RIJEKA – O kompleksnosti izvedbenih praksi, koje podrazumijevaju i sve ono što je dio naše svakodnevice, govorio je još Richard Schechner. Isti autor izvedbu razumijeva kao proces, a njezin potencijal u smislu transformativne moći kojom mijenja i performera i recipijenta pak podcrtava Erika Fisher-Lichte. Da ples i kazalište, općenito suvremene izvedbene prakse, brisanjem granica između umjetnosti, žanrova, posebice posljednjih dekada, pokazuju neizmjerno velik potencijal, pa samo tijelo postaje i medij i poruka, a izvedba trenutak susreta publika i autora, pokazuju (i) brojne predstave kojima smo imali prilike posvjedočiti i u našoj riječkoj zbilji. A za to je, dakako, između ostalih, zaslužan i europski festival suvremenih kazališnih praksi TranziT koji i ove godine donosi ono najbolje od suvremenih izvedbenih praksi. Baš zato u povodu njegova šestog izdanja za naš list o festivalu, njegovoj genezi, važnosti, ovogodišnjim predstavama, kao i izvedbenim praksama općenito govori njegova umjetnička direktorica i selektorica Ivana Peranić.

Brojne prijave

Uskoro se bliži šesto izdanje TranziTa – europskog festivala suvremenih kazališnih praksi, što je dobra prilika za blic pogled na njegovu prošlost; kako je uopće ideja za sam festival nastala, jeste li nakon pet festivalskih izdanja zadovoljni njegovom genezom?

– Ideja festivala rezultat je kolektivnog procesa i razmišljanja kako zajednički stvarati i surađivati na neinstitucionalnoj izvedbenoj sceni, nastala kroz suradnju umjetničke organizacije KRILA s mnogim europskim organizacijama i kazalištima, a u sklopu nekoliko EU projekata kao što su Nestvarni gradovi i MAKE A MOVE koji su bili dio programa Rijeke 2020. Festival je krenuo kad i korona, pa su ta prva izdanja bila zaista manjeg opsega i uglavnom su se realizirala vani, na otvorenom. Tek od trećeg izdanja krenuli smo s javnim pozivom i festival je dobio strukturu koju i danas razvijam kao umjetnička voditeljica i selektorica festivala, a to je program predstava, radionica za publiku prije predstave i moderiranih razgovora s umjetnicima i publikom nakon predstave, zatim program istraživačkih labova namijenjen svima onima koji se žele osobno i/ili profesionalno razvijati te od prošle godine tu je i večer plesnih filmova u suradnji s renomiranim festivalom Barcelona Dance Film Festival – Choreoscope. Do sada je na festivalu svoje radove prikazalo preko 50 umjetnika i kolektiva iz Austrije, Belgije, Francuske, Gruzije, Hrvatske, Italije, Njemačke, Poljske, Portugala, Slovenije, Španjolske, Velike Britanije i drugih zemalja, a svake godine je sve više i više prijava na javni poziv.

Što festival danas znači za kulturnu scenu Rijeke te koju »rupu« u ponudi on popunjava?

– Ovaj festival promovira nacionalnu i međunarodnu suvremenu kazališnu scenu, nezavisne izvedbene umjetnike i umjetnice, te doprinosi većoj vidljivosti nezavisnih izvedbenih kolektiva, potencijalno zaista smještajući Rijeku na kartu Europe, barem što se suvremenih kazališnih praksi tiče. Osim toga, festival teži uključiti publiku, dati joj prostora za iskustvo sudjelovanja u kreativnim procesima, te produbiti odnos publike i umjetničkog rada/umjetnika kroz radionice za publiku, razgovore te istraživačke labove. Do sada smo ponudili različite prakse suvremenog kazališta, od predstava fizičkog kazališta do suvremenog plesa i kazališta, participativne radove, javne prezentacije, predstave i događaje na lokacijama…, a svi radovi nose snažan autorski pečat te zrcale krucijalnu problematiku današnjega vremena.

Prizor iz predstave »Žgaravica« / Foto HKD PR

Nasušna potreba

Koliko je u prvoj godini održavanja festivala bilo prijava za festival, koliko ih ima danas i što nam taj broj prijava govori o važnosti samoga festivala (i) izvan riječkih granica? Uz to, kakvom ocjenjujete kvalitetu samih prijava?

– Na javni poziv za sudjelovanje u ovogodišnjem festivalu pristiglo je više od 144 prijava iz 36 zemalja Europe i svijeta. Godinu dana ranije imali smo 36 prijava, što je ogromni porast za 400 posto. Ta velika brojka govori u prvome redu da je festival svojim kontinuitetom postao vidljiv na međunarodnoj i nacionalnoj sceni, ali i to da su ovakvi festivali i ovakvi javni pozivi nasušno potrebni neinstitucionalnim umjetnicima kao prilike za rad i za razvoj. Bio je puno veći broj odličnih prijava nego što su trenutačne mogućnosti i kapaciteti festivala. Neinstitucionalna izvedbena scena je bogata mnoštvom manjih i raznovrsnih produkcija, vrlo je inovativna, i ponajviše slobodarska!

Za ovogodišnje izdanje festivala odabrali ste pet predstava i dva istraživačka laba; što odlikuje odabrane predstave u tematskom ili pak tehničkom smislu, po čemu su jedinstvene te na koji način artikuliraju probleme naše svakodnevice? Jesu li predstave tzv. Tanztheater i postaje li (i) ovim predstavama tijelo, prema shvaćanju Susan Leigh Foster, društveni i politički konstrukt?

– Odabrala sam snažne i relevantne radove, radove koji vrlo jasno, direktno i autentično komuniciraju kompleksne tematike i emocije, teška pitanja, duboke čežnje, ali u isto vrijeme i vrlo začudno, poetski, vješto i s velikim senzibilitetom i kazališnim umijećem. Kao selektorica festivala važno mi je da su radovi koje programiram vrlo visoke umjetničke kvalitete i snažnih autorskih osobnosti, koji mogu biti vrlo različiti u svojoj formi i realizaciji, ovisno o sadržaju i tematici kojom se bave, ali je zajednička crta svima da je tijelo, kretanje i fizička akcija jedan od dominantnih izražajnih sredstava. Tijelo u kazalištu, kao i u životu, mora biti osviješteno, odnosno ako nismo u kontaktu s vlastitim tijelom, nismo u kontaktu ni sa sobom ni svojom istinom. Na tijelo u kazalištu prvenstveno gledam kao na metaforu, kao izvor autentičnog i višeslojnog značenja koje te gađa ravno u srce.

Intimna iskustva

Uz tematiku koja se tiče neugaslih ratova i stalno prisutne potpirujuće ratne retorike, kao i pitanja prava žena, postoje li i ove godine neke predstave koje, kao i triptih »Rijeka Deluxe« seciraju riječku ili pak plesnu svakodnevicu i upućuju na s time povezane probleme?

– Festival otvara međunarodna kazališna skupina Cosmino Theatre iz Poljske predstavom »Žgaravica« (»Heartburn«) u kojoj, kroz osobna i intimna iskustva, dvije iznimne glumice i izvođačice Eva Rufo i Rachel Karafistan pričaju priče o pobačaju, pjevaju o nasilju i plešu menopauzu koristeći lutkarstvo, komediju, pjesmu, tekst i pokret kako bi stvorile hibridnu, humorističnu i snažnu perspektivu o tome što znači biti žena u Europi danas. »Pisma iz Chirana« (»Letters from Chiran«) je dirljiva, emocionalno snažna predstava o kamikaze pilotima koja povezuje dvije kazališne tradicije – istočnu i zapadnu. Japanski umjetnik s berlinskom adresom Tomoya Kawamura kroz solo izvedbu brzo se prebacuje u različite likove, skrećući pažnju na život civila tijekom rata, ističući toplinu i otpornost koja se nalazi u Tomeinom »shokudu« (kantini), gdje su mladi piloti tražili utočište i familijarnost u vremenima kada se nekome činilo razumnim poslati najmlađu generaciju nacije da umre uzalud, u potpuno besmislenoj misiji tijekom već izgubljenog rata.

Iz Italije stiže Hombre Collettivo s impresivnom audio-vizualnom predstavom »Na oružje« (»Alle Armi«) u kojoj kroz mnoštvo scenografija i rekvizita na sceni tematiziraju odnos industrije oružja i igračaka, te promatraju imidž (sliku) kao vrstu oružja kako bi osvijestili kod publike upravo taj aspekt imidža/slike i na taj način usmjerili ih da kritički promatraju realnosti koje nas okružuju. Istražujući igračku kao rekvizit značajnih kazališnih i semantičkih mogućnosti, »Na oružje« (»Alle Armi«) uključuje elemente kazališta objekta, fizičkog, neverbalnog i vizualnog kazališta, holivudskih filmova, mjuzikala, televizije, videoklipova i mode.

Među predstavama je i ona Riječanina Tonija Flega, o kakvoj je predstavi riječ?

– Osim već navedenih predstava ovogodišnje izdanje TranziTa predstavlja jednog od riječkih najznačajnijih nezavisnih plesnih umjetnika mlađe generacije Tonija Flega, koji će u suradnji s talijanskom umjetnicom Jessicom D’Angelo, prikazati autorsku plesnu predstavu »Želiš li me producirati?!« (»Do You Want to Produce Me?!«) u kojoj na duhovit način, te osebujan, somatski i sirovi jezik s daškom sarkazma istražuju što znači biti umjetnikom danas i kako se osloboditi modela i stereotipa koji nam se nameću u suvremenoj umjetnosti? Međunarodno priznati talijansko-švedski koreograf i plesač Francesco Scavetta predstavit će svoj najnoviji rad »Nigdje kao ovdje« (»Nowhere like here«) u kojem se bavi pitanjem doma i osjećaja pripadanja kroz ples i pokret u suradnji s međunarodnim ansamblom vrsnih plesnih umjetnika/ica. Radove F. Scavette često se povezuju s atmosferom bizarnog sna ili razigranim svijetom djeteta: čudesnim, smiješnim, poetičnim i istovremeno iznenađujućim.

Jedinstven proces

Što nas očekuje u sklopu istraživačkih labova?

– Za profesionalne te nadolazeće umjetnike i studente, kao i druge profesionalce koje zanima tema laba, donosimo dva istraživačka laba koji se održavaju vikendima. MA: Umjetnost tišine je prvi istraživački lab koji će voditi Tomoya Kawamura. U ovom istraživačkom labu istražit ćemo metode koje koriste tehnike i stilove tradicionalnih japanskih izvedbenih umjetnosti, poput Noha i Kabukija, i primjenjuju ih na zapadnjačke plesne i kazališne tehnike, koristeći koncept MA »Tišine« iz tradicionalnih japanskih izvođačkih umjetnosti. Drugi lab je GENERATOR: Inspirativni koraci u svijet plesa autorica i voditeljica Sanje Frühwald i Sunčice Bandić (VRUM). Kroz ovaj Lab vodimo vas na jedinstveno putovanje kroz svijet suvremenog plesa. U suradnji s Generator Platformom i prestižnim Nacionalnim centrom za razvoj koreografije u Toulouseu, VRUM Performing Arts Collective otvara nove horizonte mladima u dobi od 12 do 18 godina, ali i mladim odraslima i svim potencijalno zainteresiranima kao npr. plesnim pedagozima, učiteljicama, odgojiteljicama i drugim profesionalcima iz područja izvedbenih umjetnosti i edukacije.

Ivana Peranić / Foto VEDRAN KARUZA

Kad već spominjem triptih »Rijeka Deluxe« koji se izvodio tijekom tri festivalske godine i koji je promišljeno, simbolično, obavio prostor riječke (plesne) zbilje, nekako se prirodno nameće pitanje planirate li još takvih izvrsnih autorskih predstava koje se bave reaktualizacijom poznatog, prošlog i(li) pak sadašnjeg?

– »Rijeka Deluxe« je izvedbeni triptih autorskog dueta Peranić/Valenta u produkciji Kreativnog laboratorija suvremenog kazališta KRILA čiji su prvi dio »Oproštaj sa Žabicom« i drugi dio »Tower« bili izvedeni u sklopu 3. i 4. izdanja festivala TranziT. Produkcijski je to bio ogroman posao jer se radilo o vrlo zahtjevnim lokacijama (autobusni kolodvor je pozornica, a publika je na terasi Kapucinske crkve te parkiralište na krovu Tower Centera Rijeka), a umjetnički proces je bio jedinstven i teško ponovljiv. Bio je to susret zrelih i umjetnosti predanih duša (uz autore i izvođače Peranić i Valentu, tu je i glazbenik i videosnimatelj Enver Krivac), u kritičnom trenutku njihovih umjetničkih stremljenja i putovanja, jer to karijere sigurno ne bih nazvala. Nisam sigurna da se ovako nešto može ponoviti, ali se vjerojatno može nastaviti.

Plesna luka (različitosti)

Je li Rijeka festivalom TranziT, Periskopom i festivalom Port of Dance zaista plesna luka (različitosti) te, ako nije, što još treba ne bi li (zaista) postala?

– Rijeka jest i plesna, i kazališna i cirkuska luka različitosti jer sve te umjetnosti zastupljene su na festivalima koje ste naveli. Port of Dance i TranziT su nastali u isto vrijeme u sklopu programa Rijeke 2020, dok je Periskop tu nekoliko godina duže. Gledam na festivale kao na dinamičke kategorije koje se mijenjaju u skladu s okolnostima, s vremenom i s ljudima koji ih pokreću i nose. Bilo bi odlično uspostaviti odnose sa školama i drugim institucijama (ovo je i poziv na suradnju!) kako bi te programe vidjelo što veći broj Riječana i Riječanki, onih zaljubljenika u izvedbene umjetnosti, ali i onih koji to tek trebaju i mogu postati.

Koja je važnost umjetnosti danas te kakva umjetnost mora biti? Je li u vremenima tame umjetnost (ipak) onaj trak svjetlosti?

– Umjetnost nas povezuje sa samim sobom, s našom nutrinom, s našom osobnom tamom, ali i našim najvišim potencijalima kao ljudskim bićima. Vremena su olovna. Živimo na rubu ekološke katastrofe, a ponašamo se kao da se to nas ne tiče. Ratuje se, oružjima se zvecka posvuda, uvode se vojni rokovi, ulažu se sredstva u naoružanje, a ne tako davno, u koroni, imali smo školski primjer opresije i manipulacije masama. Umjetnost je prije svega sloboda! Sloboda da se osjeća, misli, izrazi i djeluje: kako unutra, tako i van. Umjetnost je jedna od najviših vrsta integriteta u kojem čovjek može biti vjeran samome sebi i kroz tu svoju istinu oslobađati i druge, otvarati im oči, otvarati srca. Upravo iz toga razloga važan nam je i naš edukacijski program koji provodimo već petnaestu godinu za redom. Radi se o kazališnim radionicama za djecu, mlade i odrasle. U tijeku su upisi novih polaznika/ica, pa ako vas vuče, javite se svakako!

I dalje u potrazi…

S obzirom na to da se nedavno pojavila vijest o interpretacijskom centru u Filodrammatici, jesmo li (još), kako i sam naziv jedne vaše predstave kaže, u potrazi za (izgubljenom) pozornicom?

– U Rijeci je postojalo trideset i osam (38) kazališta ili građevina u kojima su tijekom povijesti bili uređeni scenski prostori, a do danas ih je preživjelo njih trideset (30). Od ovih trideset se svega četiri (4) koriste kao stalni kazališni prostori. »Usporedimo li ovaj podatak s podacima iz prošlosti, današnje razdoblje možemo ocijeniti kao najbogatije po broju potencijalnih kazališnih prostora i jedno od najsiromašnijih po broju iskorištenih«, piše Nana Paliniću knjizi »Riječka kazališta« iz 2016. godine. Nažalost, izvedbene umjetnosti nisu dobro prošle ni u najoptimističnijem vremenu za kulturu grada Rijeke 2020., jer su svi novo izgrađeni prostori namijenjeni drugim umjetničkih granama. U Kompleksu »Benčić«, jedini prostor koji nije obnovljen i stavljen u funkciju jest »Teatrino« koji Grad Rijeka planira obnoviti, ali je opet (ne)upitno hoće li biti u funkciji izvedbenih umjetnosti. Prostor Exportdrva, koji je profunkcionirao kao odličan prostor za kulturu i umjetnost, između ostalih i izvedbene umjetnosti, prenamjenjuje se i daje na upravljanje Sportu (!). HKD vrlo vjerojatno ide u obnovu u 2026., a još se ne zna u kojim prostorima će se realizirati ogroman broj programa edukacijskih i umjetničkih koji se inače tamo odvijaju. I da, čitamo da se Filodrammatica (prizemlje gdje je bila knjižnica) obnavlja i preuređuje u »interpretacijski centar« što god to značilo. Nitko nas ništa i dalje ne pita, bez obzira na to što smo htjeli i mogli »biti na mi«. Ako ljudi koji su zaduženi da prepoznaju potencijale ne vide, teško da će se izgubljene pozornice pronaći i svijetliti svojim punim slobodarskim svjetlom.

I za kraj, pokazuje li ovogodišnji festival zaista ono izvrsno od suvremenih izvedbenih praksi te izvedbenu umjetnost u konačnici (možda i) kao pokretača kakvih promjena? Zašto doći na ovogodišnji TranziT?

– Dođite na predstave koje će vas prije svega dirnuti, otvoriti, zaintrigirati, začuditi, i povesti na putovanje kroz mnoštvo emocija, suza i smijeha, gdje ćete osjetiti ljepotu i krhkost sadašnjeg trenutka, a samim time i poticaj da nešto osvijestite i/ili promijenite u svojim životima.