Sedamdeset minuta izvedbe naizgled prolazi u burnom smijehu gledališta, ali pri tom se vrlo ozbiljno demistificira i muški strah od stupanja u »odgovornu« vezu i muška panika pred ženskom trudnoćom i čitava mašinerija medicinske »podrške« trudnicama, kao i sama izvedba ženskog porođaja te kasnije muške brige za novorođenče i prilično izmučenu majku.
U skladu s najnovijim antropološkim teorijama o ljudskoj evoluciji, najsretnija i najinteligentnija su djeca s »dvije majke«, odnosno s očevima koji shvaćaju da beba nije ni kućni ljubimac ni nova kompjutorska igrica, već osoba koja traži da zbog nje zbilja promijenimo život. I provedemo ga s djetetom, umjesto da promatramo to isto dijete »zbrinuto« u nečijim tuđim rukama, dok sjedimo ispred poslovično »dosadnog« televizijskog programa.
Trudnički vitez
Filozofiju roditeljstva Rakana Rushaidata možemo smatrati izravnom suprotnošću Zijaha Sokolovića, čija predstava »Kako sam došao na svijet« (ispričana također redosljedom »formiranje ljubavnog para, seks, beba«) igra estradizirane socijalne stereotipove i medicinsku edukaciju oko oplodnje, dok Rushaidat igra zanos veze i zatim potpunu posvećenost – neku vrstu očinske psihoze ili očinske trudnoće – u čekanju novorođenčeta, sa sve većim znanjem o tome kako se mijenja i njegov seksualni krajolik i gomila protagonistovih najdražih navika, ali i slika koju budući tata ima o samome sebi i svojoj partnerici.
Rakan, nadalje, igra protiv nepisanih pravila o tome da se na sceni neće spominjati masiranje ženske međice kao pripreme za porođaj, protiv prešućivanja koliko je teško usred noći utješiti tek rođeno stvorenje koje jeca iz petnih žila (mozak novorođenčeta, dokazuju neurolozi, ne shvaća i ne prihvaća razdvojenost od roditelja: beba je programirana da očekuje da još uvijek svi spavamo u pećinama i na hrpama, zbog čega djecu treba privinuti k sebi, a ne ostaviti da plaču do iznemoglosti, jer će samo na taj način steći emocionalnu sigurnost), kao i protiv ideologije prema kojoj muškarac koji je postao tata odjednom prestaje biti ljubavnik svoje žene.
Za razliku od Zijaha Sokolovića koji promjene na ženskom trudničkom tijelu opisuje gotovo s gađenjem, Rushaidat ih opisuje s autoironijom, nježnošću i dubokim, bezrezervnim prihvaćanjem »novog« tijela mlade majke.
Tata-mata
Općenito je Rushaidatova izvedba obilježena toplinom, strastvenošću, dobrostivošću, pa čak i skromnošću. Glumčeve scenske vrline veoma je teško prevesti u tekst. U pitanju je osobnost, a ne samo uloga. No čak i tehnički gledano, pred nama je izvođač s gotovo glazbenom sposobnošću doziranja i prenošenja veoma bogatog spektra emocija. Pred nama je i sjajan socijalni kritičar, posve točan u opisu »zlih medicinskih sestara« i nadmenih ginekologa, baš kao i vlastite okrutnosti kad je u pitanju pregovaranje sa ženom tko će imati pravo na više sna i više dokolice.
Neću prepričavati štosove iz predstave. Samo bih istakla da njezin humor nije ni površan ni bezazlen. Dapače, slavujeve vedre arije pogađaju čitav niz političkih tabua, zbog čega sam se povremno osjećala kao da sjedim na vrlo zabavnom feminističkom seminaru aktivnog i brižnog roditeljstva.
