RIJEKA  Jubilarni 30. Međunarodni festival malih scena Rijeka bit će održan od 3. do 8. svibnja, a ove godine vidjet ćemo šest predstava iz Hrvatske, Litve, Srbije i Slovenije. Uoči festivala razgovaramo s izbornikom predstava Jasenom Bokom.

Pred nama je jubilarno 30. festivalsko izdanje. Kakvo je, po vašem mišljenju, mjesto i važnost ovog festivala u hrvatskom kazališnom i festivalskom kontekstu, pa i šire od toga?

– Festival je odavno stekao mjesto na hrvatskoj kazališnoj sceni, a jedan je od rijetkih, ako ne i jedini, koji domaću produkciju stavlja u kontekst inozemne, što je izuzetno važno za valoriziranje vlastite produkcije. Bitna je i činjenica da festival nije u Zagrebu, u kojem je i inače koncentriran velik dio hrvatske kazališne produkcije i festivalskog života. Da je Rijeka idealno mjesto za festival, svjedoči zaista velik interes riječke publike. Ta publika bezrezervno vjeruje u svoj festival jer već tri desetljeća zna da sve što uđe u izbor ima svoju kvalitetu i sigurno vrijedi gledanja, čak i kad nije riječ o razvikanim imenima i dobro poznatim kazalištima.

Kao i uvijek, bez obzira odakle predstave dolaze, ulaznice se vrlo brzo prodaju i svake godine ih nedostaje. Mogao bi se Festival, što se tiče interesa publike, raditi u nekom većem prostoru, ali ne odustajemo od koncepta male scene, kazališne intimnosti i publike koja je u neposrednoj blizini glumaca. Ipak, svake godine ubacimo i jednu veću predstavu, obično na sceni »Zajca«, pod uvjetom da to zasluži svojom izuzetnom kvalitetom, izvrsnošću, što i jest temeljni kriterij Festivala.

Relevantan kazališni festival

Što je prije tih tridesetak godina značilo pokretanje jedne takve manifestacije?

– Rane devedesete bile su godine kad su nastajali brojni festivali i Nenad Šegvić prepoznao je priliku da teatar izađe iz velikih, institucionalnih scena i kazališta i publici predstavi u to vrijeme sve življu neovisnu scenu. Intimnije predstave, bez velikih spektakala i bogatih scenografija i kostima pokazale su da u kazališnom smislu i te kako imaju što reći. Zajedno s Daliborom Foretićem stvorio je ovaj festival koji je vrlo uspješno zaživio, da bi pet godina nakon početka postao međunarodni, što mu je i danas bitna odrednica. Mislim da su i Rijeka i Hrvatska u ova tri desetljeća dobili relevantan kazališni festival koji sigurno doprinosi kulturnoj ponudi.

Selektor ste bili već u nekoliko navrata. Kakvu ste selekciju predstava napravili ove godine?

– Najbolju koju sam mogao kad se uzmu u obzir sredstva i mogućnosti ansambala za gostovanja u Rijeci. Kakva je selekcija ipak će na kraju odgovoriti publika. Jer kakva bi bila korist da selektor misli kako ima »izuzetnu« selekciju, kad je publika ona koja odlučuje i mislim da tako mora i biti. Ne zaboravite da ipak živimo u zemlji u kojoj samohvala često dominira, i politička i kulturna. Činjenica da se ljudi, ne samo u kazališnom smislu, ponekad ne slažu s tim, često se tumači kao nekakvo »neznanje« publike, što je ordinarna glupost. Ovogodišnji festival ima dodatnu odgovornost prema činjenici da je onaj prošlogodišnji po ocjenama publike bio najbolji ikad. Nadam se da će se ovaj festival približiti toj ocjeni, jer jedini kriterij uspješnosti za mene je sud riječke publike, sad već izuzetno iskusne u pitanjima kazališne kvalitete.

Selekcija

Kakva je općenito bila produkcija i je li vam možda bilo teško napraviti izbor?

– Iskreno, mislim da je godina bila prilično sušna u pogledu izuzetnih produkcija, ne samo kod nas. Bilo je godina kad sam morao odbacivati vrlo kvalitetne predstave, jer je konkurencija bila jaka, a broj predstava na festivalu je uvijek ograničen. Ove smo godine imali i dodatni peh s međunarodnim produkcijama, bilo ih je nekoliko izuzetno kvalitetnih, ali kad smo konačno znali s koliko novca raspolažemo, bilo je prekasno za njih, već su imali zauzete termine. Kazališna Europa planira gostovanja kao i vlastitu produkciju na puno duži period, a mi najčešće moramo čekati do tri ili četiri mjeseca prije festivala da bismo znali kolika su nam definitivno sredstva. Ipak, ni tvrdnja o manje kvalitetnoj sezoni, ni ona, vječita, o nedostatku novca, kao ni ona da neka kazališta nisu mogla doći ne može poslužiti kao opravdanje za eventualno slabu selekciju. A ovogodišnja sigurno to nije!

Pretpostavljam da ima predstava koje ste htjeli dovesti u Rijeku, ali ih zbog nekih okolnosti nećemo vidjeti?

– Da, spomenuo sam već to, bile su barem 4 predstave iz tri zemlje koje bi selekciju usmjerile u drugom pravcu, ali što je tu je, uvijek je s izborima tako. Ove godine je baš bilo posebno teško oko usklađivanja termina, dogode se takve godine. Ipak, spominjanje predstava koje sam »želio, ali nisam mogao dovesti na festival« ne bi imalo smisla, ovaj festival nikad nije popis želja, nego se manifestira i bori za svoju kvalitetu isključivo onim što se predstavlja u programu. Nadam se da će se neke od tih kvalitetnih predstava koje ove godine nisu mogle biti dio festivala pojaviti već na sljedećem, sada barem na vrijeme znamo što hoćemo.

Tema traume

Ovoga puta okvirna tema je trauma. Kako se ona nametnula i na koji je način prisutna u izabranim predstavama?

– Kao i uvijek, nemam nikakvu temu prije nego složim festival; kad imamo definiran izbor, tema uvijek iskoči sama. A ove je godine to definitivno trauma, što sasvim odgovara trenutku u kojem živimo, s ratom i neizvjesnošću na području Europe. Kazalište je oduvijek umjetnički odgovor na društvenu situaciju, a ovogodišnja selekcija, sudeći po predstavama koje su konačno ušle u nju, ali i onima koje nisu našle svoje mjesto u Rijeci, opterećena je upravo onim što živimo – svakodnevnom traumom. Volio bih da mogu na ovogodišnjem festivalu najaviti lijepe, ljubavne, obiteljske priče sa sretnim krajevima, ali stvarnost kao da ne ostavlja izbor kazalištu. Odabranih šest produkcija, svaka na svoj način, bavi se traumom, ne uvijek društvenom, trauma je prisutna i u najintimnijim dijelovima života.

Jasno da bih volio da mogu najavljujući Festival podsjetiti na onaj utopijski svijet koji Momčilo Popadić definira stihom »Ča je život vengo fantažija«. Život je danas, nažalost, postao distopija, daleko od lijepe fantazije koju i dalje zazivamo i nadamo joj se. Ali opet, kazalište, još od Aristotela, ima svoje umjetničke načine prevladavanja traume koje on naziva pročišćenjem. Ta katarza svijetu tragedije, ali i svijetu uopće, daje smisao i svrhu i čini život, čak i kad ovako naizgled zaglibi u mraku, ljekovitim. Svaka od ovogodišnjih predstava nudi taj kazališni izlaz iz mraka i promovira, nadam se, unatoč svemu – život kao fantažiju. U kojoj, istina, postoji šaka suza, ali je tu uvijek i – vrića smija!

Budućnost

Što nakon jubilarnog 30. festivala? Kakva mu je budućnost?

– Jako ozbiljno pitanje, ta budućnost zaista visi o niti. Ma koliko Grad Rijeka, Županija i Ministarstvo kulture i medija, čak i sponzori, podržavali festival, on u ovom trenutku ovisi o dvjema osobama, koje su jako bitne od njegovog početka: Editi Karađole Šegvić kao umjetničkoj voditeljici, i Višnji Višnjić Karković, izvršnoj producentici. One su neumorni motor festivala, šinjorine, kako ih ja zovem, koje imaju nevjerojatnu životnu i radnu energiju unatoč zrelim godinama. Pokušavamo već nekoliko godina nas troje zajedno doći do nekog tko bi ih u perspektivi mogao zamijeniti, ali osobu s toliko životnog i kazališnog iskustva, koja je toliko dugo uz festival i pozna ga »u dušu«, definitivno nije lako naći. I, moram nepomenuti još jednom, ipak je riječ o jubilarnom tridesetom festivalu, ovogodišnju selekciju radili smo zajedno, jer je njihovo kazališno iskustvo sigurno i veće od moga! Samo su uvijek, kako pravim velikim ljudima i priliči, beskrajno skromne.

Drugi problem, a taj je u bliskoj budućnosti, plan je da se rekonstruira Hrvatski kulturni dom na Sušaku, čija dvorana definitivno treba tu obnovu. To bi na neko vrijeme, možda i nekoliko godina, oduzelo središnji prostor Festivala, a alternativni nije nimalo lako naći. I, konačno, iako su oko Festivala okupljene osobe koje nisu sklone stalno kukati nad nedostatkom novca, taj problem ozbiljno visi nad ovom manifestacijom. Unatoč svim uspjesima Festivala i stalne financijske podrške spomenutih tijela, proračun Festivala zapravo se s godinama – smanjuje. Htio bih, u prigodi obilježavanja tri desetljeća festivala podsjetiti na neka kazališna imena koja smo, zahvaljujući drugim selektorima, pa i meni, gledali na prethodnim festivalima. Taj popis definitivno je popis najboljih europskih redatelja u posljednja dva desetljeća: Frank Castorf, Jurij Ljubimov, Béla Pintér, Laszlo Hudi, Mateja Koležnik, Arpad Schilling, Kama Ginkas, Emma Dante, Alvis Hermanis, Grzegorz Jarzyna, Pippo Delbono, Jan Klata, Romeo Castellucci… I, naravno, praktično svi kvalitetni domaći i regionalni redatelji…

Nažalost, broj velikih imena posljednjih godina na festivalu opada – ne i kvaliteta festivala – jednostavno, sredstva su ostala već praktično desetljećima ista, a inflacija i te kako pogađa kazališta i određuje njihove troškove i cijene. Predstave, ne samo međunarodne, sve su skuplje i MFMS-u veliki redatelji i slavna kazališta praktično postaju nedostupni. Nadam se da će netko shvatiti da zadržavanje istog, ili tek malo povećanje financijskog iznosa festivalu jako dugi niz godina, definitivno ne vodi zadržavanju visoke kvalitete festivala. Kao primjer, prije deset godina proračun festivala bio je realno, ne računajući inflaciju, veći nego ove godine, pa je lakše razumjeti o čemu govorim.

Ove godine smatram uspjehom što imamo novu predstavu, nedavno premijerno izvedenu, Oskarasa Koršunovasa, čestog gosta festivala, koja još nije ni gostovala po svjetskim festivalima. To smo financijski mogli jer je riječ o monodrami, a o nekoj od ozbiljnih ansambl predstava ni njegovog ni drugih relevantnih europskih kazališta ne možemo danas ni maštati, jer sredstva festivala to ne mogu priuštiti. Na kraju, dodao bih i zahvalu Novom listu na dugogodišnjem praćenju Festivala.