaranju, a od toga smo se lagano i odviknuli jer manjak novca tjera kazališta da proizvode brzo, ali i puno. Rijetkost je dobiti više od mjesec i pol dana probi za pripremiti novu predstavu. Mislim da teatar puno gubi takvim radom na brzaka. Misli postaju bljeđe. Ili ih bljeđe prenosimo.

Probe ste, prije Dubrovačkih ljetnih igara, održavali u prostorijama ZKM-a, da biste predstavu preselili na Igre. Kakav je osjećaj iz ambijentalnog Dubrovnika vratiti se u matično kazalište?

– Predstavu smo radili na ZKM-ovoj sceni, tako da ju je bilo teže prilagoditi Lovrijencu, a ne obrnuto. Mislim da će u ZKM-u biti lagodnije za igrati, a najdragocjenije iz Dubrovnika su snimci s kojima predstava počinje i na kojima su Dubrovčani i Dubrovkinje koji odgovaraju na pitanje: Jeste li se ikada zamišljali kao suprotan spol i što mislite kakvi biste bili kao suprotan spol? Jako mi se sviđa taj početak predstave.

Shakespeare

Zašto se ZKM-ovska premijera zove »12. NOĆ«, a ona dubrovačka »NA TRI KRALJA ili kako hoćete«? Krije li se iza toga neka simbolika te koji bi Shakespeareov komad bio vaš prvi izbor?

– Nisam znala da se predstava zove drukčije u Zagrebu nego što se zvala u Dubrovniku. Ne znam, redatelj bi vam mogao bolje odgovoriti na to pitanje. Postoji djelo nastalo u povodu četiristote godišnjice Shakespeareove smrti, a koje me uvijek iznova i iznova oduševljava, a to je predstava »Shakespeare ljetne noći – varijacije« Kazališta Ulysses. U toj su predstavi Željka Udovičić i Lenka Udovički iz čitavog Shakespeareovog nevjerojatnog opusa uspjele rekontekstualizirati misli vezane uz izbjeglice, rat i politiku. Tijekom igranja predstave, svako malo otkrivam meni neki novi nepoznati tekst iz njegova djela. To me potiče na čitanje nekog drugog njegovog komada, ili da one drame koje poznajem, pročitam iz drukčije perspektive. Teško bih se mogla odlučiti samo za jedan i najbolji.

Predstava progovara o rodnim ulogama. U jednom, vrlo rijetkom intervjuu, izjavili ste kako patrijarhata niste bili svjesni do 28. godine. Ovih dana obznanjeno je kako će femicid ući u kazneni zakon. Mislite li da se, po tom pitanju, stvari u Hrvatskoj mijenjaju nabolje?

– Nažalost, nisam bila svjesna. Buđenje je bilo neugodno. Ne mislim da je puno bolje, ali mislim da je dobro da se više o tome govori, konačno. I drago mi je da je femicid ušao u kazneni zakon.

Lani ste obilježili četvrt stoljeća u ZKM-u. Je li brzo prošlo? Možete li se prisjetiti svoje prve probe u tom kazalištu te napraviti kratak, osobni osvrt na period iza vas?

– Ne sjećam se svoje prve probe u ZKM-u. Ušla sam u Zagrebačko kazalište mladih jer mi se svaki drugi teatar, u to vrijeme, činio prespor i prestaromodan. Svi su glumci bili uvijek zaposleni, nije se stajalo. Bilo je puno seminara i glumačkih radionica. To me je veselilo. Sada je radionica nestalo, ali se češće zapošljavaju mladi glumci, što brže osvježava teatar i mislim da je to dobro.

Baka-djevojka

Svjestan sam tajne koja se krije u izjavi Mire Stupice koja je rekla da »puno nas ima u nama«, ali kako vi možete pronaći toliko »nas« u sebi samoj i iznijeti to svaki put tako volšebno i vjerno na scenu? Od Ljubov Andrejevne, preko Marthe i Katerine Ivanovne – što sam vas ja gledao u protekloj sezoni, a tu su još i dvije aktualne predstave u ZKM-u – »Eichmann u Jeruzalemu« i »Ja sam ona koja nisam«. Gdje pronalazite toliko žena unutar sebe, a još važnije – kako? Utječu li »one« na vaše »ja«?

– Ne nalazim puno žena u sebi, prije nalazim sebe u tim ženama i njihovim životima. Svi mi, više manje, prolazimo kroz slična stanja ili iskustva, tuge, loše i dobre odluke, puno smo sličniji nego što mislimo. Znam da sam dotakla neki lik tek onda kad znam da sam najbliže sebi.

I jako sam spora u tome. Svako pitanje utječe da se svjesno ‘ja’ ili probudi ili sakrije.

Postoji li neka uloga koja vas je izliječila na nekoj razini?

– Nijedna me nije izliječila, ali su se neke uloge pojavljivale u trenucima kad sam bila u sličnim životnim okolnostima. E, to je zanimljivo. Ponekad je to obogaćujuće iskustvo, a ponekad sakati bilo kakvu kreativnost.

Možete li nam otkriti naslov filma koji bismo svi trebali pogledati?

– »Sigurno mjesto« Jurja Lerotića.

Što Katarina Bistrović Darvaš želi biti kada odraste?

– Rodila sam se odrasla. Dok sam bila u dvadesetim godinama, jedna kolegica me u šali zvala baka-djevojka. Idem obrnutim smjerom, sve sam manja.