Eurokaz je nedavno premijerno prikazao predstavu »Simfonije/Turpituda« u režiji i dramatizaciji Rajne Racz. Komad je to koji za dramsko polazište uzima dijelove iz zbirke poema Miroslava Krleže »Simfonije« iz 1933. u kojoj se ističe poema »Pan«, a kao kontrapunkt Krleži tu je nadrealistička poema Marka Ristića »Turpituda«, dok je poseban naglasak stavljen i na Ristićev dnevnik koji je pisao od 27. svibnja do 12. lipnja 1938.; na dnevnik koji progovara o ishitrenom hedonizmu i fascinaciji druženja s Krležom i njegovim prijateljima.

Scenograf je Tihomir Milovac, kostime potpisuje Matija Dijanović MJ, svjetlo Tomislav Maglečić, dok je suradnik za tehnička pitanja Ivan Sirotić Grof, za marketing i PR zadužena je Iva Cikojević, a za produkciju i grafičko oblikovanje plakata Marko Milovac.

Izvanredne uloge, pune mladenačke snage, izrazite emocije i kazališnog talenta odradili su Fabijan Komljenović kao Pan, Marko Kasalo kao Marko Ristić, Zdenka Šustić kao Bela Krleža, Marina Žužić kao Ševa Ristić te, dakako, naš današnji sugovornik Ivan Simon, rođeni Vinkovčanin, osječki đak te zagrebački glumac.

Valja, prije razgovora sa Simonom, istaknuti i lica što su ih izgradili Damian Humski (Zvonimir Richtmann/Pas), Lovro Rimac (August Cesarec/Skretničar) te Dora Čiča kao Marija Vinski, odnosno Skretničareva draga, a u komadu igraju i đaci Srpske pravoslavne opće gimnazije »Kantakuzina Katarina Branković«: Anja Dragić, Saša Jokić, Mateja Medaković, Sara Zrnić, Bojan Berić, Marko Franković, Martin Matošović, dok su posebne zahvale upućene Tamburaškom društvu »Gaj« i Kristini Dolibasić.

Istraživanje lika

Simon, koji zagrebačku kazališnu publiku proteklih godinu dana oduševljava svojim kazališnim kreacijama, otkrio nam je kako je predstava nastajala, kako je pripremao ulogu Krleže te što ga sve očekuje u sljedećem periodu.

»Kako je premijera iza nas, mogu reći da mi je drago što je sve prošlo sjajno i mislim da svi imamo predstavu kojom se možemo ponositi i nadam se da će doživjeti još izvedbi.

Dojmovi se, doduše, nisu do kraja slegli i još uvijek si tu i tamo prevrtim neku scenu iz predstave i analiziram. Raditi na ovom komadu bilo je izazovno i lijepo.

Nadao sam se da će mi stići uloga u kojoj ću se moći potpuno utopiti u istraživanje lika i Svemir mi ju je dao, tako da sam zahvalan na tome.

Rad je bio produktivan i kreativan, pogotovo jer su svi suradnici talentirani ljudi, svatko u svome polju. Iz nekoliko razloga je bilo i naporno, najviše zbog tog što ne radim jedan po jedan projekt, nego nerijetko i dva-tri istovremeno i onda mi je, zapravo, najteže baratati terminima«, prepričava nam Simon kojega je, odmah nakon premijere »Simfonije/Turpituda« dočekala i premijera u Zagrebačkom kazalištu lutaka gdje igra u »Dr. Dolittleu«, a dan nakon odigrane reprize uputio se na mini turneju s predstavom »Testosteron« nastaloj u koprodukciji Ludens Teatra i Teatra Exit, pa se dojmovi o novoj Eurokazovoj produkciji, kaže, nemaju vremena slegnuti.

»’Testosteron’ je gušt. Obožavam igrati tu predstavu s dečkima i baš smo dobra ekipa. Od početka smo kliknuli i super se zabavljamo.

Odigrali smo u kratkom periodu više od dvadeset izvedbi i mislim da će se još puno puta odigrati. Pozivam sve da dođu u Exit i pogledaju tu produkciju.«

Upoznavanje s Krležom

»Simfonije/Turpituda« je vrlo dojmljiva, kako sadržajno, tako i vizualno, ali je, barem iz gledateljske pozicije, riječ o glumački složenom zadatku jer se igra na neklasičnoj pozornici, točnije u prostorijama Hrvatskog inženjerskog saveza u Berislavićevoj 6.

»Volim kad nekazališni prostori postanu kazališni i pridodaju atmosferi predstave. Mi smo igrali u HIS-u i nismo mogli dobiti bolji prostor.

Igrao je za nas maksimalno, estetski i konceptualno. Meni je to izazov, a kad postane napor uzet ću pauzu od glume (smijeh). Predstava zahtijeva koncentraciju i povjerenje te otvorenost između nas glumaca, a to nije lako.

Mislim da smo to dobili i zato nam je između ostaloga zadovoljstvo igrati tu predstavu«, reći će Simon dodajući kako su se svi – od redateljice Rajne Racz, Kasije Vrbanac Strelkin koja je bila zadužena za pokret, glumaca i Marina Živkovića koji je, kaže, napravio izvanrednu glazbu, uklopili u jedan mehanizam koji je dobro funkcionirao i svatko je na svoj način svojim kvalitetama pridonosio.

»Mislim da sam sada savladao organiziranje termina i to mi je najvrjednije što sam naučio. Naravno, uz iskustvo koje sam dobio radeći na ovoj predstavi«, kazuje Simon kojemu su prva uspomena na Krležu upravo drame koje su se adaptirane prikazivale na televiziji u obliku filmova ili serija, pa je još kao dijete gledao »Vučjaka«, a te se serije i prve sjeća.

»Kasnije sam čitao knjige i tako se pobliže upoznao s Krležinim radom. Sad, tijekom ovog projekta, još sam ga detaljnije istraživao i upravo su mi ‘Simfonije’ najdraže djelo«, priznaje, a mi smo ga upitali kojeg bi Krležinog lika volio utjeloviti?

»To bi zasigurno bili Filip Latinovicz i Leone Glembay. Klasičan izbor, ali sviđa mi se njihova slojevitost. Volim, doduše, i Krležinu poeziju«, iskreno će Simon koji je zahvalan što je, kao jedan od rijetkih u našem glumištu, dobio priliku igrati Krležu te je osjećao mali pritisak s obzirom na Krležin značaj u hrvatskoj kulturi.

Ali, otkrit će nam, taj je pritisak nestajao radom na ulozi. »Čitao sam njegovu poeziju, slušao, gledao videozapise i tako pokušavao doći do toga tko je Krleža bio privatno.

Pokušao sam malo i pisati poeziju, odnosno vodio sam dnevnik u kojem sam zapravo prepisivao njegove pjesme. Uživao sam. Rajna mi je vjerovala, puštala me da isprobavam stvari, a ja sam njoj vjerovao što se tiče režije i tu smo se nadopunjavali i skupa stvarali.

Puno sam učio i upijao od drugih glumaca«, naglašava Simon za kojeg je ova predstava važna jer prikazuje koliko svijet može zastraniti ako nismo svjesni za što se zalažemo; ako nismo svjesni sebe i svijeta oko nas.

»Mala zabava«

»Ova predstava prikazuje jedno drugo vrijeme, fokusira se na određene odnose određenih osoba, ali je priča univerzalna i dogodila se već puno puta u nekom drugom vremenu i na nekom drugom mjestu.

Komad podiže svijest o tome da ne bismo trebali dozvoliti povijesti da se ponavlja te da bismo trebali razbiti kolektivni obrazac u kojem smo, kao ljudska rasa, zapeli«, govori Simon čije je genijalno glumačko ostvarenje u ovoj predstavi – od sjajnog prikazivanja Krležine neurastenije i boležljivog držanja pa do onog »ć« tako karakterističnog za njegov govor, stup ove kazališne predstave, ali ne samo ove!

Podsjetimo, Simon je u svibnju dobio i nagradu »Fabijan Šovagović« za ulogu u »Maloj zabavi« u režiji Vanje Jovanovića Teatra &TD koja je bila apsolutni pobjednik na ovogodišnjem Festivalu glumca.

Morali smo mu priznati kako radnju te predstave jako dobro možemo zamisliti i na filmskom platnu, a slaže li se i on s tim?

»Definitivno je vidim kao film ili seriju i drago mi je da smo osvojili toliko nagrada. »Mala zabava« je još jedna predstava na koju sam vrlo ponosan; to mi je prva predstava koju sam radio u Zagrebu i zbog toga mi je posebno draga.

Vrlo je bitna, jer progovara o bitnoj temi – suicidu«, kaže Simon koji, pored »Male zabave«, igra i u predstavi »Ona i On« koja progovara o depresiji i anksioznosti.

»Vjerujem da kazalište i jest tu da podiže svijest, progovara i razbija tabue na pametan način. Naravno, ljudi nekad žele otići u kazalište kako bi se opustili i kako ne bi razmišljali o brigama koje ih more i to je isto u redu.

U »Ona i on« igram sa sjajnom kolegicom Teom Šimić u Centru za kulturu i informacije Maksimir i ovim bih putem pozvao sve koji ovo čitaju da dođu i pogledaju tu predstavu.

Što se tiče mog osobnog progovaranja o takvim temama, prilično sam otvoren; imam svoje uspone i padove, euforije i depresije i to je normalno te se ne bismo trebali sramiti reći kako se osjećamo.«

Njegovi su rodni Vinkovci, kao i čitava Slavonija, posljednjih godina dali značajne umjetničke pojedince na našu nacionalnu kazališnu scenu, a jedan od njih zasigurno je i naš sugovornik. Koliko se skrivenog potencijala krije u manjim, izvanzagrebačkim sredinama, pitamo ga.

Vinkovci – gejzir kreativnosti

»Da, raduje me sve dobro vezano uz moje Vinkovce. Čini se da je taj grad gejzir kreativnosti i zbog tog mi je drago i ponosan sam.

Nisam, iskreno, upućen koliko se skrivenog potencijala skriva u manjim sredinama. Uvijek ima bisera i iznimaka. Ima ih i u Zagrebu, ali i drugdje.

Možda bi trebalo to sve malo bolje sistematizirati. Prije svega, previše je glumaca i akademije upisuju ljude samo da ispune kvote.

Drugo, redatelji i akademije, kao i ravnatelji kazališta, bi se trebali dogovoriti za neku vrstu suradnje, tako da svi dobiju prilike biti viđeni.

Na kraju krajeva, na sebe uvijek možemo utjecati te, ako radimo na sebi i ako smo posvećeni, ostvarit ćemo svoje snove«, kazuje Simon kojem je trenutno na profesionalnom planu igrati predstave kojih je dio, ali i ići na audicije za filmove, predstave i serije, ako se iste pojave.

U siječnju bi trebao početi raditi na novoj predstavi u Exitu, a planira se i malo odmoriti za Božić jer su i prošla i ova godina bile vrlo produktivne.

»Želim napuniti baterije i onda opet na ples po ‘freelance’ plesnom podiju«, kroz smijeh će naš sugovornik za konac razgovora.